Kada su divovi igrali u Humskoj

Velike klubove definišu i ustoličuju veliki timovi. Tako i nikako drugačije. Real Madrid je postao veliki pedesetih godina sa Di Stefanom, Kopom, Hentom, Puškašem i ostalim protogalaktikosima. Bajern Minhen je postao veliki sredinom sedamdesetih, sa Bekenbauerom, Brajtnerom, Švarcenbekom i Milerom. Inter je porastao sa Ererom, Pikijem, Luisom Suaresom, Macolom, Faketijem. A Partizan je... A ne, polako. To je ipak malo kompleksnija priča.

Када су дивови играли у Хумској Када су дивови играли у Хумској

Nebrojano je malih specifičnosti u vezi sa najvećim klubovima nekadašnje Jugoslavije. Ali postoji tu i jedna velika neobičnost. Bez obzira na određene krivotvorene geneze, koje prožimaju diskurse zagriženih navijačkih svesti i sumnjom nikada nenagriženih navijačkih savesti, Drugi svetski rat je nepobitno uništio klubove prve Jugoslavije isto kao što je uništio i samu Kraljevinu Jugoslaviju.

Izuzimajući splitski Hajduk i Vojvodinu, nijedan veliki klub nije stariji od osamdesetak godina. OFK Beograd nije BSK, zagrebački Dinamo nije Građanski i Crvena zvezda nije Jugoslavija. Oni su pubertetlije u odnosu na timove starije pola veka, u slučaju nekih britanskih timova i skoro čitav vek (Hugo Buli je doneo prvu loptu iz Berlina u Beograd 1896. godine. Do tada je odigrano više od 25 finala FA Kupa.).

A opet, njihov razvoj je bio vorpski brz. Deset godina po osnivanju Partizan je, zajedno sa Sportingom, odigrao prvi meč Kupa šampiona. Tek 11 godina kasnije, tokom šezdesetih godina koje su u svakom smislu zlatne godine jugoslovenskog fudbala, igraće finale istog takmičenja.

Sport, a posebno fudbal kao bazileus svih sportova, imao je posebnu ulogu u komunističkim državama. Istovremeno je bio pogodna propaganda i subverzivni alat. Državni aparat ga je koristio da promoviše valjanosti novog proleterskog društva, dok su ga fudbaleri koristili kao mogućnost samoizražavanja, pa što ne i bunta. Umetnost, koja obično ima tu ulogu, bila je striktno kodifikovana u okvirima sponzorisanog i jedino dopuštenog socijalističkog realizma. Ova agitprop umetnost, nekad veoma uspela, kao u delu Nikolaja Ostrovskog "Kako se kalio čelik" ili slici Semjona Čuikova "Ćerka sovjetske Kirgizije", bila je veoma limitirajuća.

Jugoslavija je bila meka komunistička država, umetničke i svake druge slobode su bile mnogo veće (obavezno se, ako već niste, upoznajte sa radom slovenačke konceptualne grupe OHO), ali su fudbaleri i dalje bili ti čiji se glas najdalje čuo.

Niko nije sijao jako kao tada Partizan, prvi veliki tim istočne i jugoistočne Evrope. Jugoslavija, tada, ustanovili smo, veoma napredna fudbalska kultura, bila je premala za crno-bele. Prevaziđena mahala. Evropa je bilo mesto gde je ovaj tim mogao da se razmaše.

"Pobede su nas vukle napred. Bili smo kao i sve velike ekipe. Najvažnije je bilo da prvi damo gol", priseća se gospodin Branko Rašović, fudbaler koji je igrao centralnog beka pored Velibora Vasovića, najmlađi tadašnji Partizanov prvotimac.

Do tada, samo su klubovi latinske i romanske Evrope osvajali titulu prvaka kontinenta (Španci, Italijani i Portugalci). Da li je, zaista, tu hegemoniju mogao da prekine iko? Da li je taj iko bio baš Partizan?

Svakako je delovalo moguće. Crno-beli su savladali šampiona Francuske, ekipu Nanta, šampiona Nemačke, Verder iz Bremena, potom i šampiona Čehoslovačke (finalistu Svetskog prvenstva 1962. godine), prašku Spartu. U Beogradu je bilo 5:0, a pogodak Mustafe Hasanagića ostaje verovatno najlepši koji je neki jugoslovenski ili srpski klub ikada postigao u Evropi.

Onda je usledio meč sa Mančester Junajtedom, oporavljenim nakon velike tragedije u Minhenu 1958. godine, sa Bobijem Čarltonom, Denisom Louom i nikada prevaziđenim (a ovo shvatite na nekoliko načina) Džordžom Bestom.

Dva odsto ljudi na planeti ima riđu ili crvenu kosu. Manje od 0,000000001 odsto svih fudbalera na planeti ikada dobije priliku da nosi dres najvećeg od svih klubova Engleske. Denis Lou pripada u obe ove manjine. Bio je neverovatan fudbaler. Bio je i neverovatno prgav.

"Tokom meča smo se pokoškali. Lupio mi je šamar. Lupio sam i ja njemu šamar. Potom smo se samo nasmejali jedan drugom i nastavili smo normalno dalje sa utakmicom", otkriva Branko Rašović.

"Uporedite to sa današnjim vremenom", dodaje uz osmeh.

Partizan je pobedio u Beogradu sa 2:0 (Bestu je, zbog frizure, beogradska publika uzvikivala da je žena), ali je u Lankaširu 90 minuta proveo braneći se. Padala je kiša – mankunijansko vreme je stvar legendi – a Junajted je, nekarakteristično za rad Meta Bazbija, igrao direktan fudbal, sa mnogo vertikalnih i dugih dodavanja. Utakmicu su izneli Vasović, golman Šoškić i Rašović, koji je zbog partije koju je pružio od beogradske štampe onog vremena dobio nadimak Div sa Old Traforda.

Kako obično biva, posle polufinala stiglo je finale. A u njemu, zna se...

Real Madrid je vodio Migel Anhel Munjoz, koji je kao igrač bio prvak Evrope sa ovim timom, a koji je kao trener 1960. godine sedeo na klupi ekipe koji je odigrao jednu od najpoznatijih utakmica u istoriji fudbala. Dakle, ne istoriji Real Madrida. Ne istoriji Kupa šampiona. Čak ne ni istoriji Evropskog fudbala. Čitavoj istoriji čitavog fudbala.

„Los Blankosi" su tada, u Glazgovu, pred više od 120.000 zaljubljenih duša, pobedili Ajntraht iz Frankfurta sa 7:3. Tu negde je bio i mladić, igrač ne previše glamuroznog Sent Džonstona, koji se zvao Aleks Ferguson. Tek će mnogo kasnije, 2011. godine posle finala Lige šampiona na Vembliju sa Barselonom, priznati da je video bolji tim. Mada, naravno, i njegov stav prema klubu koji je uvek, opravdano ili ne, bio povezivan u blažoj verziji sa kastiljanskim centralizmom, a u mračnijoj verziji i sa Frankovim fašizmom, drastično se promenio.

„Kažu da je ropstvo iskorenjeno? Pa, da li je to iko rekao Franku? Isuse Hriste! Molim vas... Veliki klubovi, kao što je Barselona, imaju mnogo više morala od Real Madrida", rekao je Ferguson, tada već ser Aleks, pred kraj prve decenije novog milenijuma.

Ali, neporecivo jeste i takvo će ostati, Real Madrid je sa Puškašom i Di Stefanom (ali i mnogim drugim fudbalerima) odigrao najbolji meč koji je do tada viđen. Urugvaj i Mađarska su 1954. godine igrali sjajan meč u polufinalu Mundijala u Švajcarskoj, jedinoj zemlji koja nije bila devastirana Drugim svetskim ratom, a impresivan je bio i duel austrijskog Vundertima i Italije u polufinalu Svetskog prvenstva 20 godina ranije. Ah, kako zaboraviti i finale Olimpijskih igara u Amsterdamu 1928. godine, kada je Urugvaj savladao Argentinu. Ali ovako nešto, lepo i moćno u istoj meri, nije viđeno.

Real Madrid je tada igrao, po prvi put, u 3-2-2-3 sistemu (W-M), pošto je uglavnom, zbog Di Stefana i jedinstvenih karakteristika koje je on imao, koristio striktno španski 3-2-1-4. U međuvremenu, Brazil je svetu pokazao svu moć 4-2-4 sistema, koji je do Mundijala u Engleskoj 1966. godine potpuno zamenio W-M.

Real je izgubio finale 1962.godine, i dalje se držeći W-M sistema, ponajviše zato što je Benfika Bele Gutmana, Marija Kolune (fudbaler koga su zvali Sveto Čudovište) i Euzebija (njega znate kako su zvali), koristila specifični 3-1-2-4 sistem, veoma sličan mađarskom M-M sistemu, koji je koristio i legendarni mađarski Aranycsapat (Zlatni tim).

Malo-pomalo, i to baš malo i baš pomalo, Real je naučio. Nakon još jednog izgubljenog finala 1964. godine „los blankosi" su se vratili u borbu za trofej 1966. godine. Yé-Yé tim, tako znan zbog opuštenosti igrača i dugih kosa koje su oni nosili, više nije bio igrački jak kao nekada, ali je taktički bio mnogo zreliji. Amansio Amaro i Ramon Groso činili su tandem napadača koji je bio savršeno komplementaran, što se, naposletku, i videlo u finalu u Briselu.

Baš kao i Real Madrid, jugoslovenski tim je igrao koristeći svoju interpretaciju 4-2-4 sistema. Ali, dok su Brazilci 4-2-4 igrali koristeći zonsku odbranu (izum Zezea Moreire, trenera Fluminensea, koji ju je sa popularnim Nenseom koristio početkom pedesetih), Parni valjak je i dalje igrao odbranu „čovek-čoveka". Ali to je radio na specifičan način.

Partizan je, do četrdeset metara od svog gola, koristio fleksibilni varijetet ovog tipa odbrane, što znači da je postojalo preuzimanje igrača koji se čuvaju, kako bi se održala stabilnost defanzivnog oblika. Međutim, to je prestajalo čim bi ekipa koja je napadala ušla u napadačku trećinu terena, dakle u poslednjih 35 metara od gola crno-belih. Tada bi fudbaler ostajao uz igrača o kome vodi računa, po svaku cenu, gde god ovaj išao.

Naravno, ovaj vid defanzivne organizacije je veoma reaktivan. Položaj igrača koji se brane direktno određuje tim koji napada, što mu onda daje mogućnost direktnog manipulisanja defanzivnim oblikom. Ali ni to nije sve...

„Napadač uvek ima sekundu ili delić sekunde prednosti. On kreće ranije jer ja moram da ga pratim. Niste smeli ni da trepnete, jer bi vam u suprotnom sigurno pobegao", kaže gospodin Branko Rašović.

Partizan je, praktično, igrao sa dva desna krila, pošto je Fahrudin Jusufi bio barem podjednako ofanzivan kao i Mane Bajić. Ljubomir Mihajlović, kao levi bek, ostajao je u prvoj napadačkoj liniji i činio je platformu u prvoj fazi poseda.

Josip Pirmajer, kao levo krilo, spuštao se više u fazama odbrane, pomažući pre svega Vladici Kovačeviću i Radoslavu Bečejcu, dvojici Partizanovih vezista, inače tehnički naglašeno obdarenih fudbalera. Ovaj drugi je, u najskupljem transferu u nekadašnjoj Jugoslaviji, kasnije prešao u ljubljansku Olimpiju, koja je, potpomognuta ulaganjima tada veoma bogatih i uticajnih ljudi, pretendovala da postane jedan od najboljih timova te velike države.

Ovaj tim je bio toliko uspešan iz dva razloga, od kojih drugi izvire iz prvog. Bio je sačinjen od spektakularnih fudbalera, koji su samom silinom svog talenta savlađivali protivnike. Koristeći analogiju Karla Marksa, ovo je bila baza. Nadgradnja je bila ta da su ti njihovi skupovi individualnih atributa bili savršeno komplementarni, zbog čega je tim bio veoma precizno kalibriran i uravnotežen. Ne postoji trener koji će vam reći kako postoji nešto važnije od toga.

„Razumeli smo se pogledima. Eto, tako smo igrali", ističe Branko Rašović.

E, baš u tome je deo Partizanove posebnosti. Kada je postao trener Ajaksa, Rinus Mihels je zatekao izvanredno talentovane fudbalere, koji su godinama, kroz razne starosne selekcije, igrali skupa. Zato su i, interno, krišom, svoj fudbal nazivali „fudbalom navike". Promene mesta među fudbalerima tokom napadačkog procesa, po čemu je Ajaks početkom sedamdesetih postao toliko poznat, a što će postati i osnov totalnog fudbala sa selekcijom Holandije 1974. godine, bile su organske.

Partizan je igrao taj „fudbal navike" nekoliko godina ranije. Štaviše, kada je dobio mogućnost da ode iz Jugoslavije (kada je napunio 28 godina, što je bila administrativna starosna granica), Vasović je otišao upravo u Ajaks, gde je bio, ne samo kapiten, već i neko ko je mnogo vremena proveo razgovarajući o taktici upravo sa Mihelsom. Zrno, makar zrno totalnog fudbala, najnaprednijeg i najvažnijeg igračkog modela koji je ikada viđen, potiče iz Humske ulice.

Još jedna stvar povezuje dva tima, dva kluba. Savršeno sinhronizovani na terenu, fudbaleri Partizana, a kasnije i Ajaksa, bili su kakofonično neusaglašeni van njega.

Nije toliko poznato, ali 1964. godine, otprilike kada je Rašović stigao iz Podgorice, a njegov kum Ivan Ćurković iz Mostara, u Partizanu je došlo do raskola. Velike šizme. Na jednoj strani, okupljene oko generala i predsednika fudbalskog kluba Ilije Radakovića, bila je grupa igrača oko Velibora Vasovića. Na drugoj, skupa sa generalom i predsednikom sportskog društva Milošem Zekićem, bili su fudbaleri okupljeni oko Fahrudina Jusufija, inače Vasovićevog kuma (pravi Jungov arhetip zavađenih balkanskih kumova, zar ne?).

Pripreme u Dubrovniku iskorišćene su da se sukob, koji je prepolovio ne samo Partizan nego i čitavu Jugoslovensku narodnu armiju, razreši. Generali su helikopterima stizali iz Beograda u Kupare, poznato vojno stecište na Jadranu, kako bi pomirili frakcije.

"Lupali smo čvrge generalima, vukli smo ih za uši kao malu decu. Naravno, uz dosta pijeteta i uvek u granicama pristojnosti", objašnjava Rašović kakav su status nekada imali fudbaleri jednog od četiri najveća jugoslovenska kluba.

Ajaks je funkcionisao po istom principu, a raspao se, implodirao je, kada Johan Krojf nije izabran za kapitena na autonomnom glasanju u svlačionici.

Finale Kupa šampiona 11. maja 1966. godine

Bazična formacija 4-2-4, praktično, nikada tako nije izgledala na terenu. Uvek bi se jedan od navalnih fudbalera vraćao u nekoj od fazi odbrane (napadač u Holandiji, Nemačkoj i Sovjetskom Savezu, krilo u Brazilu i Velikoj Britaniji), čime je kreiran 4-3-3. Takođe, u svim fazama napada, jedan od defanzivnih fudbalera, najčešće bek, odlazio je jako visoko (Brazilac Nilton Santos je bio prvi) i time pravio 3-3-4 strukturu. Zarad istorijske verodostojnosti kazaćemo da je prvi tim koji je igrao 4-2-4, Vila Nova trenera Martima Fransiska, igrala sa takozvanim "četvrtim defanzivcem" (quarto zagueiro), odnosno centralnim bekom (beše to Lito) koji je ulazio u manevar u posedu.

Međutim, Real Madrid je igrao veoma neobičan 4-2-4, u smislu da je bio veoma običan. Hento i Fernando Serena su bili simetrična krila, uvek pozicionirani pored centralnih napadača. Na sredini, Piri je bio zadužen za formiranje mikrostrukture u prvoj i drugoj fazi poseda, dok je Manuel Velaskes imao mnogo ofanzivniju ulogu.

Baš kao i Partizan, Real Madrid je igrao sa ofanzivnijim desnim bekom, pa je Paćin često kombinovao u trouglu sa Serenom i napadačem Amansiom, odnosno u rombu kada bi im se pridružio Piri, neverovatno taktički i poziciono inteligentan fudbaler, naglašeno ispred svog vremena u ovom segmentu.

Organizovani presing još uvek nije bio izmišljen (ili jeste, ali je igran samo u Sovjetskom Savezu), i defanzivci su retko igrali pod prevelikim pritiskom od strane prve napadačke linije rivala. Bez obzira na to, a u skladu sa tehničkim i kognitivnim kvalitetima Rašovića i Vasovića, Partizan je igrao dosta direktno, rešen da preskoči drugu fazu poseda i da što ranije loptu pošalje kao napadačima. Obično je prvi progresivni pas išao ka Mustafi Hasanagiću, strelcu šest golova do ovog finala. On bi onda kreirao borbu za drugu loptu, ali Partizan nije uvek uspevao da kreira platformu oko njega i numeričku prednost kako bi u toj borbi dosledno bio uspešniji od protivnika.

Interesantna manifestacija igre Partizana bila je i ulazak Bajića u desni poluprostor, pa čak i centar, čime je otvarao prostor za "overlep" utrčavanja Jusufija (utrčavanja iza leđa). Identičnu taktiku primeniće Seltik Džoka Stejna godinu dana kasnije, kada je legendarni Džimi Džinki Džonston ulazio unutra sa boka i oslobađao prostor za Džima Krega. Škoti će, naposletku, postati prvi šampion Evrope sa severa Evrope, ali neporecivo ostaje da su to postigli koristeći princip (a danas i standard u modernom fudbalu) koji je pre njih implementirao baš Partizan.

Iza lopte crno-beli su stajali u 4-5-1 obliku, jer se Galić spuštao zajedno sa krilima. Bilo je to smisleno, jer je Real imao velikih problema da kroz stabilan posed osvaja deonice igrališta, ali je bilo i krajnje intuitivno.

"Taktika ostaje u svlačionici. Tokom meča vi nemate vremena da razmišljate previše. Znate, uopšteno, gde treba da stojite, gde treba da stoje i gde da se kreću saigrači. Ali sve je tako brzo, sve se odigrava tako brzo da odluke morate da donosite u sekundi, pa i deliću sekunde", naglašava Rašović.

Real je prerano u posedu ulazio u centar, što je dozvoljavalo igračima jugoslovenskog tima da se obruše oko lopte i spreče njenu dalju progresiju. To, pak, nije kreiralo previše prilika u prvom delu meča.

Onda je došlo poluvreme, a za njim i dve nekongruencije. Prvo je Real Madrid mnogo bolje ušao u nastavak susreta, ali je Partizan bio taj koji je postigao pogodak. Iluzorno je bilo šta dalje reći o pogotku Vasovića, jednom od najpoznatijih i najčešće ponovljenih golova koje je ikada postigao jedan fudbaler sa naših prostora.

Zatim je Real napadao još jače, da bi Parni valjak konačno stigao do predaha i kornera u 70. minutu. Eto i druge kongruencije. Odmah posle izvedenog kornera, nominalnog trenutka za refleksiju i neku vrstu predaha za Partizan, španski tim je postigao gol. Bio je to kontranapad prvog ritma (napad u ofanzivnoj tranziciji započet u defanzivnoj trećini terena sa minimalnim brojem dodavanja), koji je predivnim pogotkom okončao Amansio.Šest minuta kasnije, golom podjednake estetske vrednosti, Serena je doneo prednost Madriđanima.

Nakon dva izgubljena finala Real Madrid je stigao do šeste titule šampiona Evrope, u 11. izdanju Kupa šampiona. Na kraju će u trajno vlasništvo dobiti prvi trofej namenjen klupskom šampionu Evrope. To neće umanjiti njihovu nezaježljivost, pa će i u narednim decenijama nastavljati da osvajaju "orehonu". Istina, do devedesetih, igraće samo jedno finale (1981. protiv Liverpula), a i to će izgubiti.

Partizan, naravno, više nikada neće igrati finale Kupa šampiona. Ekipa se progresivno raspala. Galić je otišao u Standard, Rašović je otišao u Borusiju iz Dortmunda.

"U Nemačku sam otišao u transferu vrednom 40.000 maraka. To je bio maksimum. Navalni igrači su mogli da dobiju 45.000, maksimalno 50.000 maraka", kaže Rašović.

Njegov transfer, kao i transfere svih elitnih fudbalera velike Jugoslavije, finalizirao je poljski agent Julijus Ukrajinček. Zamislite samo – jedan menadžer na pedesetak vrhunskih fudbalera. Danas postoji stotinak agenata i agentčića na jednog fudbalera Crvene zvezde i Partizana.

A i fudbaleri su bili drugačiji nekada. Prilikom turneje u Meksiku (turneje su u tom periodu bile način da se provede zima, pripremi ekipa i zaradi novac – igrajući u La Pazu, u Boliviji, fudbalere su čekale boce sa kiseonikom pored terena), delegacija fudbalera Partizana, predvođena Brankom Rašovićem, posetila je legendarnog dopisnika lista Politika iz ovog dela sveta, Đuku Julijusa. Nekadašnji partizan, koji je pucao sa Titom u bici na Drvaru, bio je intelektualac i veliki poznavalac prilika u Latinskoj Americi.

"Dva sata sam slušao šta je govorio. Bilo je sjajno. Ne samo to. Za mene je bila velika čast što sam ga upoznao, jer sam sa velikim uživanjem čitao njegove tekstove", rekao je Rašović.

Bilo je to drugo vreme, zaista. Fizička priprema je bila drugačija, rudimentarna, zasnovana na trčanju (suvi trening, kako kažu fudbaleri). Mnogo će vremena proći pre nego što se pametne glave ne dosete taktičke periodizacije, u kojoj je trenažni postupak isključivo vezan za zahteve igre, a aerobne i anaerobne vežbe – brzinska i regularna izdržljivost – izvode se isključivo sa loptom.

Ali, pre svega, bilo je to vreme koje je donelo jedan spektakularan tim, podjednako ishodište navijačkih legendi i faktualno prisutnih principa igre koje i danas gledamo.

Partizan je veliki klub. Kao i svaki veliki klub, voljen je od strane miliona i omražen od strane miliona. Nijedan klub nije kreiran veliki. Real Madrid se isprva zvao Sky Football Club i bio je razbibriga bogatih studenata. Partizan su osnovali ljudi koji su pucali na fašiste, prvo u Španiji a potom i u Jugoslaviji, ali oni ga nisu učinili velikim.

To su uradili Branko Rašović, Velibor Vasović, Radoslav Bečejac, Josip Pirmajer, Milan Gajić, Milutin Šoškić, Fahrudin Jusufi, Vladica Kovačević, Ljubomir Mihajlović, Mane Bajić, Mustafa Hasanagić...

Број коментара 8

Пошаљи коментар

Упутство

Коментари који садрже вређање, непристојан говор, непроверене оптужбе, расну и националну мржњу као и нетолеранцију било какве врсте неће бити објављени. Говор мржње је забрањен на овом порталу. Коментари се морају односити на тему чланка. Предност ће имати коментари граматички и правописно исправно написани. Коментаре писане великим словима нећемо објављивати. Задржавамо право избора и краћења коментара који ће бити објављени. Коментаре који се односе на уређивачку политику можете послати на адресу webdesk@rts.rs. Поља обележена звездицом обавезно попуните.

субота, 20. април 2024.
4° C

Коментари

Istina
Зашто морамо да славимо Осми март
Re: Ministarka zdravlja????
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
Мајка
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
Rad s ljudima
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
'Ako smo pali, bili smo padu skloni.'
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво