Aleksandar Milosavljević: Pozorišne aktuelnosti

U emisiji POZORIŠNE AKTUELNOSTI možete slušati osvrt Aleksandra Milosavljevića na predstavu „Semper idem”, prema istoimenom romanu Đorđa Lebovića, čiju dramatizaciju, režiju, scenografiju i izbor muzike potpisuje Gorčin Stojanović, a izvode je članovi ansambla Narodnog pozorišta Sombor. Tekst je deo projekta „Kritičarski karavan“ koji realizuje Udruženje pozorišnih kritičara i teatrologa Srbije, pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture i informisanja Republike Srbije.

Autobiografski roman Đorđa Lebovića Semper idem jedna je od najprodavanijih i najčitanijih knjiga, kako u somborskim knjižarama tako i u tamošnjoj gradskoj biblioteci. Kao delo čija se radnja delimično odvija u Somboru, ovaj roman nije samo omaž gradu na severu Bačke, već ništa manje prisutna i surovo precizna (i tačna) vivisekcija lokalnog mentaliteta i tamošnjeg pogleda na svet, što posebno dolazi do izražaja u dramatizaciji i režiji Gorčina Stojanovića. Međutim, malograđanština nije temeljna ideja od koje je reditelj pošao i kojom se bavi u somborskoj predstavi, već Stojanovića interesuje nežna, katkad veoma lirska, a neretko izrazito surova Lebovićeva priča o odrastanju, kišovski intonirana ispovest o prvobitno rajskoj bašti u kojoj su rani jadi jednog dečaka, sticajem povesnih okolnsoti (izbijanjem Drugog svetskog rata), prekriveni pepelom. Dakle, kao što je to slučaj kod Kiša, i Lebović u romanu, a samim tim i Stojanović u dramatizaciji, bira dečju vizuru na strašne događaje i sve tokove priče provlači kroz proces odrastanja i sazrevanja jednog dečaka. Na taj način se detinjim pogledom na stvarnost uspostavlja distanca u odnosu na užasne aspekte života. S jedne strane, takav izbor perspektive nema veze s relativizacijom istorijskih činjenica, ali s druge, upravo ova perspektiva omogućava da istorijska faktografija bude odmeravana drugačijim aršinima - ne više povesnim no umetničkim. Otuda gledalac predstave stiče utisak da je preko realnog života, kao velovima od tila koji su deo scenografije, prevučen prozirni zastor koji naizgled povremeno zamagljuje vizuru, ali i sugeriše varljivost sećanja, piše Aleksandar Milosavljević.

Interesantno je pomenuti da ova predstava traje šest sati, no po mišljenju kritičara, to ne znači da je inscenacija trajala duže nego što je potrebno da bi fragmenti jednog života bili pretočeni u autentičnu i uzbudljivu pozorišnu priču. Ono što i te kako ima veze s vremenom, i to sa realnim trajanjem scenske igre, jeste koncentracija i posvećenost somborskog glumačkog tima. U sjajnom ansamblu u kojem je, s obzirom na rediteljsku koncepciju, uistinu teško načiniti podelu na glavne i sporedne role, ipak su se izdvojili Marko Marković koji je igrao lik glavnog junaka Đorđa, potom Ivana V. Jovanović u roli njegove majke, Saša Torlaković kao Đorđev deda, te Srđan Aleksić kao njegov očuh.

Urednica emisije Tanja Mijović.

Коментари

Istina
Зашто морамо да славимо Осми март
Re: Ministarka zdravlja????
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
Мајка
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
Rad s ljudima
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
'Ako smo pali, bili smo padu skloni.'
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво