Hrišćani Orijenta za evropskim božićnim stolom

U opštoj tuzi uništenih društava Sirije, Iraka i Libije, dugog potonuća Libana i sve opasnijeg tursko-kurdskog obračuna, sudbina tamošnjih hrišćana nije ničiji problem. Njihova situacija se značajnije ne popravlja ni onda kada, sa talasima ostalih migranata, uspeju da nađu privremeno sklonište u nekom od izbegličkih ili azilantskih domova u evropskim zemljama. Ni tamo ni ovde, Evropa ne veruje njihovim suzama.

Jesu li hrišćani sa područja Bliskog istoka (Levant, Mesopotamija, Anadolija) danas neželjena deca jedino na teritorijama pod kontrolom Daeša, ili i u Evropi?

Bila bi to teška optužba. Bliže istini bi bilo da evropske države ne nalaze ni volje, ni vremena, ni novije političke tradicije, ni etičkog opravdanja, da hrišćanskim izbeglicama priznaju poseban status unutar seobe naroda, na koju izbeglička kriza sve više liči.

Reagujući na aktuelnu situaciju, Nemačka biskupska konferencija proglasila je jučerašnju subotu Danom molitve za progonjene sirijske hrišćane.

Datum nije odabran slučajno. Po gregorijanskom kalendaru 26. decembar je Dan Svetog Stefana, sveca koji, za sve tri velike hrišćanske denominacije, objedinjuje nekoliko religijskih tradicija i stavlja ih na istu šinu – bio je prvi hrišćanski mučenik, jerusalimski đakon prve judeohrišćanske zajednice, čiji su direktni "poslodavci" bili Isusovi apostoli, a prva dužnost briga o udovicama, siročadi i izbeglicama.

Nemačka biskupska konferencija još od 2003. godine "Stefanov dan" (Stefanitag) službeno tretira kao priliku za solidarisanje sa progonjenim i diskriminisanim hrišćanima širom sveta, ali, kako je dve hiljade godina stara semantika slaba preporuka za pažnju modernih medija, uglavnom daleko od očiju javnosti.

Da ove godine bude drugačije, presudila su tri nova momenta: direktni fokus na Siriju, savremena tematizacija pojma "mučenik" i rastuća spremnost da se Božiću vrati njegova religijska dimenzija.

Zašto ste došli?

Iako je ovde uglavnom reč o situaciji u Nemačkoj i Austriji, može se lako dokazivati kako većina evropskih društava, u principu, odbija ideju da status hrišćanskih izbeglica Levanta, Mesopotamije, severne, zapadne i istočne Afrike ili zemalja Hindukuša, shvati u drugačijim terminima nego što doživljava motivaciju muslimanskih izbeglica da spas od rata, progona i siromaštva potraže u Evropi.

Globalna nevladina organizacija "Otvorena vrata" ("Open Doors"), osnovana 1955, već godinama objavljuje "indeks progona hrišćana". Na toj listi su, pored stalnih nosilaca top deset titula (Severna Koreja, Sudan, Nigerija, Somalija, Eritreja...), ove godine visoko rangirani Sirija i Irak.

Zbog svog indeksa ta organizacija je već duže izložena kritici, ne toliko u zemljama progona, jer je njima uglavnom svejedno, već upravo u zemljama hrišćanske tradicije i kulture.

"Otvorenim vratima" se zameraju dve stvari: koncentracija na progone hrišćanskih zajednica (paušalnih 100 miliona širom sveta) uz istovremeno zanemarivanje diskriminacije ostalih religioznih grupa, kao i etički nezdrav fokus na progone od strane muslimanske ruke.

Zbog toga su Nemačka protestantska crkva i katolička Biskupska konferencija, kao dve najveće religiozne institucije u toj zemlji, pre dve godine odlučile da izdaju svoj vlastiti, zajednički izveštaj o stanju verskih sloboda u čitavom svetu.

Prvi deo tog dokumenta je, kao popravka i kritika onoga što "Otvorena vrata" već godinama rade, izašao 2013, drugi je trebalo da izađe sada, prigodno za Božić, ali je, bez objašnjenja od strane velikih crkvenih gremija, prebačen za leto iduće godine.

Zašto toliko čekanja da bi se, jednom u tri godine, odgovorno napravilo ono što "Otvorena vrata", izgleda neodgovorno, rade svake godine? Odgovor je, ko bi rekao, političke prirode. Nemački Bundestag je, naime, prošlog leta obavezao vladu Angele Merkel da do kraja juna iduće godine sačini izveštaj o stanju verskih sloboda širom sveta i da ga da na uvid parlamentarcima.

Najkraće rečeno, svedoci smo sinhronizovane akcije sa ciljem da se, sa obe institucionalne strane, crkvene i državne, ospori legitimitet onih nemačkih organizacija i grupa kojima je sudbina hrišćana u većinski muslimanskom okruženju emotivno bliža nego, recimo, sudbina muslimana u većinski budističkom.

Ista vrsta sinergije sprečava i širu publikaciju izveštaja o šikaniranju kroz koje prolaze hrišćanske izbeglice u azilantskim domovima po Nemačkoj. Kakva god organizaciona blagodet stajala iza prihvata, uvek dolazi do trenutka kada se domaći personal povuče i ostavi traumatizovane ljude da sami, u vlastitoj režiji, planiraju svakodnevicu, upotrebu zajedničkih kuhinja i kupatila, režim spavanja, duhovne potrebe ili brigu o deci.

Taj "privatni momenat" je trenutak kada za hrišćanske izbeglice počinje novi pakao – manjina u zemlji iz koje su pobegli, manjina u izbegličkom talasu preko Balkana, manjina u izbegličkom domu, manjina u humanističkom habitusu zemlje domaćina.

Prošlog septembra su nemački mediji prenosili opširne izveštaje o specifičnom tipu terora koji neki muslimanski stanovnici tih ustanova sprovode nad hrišćanskim sustanarima (Velt 27. septembra: "Islamisti prete hrišćanima u izbegličkim domovima"). Sa daljim zaoštravanjem izbegličke situacije, takvi tekstovi su postali ređi, ali ih i dalje ima (Radio Berlin-Brandenburg 5. 11; Zontagsblat 20. 12).

Mučenik, svedok vere, samoubica, ubica

To ne znači da se takve stvari sada ređe događaju, već da više instance, i crkve i države i humanitarnih organizacija, presecaju tu vrstu informacija. Ne zabranjuju ih, ali ih i ne šire dalje kao relevantan fenomen.

Takvu situaciju poznaje svaki lokalni sveštenik u nekom poluzaboravljenom nemačkom selu, na čijoj se periferiji nalazi dom pretrpan azilantima – on, istina, vodi svoju malu statistiku koja ide u prilog odvojenih domova, ali svaki dalji hod kroz višu crkvenu hijerarhiju ne samo da relativizuje njegov izveštaj, već i njega samog demaskira kao religioznog zatucanog čoveka srednjovekovnog tipa.

Kao jedna od retkih evropskih zemalja koja ima važeći konkordat sa Vatikanom, očekivalo bi se da Austrija ima više sluha za dvostruki izbeglički status hrišćanskih izbeglica.

Situacija je, međutim, slična onoj u Nemačkoj. U septembru se javilo nekoliko privatnih laičkih udruženja koja su nudila smeštaj, zbrinjavanje i dalju integraciju hrišćanskih porodica iz Sirije, ali su hitno ućutkani toljagom humanističkog moralizma – ili svi, ili niko.

Pozivajući se na nadreligijsku kategoriju ljudi u nevolji, Ami Knap iz nevladine "Koordinacije azila" (Asylkoordination) u korenu je presekla takva razmišljanja i preselila ih u oblast sramote, stida i etičke kriminalizacije.

Kao autor knjige "Umreti za Boga – ubiti za Boga. Religija, mučeništvo i nasilje" (Herder), nemački teolog Jan Hajner Tik je, ovog Božića, prigodni gost mnogih medija. U intervjuu za austrijski TV kanal ORF, Tik razlaže vrlo konkretnu, istorijski utemeljenu računicu o religijskoj kategoriji "mučenika", odnosno "svedoka" istinske vere.

Polazeći od slučaja đakona Stefana, koji je tiho i ponizno prihvatio smrt kamenovanjem ispred zidina Jerusalima, pa preko prvih islamskih mučenika ranog srednjeg veka, Tik dolazi do zaključka da je "mučenički etos" hrišćanstva i islama vrlo sličan, u oba slučaja nenasilan.

Tikov argument je da teroristi Daeša, bilo kao borci za novi kalifat na Levantu i u Mesopotamiji, bilo kao teroristi-samoubice po Evropi, nemaju pravo da se svrstavaju u istorijski jasno omeđenu kategoriju religijskih mučenika.

Kako bi bilo da ideolozima Daeša neko objasni da im je trud uzaludan? Tikov intervju pun urednih teoloških semantika osvetljava problem samo utoliko da evropskim društvima daje kategorije za opisivanje islamističkog terora, ali ne i za njegovo sprečavanje.

Ko drži licencu za "Mirnu noć"?

Za sada je izvesno da je ove godine došlo do promene u shvatanju Božića. Najnovija medijska zapažanja u Austriji i Nemačkoj govore u prilog tome da se tom prazniku vraća njegova verska priroda.

Bez ozbiljne empirijske studije bilo bi teško utvrditi domete i trajnost trenda, ali je sigurno da je, za sada, pod direktnim uticajem izbegličke krize, Božić dobio prekomandu iz kulturnog običaja u staru religijsku matricu komunikacije sa transcendentom.

Mediji izveštavaju da se ove godine uoči Božića manje kupovalo, tiše slavilo, manje smejalo religiji nego što je uobičajeno. Strah je jedan od razloga, ali ne i dovoljan razlog.

Ali, ta nova senzibilizacija za hrišćansko nasleđe tiče se samo "starosedelačkih" evropskih naroda i nema mnogo uticaja na sudbinu rođaka po veri iz daleka, kako primećuju iz Centralnog saveta orijentalnih hrišćana u Nemačkoj.

Njihova egzistencija na teritorijama koje su hrišćanski kraljevi i carevi sistematski gubili od sedmog veka i prvog islamskog kalifata doživljava se, s ove strane Egeja i Sredozemlja, kao nelagoda. Zašto se nisu ozbiljnije borili da spreče takav razvoj, svejedno da li sada ili pre 1.400 godina? Zašto se nisu povukli kad je sve bilo izgubljeno? Zašto nas stalno podsećaju da su u tom delu sveta postavljeni temelji hrišćanske civilizacije, a sada smo tamo samo turisti, možda više čak ni to?

Zašto sada kad dođu u Evropu insistiraju na posebnim pravima, žale se lokalnim sveštenicima, vuku novinare za rukav i kukaju kako im muslimanski sustanari-azilanti bacaju svinjetinu iz zajedničkog frižidera, ili ih bude u pet ujutro na ručak zato što posle počinje post, ili uriniraju po njima dok spavaju, ili prete njihovoj deci, ili...

Društva zemalja domaćina ne nalaze više logičko opravdanje da se verskim slobodama bave na anegdotičnom nivou, od slučaja do slučaja. Sekularizacija je interpretirana kao nezainteresovanost, humanizam kao dosledna nepristrasnost.

I zato se spomenuti izveštaj nemačkih crkava, ili očekivani izveštaj nemačke vlade, planiran po uzoru na godišnji dokument što ga američka administracija podnosi Kongresu, bave verskom slobodom svih i svuda, znači nikog posebno.

Zašto zemlje hrišćanske tradicije beže od moralne odgovornosti za daleke "ostrvske" zajednice verskih srodnika, ili na njima treniraju principijelnost kada se prognani nađu na evropskim vratima? Ili, zašto su u solidnom broju navaljivale da se srpski srednjovekovni manastiri na Kosovu daju na upravu većinskom muslimanskom stanovništvu, čija je mladost pre desetak godina kidala krstove sa njihovih kupola?

Kakvo je to pitanje, zašto? Zato što smo sada civilizovani i više ne ubijamo zbog vere, već to, sa ogorčenjem, prepuštamo drugima.

Број коментара 4

Пошаљи коментар

Упутство

Коментари који садрже вређање, непристојан говор, непроверене оптужбе, расну и националну мржњу као и нетолеранцију било какве врсте неће бити објављени. Говор мржње је забрањен на овом порталу. Коментари се морају односити на тему чланка. Предност ће имати коментари граматички и правописно исправно написани. Коментаре писане великим словима нећемо објављивати. Задржавамо право избора и краћења коментара који ће бити објављени. Коментаре који се односе на уређивачку политику можете послати на адресу webdesk@rts.rs. Поља обележена звездицом обавезно попуните.

четвртак, 25. април 2024.
7° C

Коментари

Istina
Зашто морамо да славимо Осми март
Re: Ministarka zdravlja????
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
Мајка
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
Rad s ljudima
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
'Ako smo pali, bili smo padu skloni.'
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво