Читај ми!

Aleksandar Milosavljević: Refleksije o pozorištu

U emisiji REFLEKSIJE u ciklusu „Pozorište u doba korone”možete slušati osvrte Aleksandra Milosavljevića na predstavu Željka Hubača „Bliži nebu”, nastalu u produkciji Narodnog pozorišta Timočke krajine „Zoran Radmilović”, kao i na dramu Tene Štivičić „Svici” koju je u Narodnom pozorištu Leskovac režirala Ksenija Krnajski.

Predstava Bliži nebu, prema tekstu i u režiji Željka Hubača je prva ovosezonska premijera Narodnog pozorišta Timočke krajine „Zoran Radmilović" održana u teatarskoj sali. Kako napominje Aleksandar Milosavljević, za potpunije razumevanje dramaturško-rediteljskog postupka primenjenog u realizaciji ove predstave valja uzeti u obzir da je ovaj komad prvi put izveden 1994. godine, a potom je u različitim teatrima, ali i državama, imao još četiri premijere. Prvo izvođenje drame je, kao uostalom i većina docnijih scenskih postavki, bilo čvrsto utemeljeno na autorovom realističkom literarno-dramskom prosedeu, dok je sada, četvrt veka posle praizvedbe, režirajući vlastitu dramu, Hubač finim dramaturškim, a naročito rediteljskim intervencijama pomerio težište ove priče, izmestivši je iz sfere društvenih odnosa i uslovnosti u mnogo šire prostore. Otuda će na sceni teatra u Zaječaru njegov komad postati složena metafora večite borbe dobra i zla. U tom kontekstu, lik intelektualca, pacijenata u duševnoj bolnici, biće dramaturški izoštreniji u smeru koji će njegovom prisustvu donekle umanjiti dimenziju večite zapitanosti i neprestanog problematizovanja svih aspekata stvarnosti, pa ćemo glavnog junaka mnogo intenzivnije i direktnije prepoznati kao demonsku silu koja poput lakmusa detektuje već postojeće tenzije unutar zajednice, ali i usmerava akciju njenih aktera, te podstiče afirmaciju najmračnijih strana ostalih dramatis persona.

* * *

Drama Svici Tene Štivičić odigrava se u čekaonici aerodroma, koja funkcioniše kao metafora ne samo sumanute dinamike današnjice, nego i temeljnog osećanja privremenosti koje presudno određuje odnos današnjeg čoveka prema sopstvenom trajanju. Kao i u stvarnosti, u uniformnim aerodromskim holovima sve je privremeno, a samim tim i relativno: i vlastita pozicija svakog pojedinca suočenog sa složenim društvenim relacijama koje se iz šire sfere prelivaju u intimu, i socijalni status svakog putnika osuđenog na konzumerizam i brzinu življenja, i profesija kojom se svaki od njih bavi, a koja retko na duže staze garantuje sigurnost i tako dalje. Prostor ovog aerodroma rediteljka Ksenija Krnajski je predstavila kao svojevrsno čistilište do kojeg vode stepenice uz koje se putnici penju dolazeći odnekud, recimo iz partera ili s nižih spratova. Akteri stižu na terminal gde provode izvesno vreme, vode beznačajne a ipak nimalo beznačajne razgovore, raščišćavaju neka od ključnih pitanja vlastitih života, priznaju i otkrivaju bračna neverstva, istinska i priželjkivana, bore se sa svojim krizama, ispovedaju vlastite životne promašaje, suočavaju se sa svojim i tuđim izneverenim nadama, ispraznim egzistencijama, pravim i lažnim životnim dramama, od kojih će neke uskoro biti okončane - ali ne avionskim udesom, piše Aleksandar Milosavljević.

Čitala Dušica Mijatović.
Urednica emisije Tanja Mijović.

Коментари

Istina
Зашто морамо да славимо Осми март
Re: Ministarka zdravlja????
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
Мајка
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
Rad s ljudima
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
'Ako smo pali, bili smo padu skloni.'
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво