Predivni um jednog ludaka

Čovek sa novim idejama je lud – sve dok ne uspe...

Jeste li nekad pokušali da izgovorite jednu reč iznova i iznova? Bilo koju reč... Nakon određenog vremena, ta reč privremeno izgubi značenje. Veza između nje i objekta ili pojma koji treba da predstavi se raskida i slušalac može da je prihvati samo kao nasumični niz glasova. Ovaj psihološki fenomen se zove verbalno zasićenje. Njega okrivite i kada se pesma, koja vam se toliko sviđala i koju niste mogli da prestanete da pevušite, pretvori u iritantnu i nepodnošljivu halabuku.

Reči nisu maramice i nisu za jednokratnu upotrebu, ali jasno je da treba biti obazriv i smotren u njihovom korišćenju. Sportski novinari to nisu bili, zbog čega je reč „istorija", zajedno sa svim svojim izvedenicama, dobrim delom upropašćena. Prevrtali su je oko jezika, pritiskali nepcima, ispaljivali i slušali kako se odbija od zidova dok se, konačno, nije vratila potpuno besmislena.

Samo zbog ovoga jedan razgovor, koji za svoje poprište ima argentinski Rosario, a koji je pravi početak ovog narativa, ne možemo da nazovemo istorijskim. Time bismo ga samo diskreditovali i devalvirali. Kao i onom dečaku koji je stalno vikao "vuk", ni nama niko ne bi verovao. A to bi bila velika šteta, jer je to jedan veoma poseban razgovor.

Do njega je došlo nedugo nakon što je Pep Gvardiola okončao igračku karijeru. Nesiguran da li da postane trener, odnosno kakav trener da bude, izgubljen u krizi novog početka, nadao se anagnorizmu koji svi čekamo barem u jednoj fazi života.

Odlučio je da ode na hodočašće. Stigao je do Rosarija, grada revolucionara. To je grad Če Gevare, Lionela Mesija, Sesara Luisa Menotija i...

„Želiš da budeš trener? Da li zaista toliko voliš krv?", upitao ga je Marselo Bijelsa, pre nego što su prešli na stvar.

Sati su prolazili, pre kojih su već prošli neki sati. Njih dvojica, međutim, nisu dozvolili da ih samsara ometa. Tokom seanse su pričali samo o fudbalu. Tačnije, uglavnom je Bijelsa pričao. Uz asado, kako u ovom delu planete zovu roštilj (verovatno nije bilo mariniranog lososa, Gvardiolinog omiljenog jela, ali to svakako nije najvažnije), koristeći slanike, boce, stolice i stolove kao vizuelna pomagala, Bijelsa je svom gostu prikazao kako on vidi fudbal.

Šta je potom bilo poznato je i onima koji fudbal poznaju tek toliko da ga razlikuju od kvidiča. Pep Gvardiola je osvojio 14 trofeja za četiri godine u Barseloni. Imao je 38 godina i 129 dana kada je postao najmlađi trener sa trofejom u Ligi šampiona. Jedini je koji je osvojio svih šest najznačajnijih trofeja u jednoj sezoni. Nikada nijedan trener Barselone pre njega nije pet puta zaredom pobedio Real Madrid. Iako mu lederhozen nikada nisu sasvim pristajale, Meisterschaft je osvojio svaki put za svoje tri godine u Bajernu iz Minhena. Sa klubom iz Bavarske je u Bundesligi u proseku osvajao 2,52 boda po meču. Pobedio je u 80 odsto mečeva. Ovo nisu samo sumanuti brojevi, već su to takođe i brojevi bez pariteta u Nemačkoj.

Tri puta je igrao polufinale Lige šampiona, ali nikada je nije osvojio. I pored toga, uprava Bajerna iz Minhena bi podigla Sagrada Familiju u njegovom dvorištu samo kako bi ga nagnala da ostane. Koji drugi trener još koristi box-to-box centralnog beka, lažnog beka ili 3-3-4 formaciju? Koji će još drugi trener odigrati meč kao onaj kada je Roma pobeđena u Rimu sa 7:1 u grupnoj fazi Lige šampiona, kada su fudbaleri Bajerna izgledali kao doktori fizike na steroidima?

Gvardiola je retuširao fudbalski reljef i podesio rakurs gde god je bio. Zakoni kauzaliteta i zdrav razum nam kažu da svaki uzrok ima posledicu. Poput onog leptira koji lepetom krila izaziva uragan na drugom kraju planete, Gvardiola je menjao igru, ne samo ekipa koje su mu bile poverene, nego i nacionalnih timova i čitavih fudbalskih kultura zemalja u kojima je bio stacioniran.

Nije to nikakav je ne sais quoi faktor. Nekakva neopipljiva stvar. Gvardiola sa istom revnošću priprema duel sa Real Madridom ili Juventusom u Ligi šampiona kao i duel sa tek prosečnom ekipom iz Skandišvedsorveškanske ili Uzbekazirgimenistana. Secira rivala, prilagođava mu se kako bi iskoristio njegove mane i defekte, ali se uvek držeći svojih principa. Menja se da bi ostao isti, kako je to jednom otpevao Milan Mladenović.

Gvardiola je skopčan neraskidivo za svoje principe. Kao rupa u đevreku. Bez đevreka, nema ni rupe. Bez principa, nema ni Gvardiole i njegovog fudbala. A ta njegova načela imaju direktan i čulan uticaj na igre one Španije i ove Nemačke.

Pokrivenost najvećeg mogućeg prostora tokom napadačkog procesa, ali pritom održavanje podrške lopti kroz što više i što jačih ofanzivnih veza. Primanje lopte ulaskom u određeni prostor, umesto inicijalnog stajanja u njemu, čime protivnička markacija (bilo sa strane gola, bilo sa strane lopte) postaje mnogo teža, a igrači takođe stiču prednost prečeg reagovanja, momentuma i brzine koja iz njih proizilazi u odnosu na statičnije rivale. Fudbaleri koji su naslagani na različitim vertikalnim i horizontalnim linijama, dok se trouglovi i rombovi (osnove kvalitetnog poseda) razmnožavaju kao amebe. Aktivno generisanje numeričke superiornosti, kvalitativne superiornosti i pozicione superiornosti (u kojoj je struktura za cirkulaciju lopte stabilnija i snažnija od odbrambene strukture). Korišćenje igrača između defanzivnih linija rivala, koji iziskuju pažnju po nekoliko protivnika i tako oslobađaju pritiska saigrače u nižim slojevima napada. Započinjanje napada na jednoj strani, koja se u tu svrhu preoptereti fudbalerima, kako bi se napad završio na drugoj strani. Kreiranje i eksploatisanje slobodnog (trećeg) čoveka, koji uvek ima najveću vrednost za svaki napad. Strukturiran posed, koji garantuje optimalnu pripremljenost za defanzivnu tranziciju, bilo da je prva odluka po gubljenju lopte spuštanje u defanzivni blok željene visine, bilo, a ovo je naravno češće, da je to kretanje u kontrapresing.

Sve ovo, u određenim trenucima i određenim količinama, moglo je i može da se vidi u igrama Španije i Nemačke.

„Mrzim tiki-taku", rekao je Gvard... Čekajte, šta? #√Θ%♫§¿~♠@∩{®¥*&! Šta? Gvardiola mrzi... Da, da. Gvardiola mrzi tiki-taku. Ali Gvardiola igra tiki-taku... Ne, ne. Ne igra je. Nikada je nije igrao.

Tiqui taca je fudbal u kome se posed održava radi poseda. Ovo posesivno monopolizovanje lopte čini igru minimalističkom i antiseptičkom. To je tantrički fudbal bez trenja. Španija, tada naravno daleko najbolja reprezentacija na celom Zemljinom šaru, beluga kavijar među ekipama, umela je da se preda tiki-taki kao lošoj navici. La Furia Roja je postala prvak sveta postigavši najmanje golova od svih (osam, odnosno 1,14 po meču). Fudbaleri Španije, ti predivni gnomi u crvenom, dali bi gol i onda bi se dodavali do sutra. Ili, preciznije, dodavali bi se kao da sutra ne postoji i kao da je ta lopta jedina preostala stvar od važnosti.

Nemci su, možda čak, bili receptivniji za Gvardioline ideje i postulate. Nekada su nemačke timove definisali izuzetni igrači na jednom od dva kraja terena. Dominiranje u centralnoj trećini nikada ih nije previše zanimalo. Međutim, onda su počeli da rade sa mladuncima. Počeli su da rade više i počeli su da rade bolje. Iznedrili su i nastavljaju posvuda da nedre kamare veličanstveno umešnih fudbalera, koji su tako kompatabilni sa Gvardiolinim metodama.

Filip Lam, nekada kapiten „Manšafta", samo je jedan od onih koji je govorio o tome koliko su razmišljanja njegovih saigrača i selektora Jogija Leva bila uslovljena onim što se dešava u sinapsama Pepa Gvardiole.

„Nemački fudbal mu duguje mnogo. Podigao je igru na najviši nivo", rekao je Karl-Hajnc Rumenige, rekavši takođe da Bajern nije imao trenera kakav je Gvardiola.

Još kako nije. Treneri iz celog sveta su dolazili u Zebener Štrase, u Bajernov trening centar, da bi ga gledali kako radi. Tomas Tuhel, uz Rodžera Šmita daleko najtalentovaniji nemački i jedan od najinteresantnijih svetskih trenera, čija je Borusija iz Dortmunda nedavno postala ekipa koja je osvojila najviše bodova kao drugoplasirani tim od kako se igra Bundesliga, idolizuje Gvardiolu i to ne krije.

„Gvardiola želi da fudbal učini boljim...", rekao je Krojf. I da, svakako. To je ono što on želi i ono što on radi. Ali Gvardiola je isto tako trener koji je osvojio dva Svetska prvenstva, iako se ni na jednom nije pojavio.

Sedam igrača Barselone bilo je na terenu u finalu Mundijala 2010. godine. Sedam igrača Bajerna četiri godine docnije. Inijesta je golom doneo pehar svom timu četiri minuta pre kraja drugog produžetka. Mario Gece je uradio to isto, samo tri minuta ranije.

Uopšte uzev, Pepov koncept je koktel. U Gvardiolu su implantirani Barsajaks ideali Johana Krojfa i Rinusa Mihelsa. Onda je on dalje oblikovao svoju misao ugledajući se na Ariga Sakija. Prešao je u Italiju, u Brešu i Romu, delom i zbog uverenja da je Sakijev Milan učinio Seriju A taktički najintrigantnijom ligom Evrope. Huan Manuel Liljo, kod koga je igrao u ekipi Dorados de Sinaloa u Meksiku, jedan je od jačih njegovih stvaralačkih uticaja. Strahovito ga je dojmilo insistiranje Rikarda La Volpea, Argentinca koji je sa uspehom bio selektor Meksika, da defanzivci neizostavno otpočinju napad i da to vežbaju brižljivo i pedantno kako bi se „razumeli kao ljubavnici". La Salida Lavolpiana, platforma za prvu progresiju lopte u kojoj se vezni fudbaler spušta između centralnih bekova, koju koristi Gvardiola a koja se sada može videti diljem sveta, nazvana je naravno po njemu. Gvardiola je čak razgovarao i sa Garijem Kasparovim u Njujorku, o tome kako se napada protivnik.

Gvardiola je najvažniji deo ove etiološke sekvence, ali nije on oborio prvu dominu. Katalonac je svojim didaktičkim procedurama i dražesnim vizijama duboko uticao na fudbal, ali tek nakon što su mnogi duboko uticali na njega. Od njih, jednog je nazvao najboljim trenerom na svetu.

Marselo Bijelsa...

Ko je, zapravo, on? Koliko je još fudbalskih usuda promenio i zalaufao ovaj čudni i čudesni trener?

KRAJ PRVOG DELA

Број коментара 12

Пошаљи коментар
Види још

Упутство

Коментари који садрже вређање, непристојан говор, непроверене оптужбе, расну и националну мржњу као и нетолеранцију било какве врсте неће бити објављени. Говор мржње је забрањен на овом порталу. Коментари се морају односити на тему чланка. Предност ће имати коментари граматички и правописно исправно написани. Коментаре писане великим словима нећемо објављивати. Задржавамо право избора и краћења коментара који ће бити објављени. Коментаре који се односе на уређивачку политику можете послати на адресу webdesk@rts.rs. Поља обележена звездицом обавезно попуните.

петак, 29. март 2024.
23° C

Коментари

Istina
Зашто морамо да славимо Осми март
Re: Ministarka zdravlja????
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
Мајка
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
Rad s ljudima
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
'Ako smo pali, bili smo padu skloni.'
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво