Kako ste? Kako se osećate? Dobro, loše, nikad gore?

Koliko iskreno odgovaramo na ova i slična pitanja? Šta nam u biti treba da bi nam život bio kvalitetniji?

Stručnjaci kažu „tako malo", filozofi pitaju „a zašto nam to tako malo nedostaje", psiholozi objašnjavaju – „zbog nas samih"... I tako, vreme prolazi a mi se vrtimo ukrug između želja i mogućnosti. Ipak, rešenje postoji i jednostavnije je nego što mislimo!

U našoj a i u mnogim drugim kulturama praksa je da vas, uz pozdrav za dobar dan, ljudi usput upitaju i kako ste. Jeste da većina i ne sačeka na odgovor već produži sa svojim mukama, ima i onih koji će strpljivo saslušati naše „svakidašnje jadikovke" i po ko zna koji put izgovarati: biće bolje; kako je drugima, nije tebi baš toliko loše; šta ćeš, to je život... Više nego ikad, danas je naša komunikacija svedena na bezlično kako si i ravnodušno onako.

Ako zastanemo i duboko se zagledamo u sebe i ono što nam je najvažnije, veoma lako i bez mnogo muke možemo da poboljšamo kvalitet života. Šta čekamo, dijagnozu? Loše vesti koje će nas protresti i navesti da se preispitamo? Ništa od toga neće pomoći ukoliko ne odlučimo da se menjamo. Dakle, ključna reč je promena, a na putu promena najbolji putokazi su saveti stručnjaka koje ćemo prihvatati u saglasju sa osluškivanjem sopstvenih znakova koje nam šalje naše telo, ali i naša duša.

Dr Jasmina Pavlov Sofronijević, psihijatar i šef Dnevne bolnice za neurotične poremećaje u Institutu za mentalno zdravlje, ukazuje na činjenicu da često grešimo, da unosimo pometnju u svoj život zbog toga što ne pravimo razliku između problema i zadataka. Tako, nije retkost da ono što bi trebalo da sebi postavimo kao zadatak potpuno pogrešno doživljavamo kao problem, a time samo podižemo nivo stresa i nevolja.

Nedostatak motivacije i postavljanja ciljeva takođe može da nas uvede u bezvoljnost i ravnodušnost, koje lako prerastu u neki oblik depresije. Doktorka, na osnovu dugogodišnjeg iskustva u radu sa mladima, posebno naglašava da je za kvalitetan život neophodna dobra baza u porodici i da je to ono na čemu mora mnogo da se radi, sa obe strane, naročito roditeljske. Mladi ljudi često nemaju realnu sliku o sebi a samim tim i njihova percepcija stvarnosti nije realna; čak i kada prerastemo period adolescencije i mladalačkih kriza, i dalje naše želje ne usklađujemo sa sopstvenim mogućnostima, podseća doktorka Jasmina i napominje da je danas mladima naročito teško na pronađu svoj put, a tu je opet uloga roditelja primarna.

„Gubitak bliske osobe, razvod, gubitak posla, sve su to situacije koje proživljavamo snažno i sa posledicama. U takvim slučajevima sasvim je prirodno potražiti podršku psihijatra, psihoterapeuta, to je put ka stabilizaciji. Važno je da svakodnevicu upotpunimo aktivnostima koje nam prijaju, jer ne bavimo se svi poslom koji nas ispunjava. Treba da radimo na podizanju granice tolerancije, tako štitimo sebe od stresa izbegavajući konfliktne situacije. Važno je da poštujemo sebe i svoje želje, ali je isto toliko važno da razumemo druge i njihove potrebe", podseća dr Sofronijević.

Број коментара 0

Пошаљи коментар

Упутство

Коментари који садрже вређање, непристојан говор, непроверене оптужбе, расну и националну мржњу као и нетолеранцију било какве врсте неће бити објављени. Говор мржње је забрањен на овом порталу. Коментари се морају односити на тему чланка. Предност ће имати коментари граматички и правописно исправно написани. Коментаре писане великим словима нећемо објављивати. Задржавамо право избора и краћења коментара који ће бити објављени. Коментаре који се односе на уређивачку политику можете послати на адресу webdesk@rts.rs. Поља обележена звездицом обавезно попуните.

петак, 29. март 2024.
13° C

Коментари

Istina
Зашто морамо да славимо Осми март
Re: Ministarka zdravlja????
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
Мајка
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
Rad s ljudima
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
'Ako smo pali, bili smo padu skloni.'
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво