Читај ми!

Žene u muzici – Vitjeslava Kapralova

Vitjeslava Kapralova, kompozitorka i pijanistkinja i jedna od najzanimljivijih čeških umetnica čiji je rad obeležio treću i četvrtu deceniju prošlog veka.

Kapralova je rođena 24. januara 1915. godine u Brnu, koji je tada pripadao Austrougarskom carstvu, u porodici muzičara. Njen otac Vaclav bio je pijanista, kompozitor, horovođa i učenik Leoša Janačeka u Orguljskoj školi u Brnu, iz koje će nastati Konzervatorijum u ovom gradu, a majka - Viktorija - bila je profesorka pevanja. Talenat Vitjeslave Kapralove roditelji su prepoznali još u najranijem detinjstvu: u petoj godini od majke je dobila prve poduke na klaviru, dok ju je otac ohrabrivao da načini početne korake u komponovanju. Naime, iako je njegovo ime u svetu muzike izvan Češke i danas manje poznato, Vaclav Kapralov je bio istaknuti kompozitor i pedagog koji je 1911. godine u Brnu osnovao privatnu Muzičku školu, da bi 1936. postao i profesor na Odseku za kompoziciju Konzervatorijuma u ovom gradu. Odrastanje u porodici muzičara i prihvatanje klavira kao instrumenta, ali i kao 'alatke' u stvaranju, omogućili su Vitjeslavi Kapralovoj da u devetoj godini napiše svoje prve taktove, a već u dvanaestoj da komponuje Tužni valcer, u Šopenovom stilu. Međutim, iako su roditelji podržavali njeno zanimanje za muziku, imali su nešto drugačije, možda praktičnije planove za svoju ćerku. Naime, njihova namera bila je da Vitjeslava preuzme i vodi očevu muzičku školu, međutim, mlada umetnica je imala svoje ciljeve: da postane kompozitorka i dirigentkinja. Napunivši petnaest godina, upisala je odseke za kompoziciju i dirigovanje na Konzervatorijumu u Brnu, postavši ujedno i prva žena u istoriji koja je u ovoj obrazovnoj instituciji diplomirala na oba smera. Još u toku studentskih dana komponovala je značajan broj dela, a iz ove, rane stvaralačke faze posebno se izdvaja njen diplomski rad - Klavirski koncert u de molu, opus 7 - koji odiše kompozitorkinom jedinstvenom energijom, lirizmom i spontanošću.

Za ovaj koncert pobrala je velike uspehe kritičara i publike, ali i komisije na Konzervatorijumu u Brnu koja joj je dodelila najviše ocene. Međutim, kako to ističe muzikološkinja Karla Hart u tekstu „Moć zastupanja u muzici: slučaj Vitjeslave Kapralove" objavljenom ove godine u zborniku Žene u muzici - Antologija u izdanju Udruženja iz Toronta koje nosi kompozitorkino ime, „... završni stav koncerta već anticipira novi kreativni period Vitjeslave Kapralove koji je usledio neposredno nakon ispita, kada je u jesen 1935. godine upisala specijalističke studije na Konzervatorijumu u Pragu, kod vodećih čeških pedagoga tog vremena". Naime, Kapralova je kompoziciju učila kod Dvoržakovog đaka Vitjeslava Novaka, a umeću dirigovanja podučavao je Vaclav Talih, koji je u tom periodu, pored aktivnog pedagoškog rada, bio i šef-dirigent Češke filharmonije i muzički direktor Nacionalnog pozorišta u Pragu.

Konzervatorijum i scena umetničke muzike u češkoj prestonici delovali su stimulativno i inspirativno na Kapralovu, pa je nadalje nastavila da se razvija i oblikuje kao kompozitorka i dirigentkinja. U ovom periodu postala je i članica novoosnovanog Udruženja The Present koji je vodio Alojz Haba, a redovno je učestovala i na Umetničkim forumima informišući se o dostignućima tadašnje savremene muzike, kako čeških autora, tako i međunarodnih kompozitora.

U opusu Vitjeslave Kapralove, koji prema aktuelnom popisu broji oko 50 dela, Vojnička sinfonijeta, koju je pisala 1936. i 1937, u toku 'praških dana' na Konzervatorijumu, ima posebno mesto. Ovo ostvarenje premijerno je izvedeno 26. novembra 1937. kada je Češkom filharmonijom dirigovala autorka. Kapralova je ovim delom prepoznata kao važna mlada umetnica pred kojom je blistava karijera, ne samo u Češkoj, već i na međunarodnoj sceni. Naime, Vojnička sinfonijeta izvedena je u Londonu 17. juna 1938. godine prilikom svečanog otvaranja XVI Festivala Međunarodnog društva za savremenu muziku. Ovu, britansku premijeru sinfonijete, na kojoj je Kapralova dirigovala Orkestrom Bi-Bi-Sija, u direktnom prenosu na radijskim talasima pratili su i slušaoci u Americi, a prema rečima kritičara Tajm magazina, kompozitorka „ne samo da je dobro prošla na međunarodnom takmičenju na festivalu, već je bila i zvezda na svečanom otvaranju koncerta... Vojnička sinfonijeta pokazala se kao izuzetno delo orkestarskog opusa, a njenim oblikovanjem mlada čehoslovačka kompozitorka pokazala je majstorstvo u vođenju instrumentalnih deonica".

Vojnička sinfonijeta, sa druge strane, izražava nemir vremena i osećaj nezivesnosti pred pretnjama nadolazećeg Drugog svetskog rata, a Kapralova je delo posvetila Edvardu Benešu, tadašnjem predsedniku Čehoslovačke.

Oktobra 1937. godine, kao stipendistkinja francuske vlade došla je u Pariz kako bi se dodatno usavršavala u prestižnoj školi Ecole Normalne De Musique. Njena želja bila je da dirigovanje pohađa kod Šarla Minša, a kompoziciju kod Nađe Bulanže. Međutim, zbog slabog poznavanja francuskoj jezika nije mogla da radi sa Nađom Bulanže, pa je odlučila da se usmeri samo na dirigovanje, pošto je sa Minšom mogla da komunicira na nemačkom jeziku. Pored toga, pohađala je i privatne časove kod Bohuslava Martinua, koji je u tom periodu već imao reputaciju važnog kompozitora kako u rodnoj zemlji, tako i u francuskoj prestonici, a kojeg je prethodno upoznala na probama za premijeru njegove opere Žulijeta, u Nacionalnom pozorištu u Pragu.

Martinu je u Parizu bio prvi mentor Kapralovoj; sa njom je vodio veoma inspirativne razgovore, potom su postali prijatelji, a naposletku su shvatili da su srodne duše. Kompozitor je Kapralovu uveo u važne umetničke krugove, poput pariskog Udruženja za savremenu muziku, čije je koncerte rado posećivala; omogućio joj je da u Parizu 2. juna 1938, samo dve nedelje pre nego što je imala veliki uspeh na Festivalu u Londonu, diriguje njegov Koncert za čembalo i mali orkestar, i, konačno, angažovao se da joj neka od dela budu objavljena u francuskoj prestonici. Kapralova je tokom dve godine boravka u Parizu napisala i izvela značajan broj svojih kompozicija, među kojima se posebno izdvajaju kantata Ilena, opus 15 i Varijacije na temu zvona, opus 16, a potom se, po isteku stipendije, vratila u Brno. U jesen 1938. Martinu se dodatno angažovao da Kapralova ponovo dobije stipendiju i vrati se u Francusku, a mlada umetnica je u rodnom gradu nastavila da komponuje. U svom drugom 'pariskom periodu', koji je obuhvatio razdoblje od januara 1939. do maja 1940. godine, Kapralova je komponovala dva kamerna dela u znak sećanja na češkog književnika Karela Čapeka - Elegiju za violinu i klavir, kao i melodramu Za Karela Čapeka za naratora, violinu i klavir, po tekstu Vitjeslava Nezvala.

Kada su nemački vojnici 15. marta 1939. umarširali u Prag, pogođena okupacijom svoje zemlje, Kapralova je utehu pronašla u komponovanju. U toj, poslednjoj stvaralačkoj fazi napisala je Končertino za violinu, klarinet i orkestar, opus 21 u kojem je, kako je i sama jednom prilikom istakla „prikazala svoje mentalno stanje u najgorem periodu života", dodavši u uvod partiture i odlomak iz Starog zaveta, iz Knjige o Jovu, koji glasi: „Kad se dobru nadah, dođe zlo; i kad se nadah svetlosti, dođe mrak". Končertino je poslednje veliko delo u njenom opusu koji je zaokružen ciklusom pesama Pevano u daljinu, opus 22 iz 1939. i ostvarenjem Dva ritornela za violončelo i klavir, opus 25 iz 1940. godine.

Nemačka okupacija Čehoslovačke 1939. godine izmenila je život mlade kompozitorke i dirigentkinje: ona nije mogla da se iz Francuske vrati u domovinu, a nastavak usavršavanja u Parizu bio je doveden u pitanje pošto više nije bila u mogućnosti da prima stipendiju, te je bila primorana da piše kratke komade po porudžbini. Zbog nedostatka finansijskih sredstava živela je u zajedničkom domaćinstvu sa drugim češkim mladim umetnicima, među kojima je bio novinar i pisac Jirži Muha, sin slavnog slikara Alfonsa Muhe. U tom periodu, pored pružanja pomoći češkoj zajednici u Parizu i prikupljanja sredstava za čehoslovačku vojsku, pisala je komade za radio i pozorište. Aprila 1940. godine stupila je u brak sa Jiržijem Muhom, a nepuna dva meseca kasnije, 16. juna, preminula je u Monpeljeu, od tuberkuloze.

Izvori navode da je muzici Vitjeslave Kapralove posebno bio naklonjen Rafael Kubelik koji je sa velikim interesovanjem dirigovao njena orkestarska ostvarenja. Godine 1946. posthumno je izabrana za članicu Češke akademije nauka i umetnosti, a od 1998. kada je u Torontu osnovano Udruženje Kapralova, brojni članovi predano istražuju, dokumentuju, osvetljavaju i promovišu rad ove važne kompozitorke i dirigentkinje, koja je svojim delima ostavila trag u muzici prve polovine dvadesetog veka, iako je živela samo 25 godina.

Urednica Irina Maksimović Šašić

Коментари

Istina
Зашто морамо да славимо Осми март
Re: Ministarka zdravlja????
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
Мајка
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
Rad s ljudima
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
'Ako smo pali, bili smo padu skloni.'
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво