Zatvaranje ruta - sećanje na Anu Frank

Dana 9. marta ove godine stigle su vesti o zatvaranju takozvane Balkanske rute za izbeglice koje se sklanjaju od ratova i represija u svojim zemljama. Ovo je povod da se setimo porodice Frank, koja, takođe, nije dobila dozvolu da otputuje u zemlju u kojoj bi potražila spas od nadolazeće opasnosti. U maju 1940. godine Oto Frank je pokušao da dobije dozvolu kako bi se sa porodicom sklonio u Ameriku, jedino mesto koje mu se u tom trenutku činilo bezbednim za Jevreje. Vlasti SAD-a su ih odbile jer su se bojale da ljudi koji imaju rođake u Nemačkoj mogu biti ucenjeni i da mogu da postanu nacistički špijuni.

U maju 1940. godine Oto Frank je pokušao da dobije dozvolu kako bi se sa porodicom sklonio u Ameriku, jedino mesto koje mu se u tom trenutku činilo bezbednim za Jevreje. Vlasti SAD-a su ih odbile jer su se bojale da ljudi koji imaju rođake u Nemačkoj mogu biti ucenjeni i da mogu da postanu nacistički špijuni. 

Selidba u Holandiju

Oto Frank je imao dve ćerke. Jednu od njih danas znamo kao najpoznatiju trinaestogodišnju spisateljicu i žrtvu Holokausta: Anu Frank. Porodica Frank se doselila u Holandiju 1933. godine, bežeći od represije i progona u Nemačkoj.

Maja 1940. godine Nemačka je okupirala Holandiju, nakon čega su počeli progoni Jevreja i uvođenje diskriminatornih zakona.

Oto je počeo da radi u „Opekti", preduzeću koje je proizvodilo voćni ekstrakt pektina, a stan je našao u Amsterdamu. Edit i deca stigli su u Amsterdam u februaru 1934. godine. Ana je upisala „Montesori" školu, a Margo državnu, ali pošto je uveden dekret da Jevreji mogu pohađati samo jevrejske škole, prebačene su u jevrejski licej.

U aprilu 1941. godine Oto Frank je pokušao da spase svoju firmu od konfiskacije. Prebacio je svoje akcije na Johanesa Klajmana i registrovao ga kao direktora. Kompanija je likvidirana, a sva prava preneta su na treću osobu, Jana Giesa. Na taj način posao je nastavljen i Oto Frank je uspevao da zaradi minimum kako bi izdržavao porodicu.

Anin dnevnik

Za svoj trinaesti rođendan Ana Frank je dobila svesku koju je nekoliko dana ranije primetila u izlogu i pokazala svome ocu. Iako je bila malih dimenzija, sveska je imala katanac kojim se mogla zaključavati, pa je Ana odlučila da u njoj vodi dnevnik.

Počela je istog dana. Prvih dana 1942. godine ona piše o zabranama i ograničenjima sa kojima su se suočavali holandski Jevreji. Beleži kako je tužna zbog smrti svoje bake koja je umrla početkom te godine.

Ana sanja da postane glumica. Obožava filmove, ali ne može da ih gleda jer je Jevrejima zabranjen pristup bioskopima i pozorištima od januara 1941. godine.

Juna 1942. godine, Anina sestra Margo dobija poziv Centralne kancelarije za emigraciju Jevreja u Amsterdamu za prijem u radni logor. Frankovi odlučuju da se se sakriju u ulici Prinsengraht, u blizini jednog od tri glavna amsterdamska kanala.

Skrivanje

U ponedeljak jutru, 6. jula 1942, Frankovi su se sakrili u prostorije iza zgrade „Opekte". Prethodno su „rasturili" stan kako bi stvorili utisak iznenadnog odlaska, a Oto je ostavio pismo u kojem se implicira da su otišli u Švajcarsku. Mačka Murtjea, koga je Ana nekoliko puta pomenula u dnevniku, morali su da ostave zbog tajnosti.

 

Jevrejima nije bilo dozvoljeno korišćenje javnog prevoza, pa su bili primorani da hodaju nekoliko kilometara. Iako je bio jul, nosili su nekoliko slojeva odeće jer nisu smeli da budu viđeni sa prtljagom.

Viktor Kugler (pseudonim Hari Kraler), Johanes Klajman (Simon Kophes), Mip Gis (Mip Kolen) i Bep Foskujl (Eli Fosen) bili su jedini radnici u „Opekti" koji su znali za „Tajno skrovište". Uz Jana Gisa (Henk Kolen) i Bepinog oca Johanesa Henrika Foskujla (Gospodin Fosen), oni su Ani i ostalima bili jedini „pomagači".

Kao jedina veza „Tajnog skrovišta" i spoljnjeg sveta, skrivenima su prenosili ratne vesti i politička dešavanja. Bili su deo holandskog pokreta otpora, pa su hranu i odeću nabavljali preko vaučera koje je dobijao Jan.

To je vremenom postajalo teže. Ana je u dnevniku opisala njihovu posvećenost i pokušaje da „podignu" raspoloženje u skrovištu u najopasnijim vremenima. Pomagači su sve vreme bili svesni da će ako budu uhvaćeni najverovatnije biti osuđeni na smrtnu kaznu zbog skrivanja Jevreja. Ana je u svojim zapisima koristila pseudonime da ih Nemci ne bi otkrili ukoliko pronađu dnevnik.

 

Porodica Van Pels (Hans van Dan, supruga Petronela van Dan i njihov 16-godišnji sin Petr) pridružila se Frankovima 13. jula 1942, a u novembru stigao je i Fric Pfefer (Alfred Dusl), zubar i Otov prijatelj.

Dnevnik

Ana je vodila dnevnik do 1. avgusta 1944. Nakon dve godine njihovo sklonište je otkriveno na osnovu dojave. Anina porodica, Van Pelsovi i Fric Pfefer deportovani su u logore. Ana je umrla sedam meseci kasnije od tifusa u koncentracionom logoru Bergen-Belzen, nekoliko dana posle smrti svoje sestre Margo.

Anin otac je jedini preživeo rat. Kad se vratio u Amsterdam pronašao je dnevnik svoje ćerke. Dnevnik, u kome je Ana beležila svoje misli od 12. juna 1942. do 1. avgusta 1944, objavljen je 1947. godine u originalnoj i delimično skraćenoj verziji na holandskom jeziku. 

Број коментара 5

Пошаљи коментар

Упутство

Коментари који садрже вређање, непристојан говор, непроверене оптужбе, расну и националну мржњу као и нетолеранцију било какве врсте неће бити објављени. Говор мржње је забрањен на овом порталу. Коментари се морају односити на тему чланка. Предност ће имати коментари граматички и правописно исправно написани. Коментаре писане великим словима нећемо објављивати. Задржавамо право избора и краћења коментара који ће бити објављени. Коментаре који се односе на уређивачку политику можете послати на адресу webdesk@rts.rs. Поља обележена звездицом обавезно попуните.

петак, 29. март 2024.
20° C

Коментари

Istina
Зашто морамо да славимо Осми март
Re: Ministarka zdravlja????
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
Мајка
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
Rad s ljudima
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
'Ako smo pali, bili smo padu skloni.'
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво