Ratni trofeji u vozu sa voznim redom

Putujuća izložba vojnih memorabilija donetih iz Sirije kruži Rusijom. Do 9. maja, kada stiže u Moskvu kao deo manifestacija povodom Dana pobede, prevaliće 30.000 kilometara. Od medija nemačkog govornog područja jedino austrijski "Prese" spominje taj događaj, predstavljajući ga kao znak specifično ruskog anahronizma. Ali, kad je reč o simbolima poraza i pobede, da li je Evropa u celini ikada bila moderna?

Kako je topos vojnih trofeja i likovanja nad neprijateljem ne samo slojevit već i neraskidivi deo istorije evropskih naroda, neophodna je barem minimalna sistematika da bi se o njemu pisalo.

Ono što je u konkretnom slučaju bitno je, nabrojano po redu, sam događaj, njegova situiranost na medijskoj periferiji, insinuacije društvene regresije i zaostalosti, te na kraju nekoliko primera o dugom životu antičke institucije "tropaiona" i u moderno vreme, ne samo u Rusiji.

Linija vodilja kroz sve četiri celine je teza o navodnoj nespojivosti ruskih i evropskih kulturnih praktika.

Prema toj školi mišljenja, Rusi proslavljaju poniženje neprijatelja grubo i neposredno, dok su ostali Evropljani, pogotovu oni koji pripadaju zapadnom kulturnom krugu, prešli na rafiniranije metode ratne trofejne estetike, čak do mere da su je potpuno napustili.

Anahroni ples na kičmi slomljenog neprijatelja protiv koncepta modernog milosrđa. Ali da li je stvar zaista tako pravolinijska?   

Izložba ratnog plena

Događaj: rusko ministarstvo odbrane je prošlog vikenda organizovalo izložbu "Sirijski preokret" sastavljenu od predmeta otetih od terorista Deaša.

Dotična kolekcija sadrži oko 500 eksponata i široko je razuđena po tipu memorabilija. Tu su vojna vozila, kao na primer beli "džihadmobil"; niz eksplozivnih naprava iz domaće radinosti, kreativno kamufliranih da liče na dečje igračke, doze piva, ili obični kamen vulgaris; vatreno oružje sa ugraviranim parolama koje pozivaju na izdržljivost i borbu protiv nevernika. Uz to Daešov propagandni materijal, leci, bedževi i detalji uniformi, zatim hrana i predmeti civilne namene.

Sve u svemu, "97 vrsta raznovrsnog oružja proizvedenog u 18 zemalja, između ostalog u Austriji, Belgiji, Velikoj Britaniji, SAD, Izraelu, Sovjetskom Savezu i Francuskoj" (RT, Raša tudej).

Nije samo oružje internacionalno. Neka od zaplenjenih vozila su proizvedena u NATO zemljama, kao američki "hamvi", ili britanski "mravojed" (aardvark) za razminiranje. 

Takva je i ponuda namirnica, internacionalna. Hrana je sakupljena širom sveta, spakovana i dopremljena u Siriju od strane specijalizovanih agencija Ujedinjenih nacija i Međunarodnog komiteta Crvenog krsta, da bi onda paketi završili u rukama džihadističkih milicija.

Kako su Daeš i druge ideološki srodne milicije gubile teritorije i povlačile se, tako su iza njih ostajali "eksponati" vojnog poraza. Detaljistički bi se reklo da Rusi nisu ništa otimali, nego našli.  

Razlika otimano-nađeno ukazuje na karakter ruskog angažmana u sirijskom građanskom ratu. Službeno, Moskva tamo nema kopnene snage, ako se ne računaju instruktori i vojna policija, već režimu predsednika Asada samo pruža podršku iz vazduha. Neslužbeno su u Siriji zastupljene sve državne sile koje drže do sebe, pa tako i ruska – pravi rat preko delegata, do sada globalno najčistija forma "proxy war" kategorije.

Sve oteto, nađeno i konfiskovano je prošlog utorka po kategorijama utovareno na voz i poslato na turneju po Rusiji, iz Moskve, preko Sevastopolja na Krimu i Vladivostoka na Dalekom istoku, do povratka u Moskvu, tačno za proslavu Dana pobede, 9. maja.

Moskva u koordinatnom sistemu ratne propagande

Periferni tretman događaja: o izložbi pišu ruski mediji i njihove redakcije na stranim jezicima, kao RT ili Sputnjik. Od velikih medija nemačkog govornog područja samo austrijski Prese objavljuje tekst svoje dopisnice iz Moskve Jute Zomerbauer.

Pri tome je svedočanstvo Zomerbauerove iz druge ruke. Ona pošteno priznaje da nije videla izložbu, već se u izveštaju o "Putinovom vozu propagande" poziva na ruske novine Izvestija. Ode voz za Krim odmah posle svečanog zvižduka! 

Nema sumnje, Moskva se hvali da je porazila Daeš tamo gde drugi nisu mogli, ili hteli. Reč je o političkoj propagandi, u onom smislu u kom pobeda u svakom ratu postaje deo vojne propagande na pobedničkoj strani, a poraz deo revizionističke na gubitničkoj.

Ali kod "Sirijskog preokreta" nije propaganda u prvom planu. Propaganda je za Moskvu u konkretnom slučaju više usputna i dobrodošla prilika za održavanje nacionalne integracije u doba sankcija.

Naprotiv, pravi adresat su zapadne javnosti i vlade. Rusija preko te izložbe pokušava da komunicira sa njima, da plasira poruku o globalnom karakteru "Arapskog proleća". Zapad se indirektno preko "predmeta" i "eksponata" optužuje za sporost u shvatanju, za zakasnelo saznanje da "demokratizacija" na Bliskom istoku znači vladavinu religiozne islamske većine.

Izložba "Sirijski preokret" vizualizuje rat u Siriji kao ruševine zapadnih ambicija u sekularizaciji i liberalizaciji modernog islama na njegovim istorijskim teritorijama.

Moskva na taj način poručuje da je ona bila realističnija u proceni sekularnih dometa islamskih društava. Taj deo poruke, međutim, više naginje na propagandu, a manje na smislenu komunikaciju. Jer i Rusi su svojevremeno naseli na optimizam transformativnih potencijala islamskih društva, i oni su dali svoj doprinos usponu Talibana u Avganistanu i tu grešku skupo platili.  

Ali tamo gde nije prevashodno propaganda, već komunikacija, izložba "Sirijski preokret" apeluje na Zapad da uvidi internacionalnu matricu sirijskog rata, kao pre njega libijskog, iračkog, ili onog u Avganistanu, da odustane od snova o instant autohtonoj demokratiji i vrati se legalističkom principu.

Rusija, ispala iz vremena

Ruski anahronizmi: malo rafiniranije politike ne bi jedan brutalni rat sa stotinama hiljada mrtvih inscenirali u analogiji ratnog plena i antičkog trijumfa, gde se, umesto osvojenog zlata i robova, pronosi ulje i brašno s pečatima Crvenog krsta. Rusi po običaju nemaju stila. 

Da bi ta izložba u suštini bila apel, to u evropskim medijima nailazi na tišinu. Sad je pitanje zašto?

Jedna mogućnost je da Evropa, Amerika i NATO nisu ništa naučili iz sirijskog rata, libijskog prevrata, intervencija u Iraku i Avganistanu, raspada Sovjetskog Saveza i Jugoslavije. Ništa, nula.

Druga mogućnost je da zapadne javnosti i dalje ne veruju kako je Bašar el Asad bolja varijanta od haosa fundamentalističkih islamskih milicija na terenu. Dobro je u startu bilo oskudna roba u Arapskom proleću, a kako je proces napredovao, taj je nedostatak postajao sve očitiji. I Asad je daleko od dobrog – ali šta je idealno, pogotovo u kulturi o kojoj je prosečan zapadni gledalac skupljao znanje iz američkih špijunskih i avanturističkih filmova?

Treća mogućnost je da zapadne javnosti spopada osećaj mučnine pri pogledu na putujuću izložbu ušuškanu po kupeima i platformama "propagandnog voza" Moskva–Sevastopolj–Vladivostok–Moskva. To ne može biti dobro, toliko golog likovanja i sirovog radovanja u vreme kultivisanih uslova koji vladaju na zapadnim diplomatskim scenama!

Izveštaj u austrijskom listu ne ostavlja sumnju – tamo gde nije direktna "putinovska propaganda", izložba je anahroni akt, retrogradni socijalni čin, povratak na prevaziđene stepene društvenog razvoja. U njoj ima nečeg sirovog, azijatskog i atavističkog, ona podseća na to kakvi su svi evropski narodi, računajući tu i Ruse, o mladoj američkoj naciji da i ne govorimo, bili pre dvesta, trista, šesto ili hiljadu godina, pre nego što su iz procesa kulturne sublimacije izašli kao civilizovani entiteti koji preziru rat i njegove primitivne emotivne matrice.

Da se poslužimo terminologijom Žana Bodrijara, izložba "Sirijski preokret" se gledaocu predstavlja kao zaokružena transcendentna jedinica. Ona je prema unutra kompaktna, a tamo gde samu sebe nadilazi otvorena prema ratnim simbolima prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.

Da li smo ikada bili moderni?

Ruska izložba je modernim sredstvima artikulisana politička molba Zapadu da shvati suštinu aktuelnih procesa na Bliskom istoku.

Taj deo poruke se ovde previđa. Ono što se naprotiv primećuje je atavizam tog čina.

Nema sumnje, likovanje nad neprijateljem je antropološka činjenica. Ko u to ne veruje, dovoljno je da ode na fudbalsku utakmicu.

Ali na nivou simbola, ono je bilo podložno istorijskim transformacijama. Nekad se likovanje cenilo u nerazređenom obliku, nekad se preko njega prebacivao čitav sloj sublimacija, tako da ga prizemnije duše ne prepoznaju kao ples iznad neprijateljskih grobova.

Za potrebe ovog teksta dovoljno je citirati ranoantičku praksu "tropaiona". Tamo gde su porazili neprijatelja, grčke vojske bi podizale tropaione – ad hok spomenike napravljene od drvenog kolca ili koplja, aranžiranog sa oružjem otetom od neprijatelja i delovima uniforme poraženih snaga.

Tropaioni bi kao strašila stajali u polju i snagom totema odvraćali neprijatelje. U prostornom smislu su se podizali tačno na lokaciji gde je neprijatelj zaustavljen, gde je dakle došlo do preokreta. Shodno tome, njihova poruka je bila "dovde i ni koraka dalje".

Skupa sa kulturom, Rimljani su od Grka preuzeli i praksu tropaiona. Sa vremenom se u mladim evropskim kulturama umesto tropaiona ustalio naziv "trofej", a memorija je počela da se koncentriše na pobednike, a ne poražene.

Tropaion je bio drastični spomenik poraženima, dok je nova kultura sećanja slavila pobednike. Bio je to put od likovanja do sublimacije. Želja za pobedom je ostala, ali likovanje se polako razvodnilo.

A onda je, ko bi to rekao, evropska praksa trofeja i tropaiona upravo eksplodirala krajem 19. veka.

"Strašila" su se vratila na glavne evropske trgove. Istina, više nisu stajala zabodena u zemlju, već su kao arhitektonske dekoracije krasila pročelja palata i državnih institucija. Od stvarnih predmeta postala su simboli.

Arhitektura istorizma, u Srbiji poznata pod nazivom "akademski stil", puna je takvih ukrasa koji variraju temu oružja i oklopa nabacanih na hrpu jedan preko drugog – mali stilizovani trofeji sa antičkih ratnih polja.

Mogu se naći svugde u Evropi. U Beču, na primer, oni su ukrasne figure na krovovima najvažnijih građevina iz doba istorizma, ovde na slici Novog Burga, nekad imperijalnog dvorca, sada Nacionalne biblioteke.

Tu bdiju i danas. I kao što mali kameni monstrumi na gotičkim katedralama odvraćaju zlo, tako oni odvraćaju neprijatelja. Dovde i ni korak dalje.

Број коментара 2

Пошаљи коментар

Упутство

Коментари који садрже вређање, непристојан говор, непроверене оптужбе, расну и националну мржњу као и нетолеранцију било какве врсте неће бити објављени. Говор мржње је забрањен на овом порталу. Коментари се морају односити на тему чланка. Предност ће имати коментари граматички и правописно исправно написани. Коментаре писане великим словима нећемо објављивати. Задржавамо право избора и краћења коментара који ће бити објављени. Коментаре који се односе на уређивачку политику можете послати на адресу webdesk@rts.rs. Поља обележена звездицом обавезно попуните.

петак, 29. март 2024.
15° C

Коментари

Istina
Зашто морамо да славимо Осми март
Re: Ministarka zdravlja????
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
Мајка
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
Rad s ljudima
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
'Ako smo pali, bili smo padu skloni.'
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво