Psihobiografije
Aleksandar Damjanović: Filozofija utehe Ksenije Atanasijević
U ciklusu PSIHOBIOGRAFIJE, koji ćemo emitovati subotom, pročitaćemo više tekstova iz neobjavljene knjige Aleksandra Damjanovića "Veština tumačenja". U prvoj emisiji, 7. septembra, možete slušati psihobiografski esej "Filozofija utehe Ksenije Atanasijević".
„Cilj psihobiografije je jednostavno formulisan", napominje Damjanović na samom početku svog Uvoda u psihobiografiju, „ali ga je veoma teško ostvariti: to je razumevanje ličnosti. Psihobiografi troše sate u razmišljanju i pisanju o složenim, kreativnim, neizbežno kontradiktornim individualnim životima, od kojih su mnogi na svom kraju."
Ukoliko se, i pored toga, većini psihologa „čini da psihobiografi trče za pogrešnom dugom, to više govori o psihologiji nego o psihobiografiji. Na kraju krajeva, ako psihologija treba da teži za nečim, ako se nada da će jednog lepog dana napustiti svoje laboratorije, jednosmerna ogledala, instrumente i uređaje i ući u nekontrolisani svet života, onda bi njen glavni posao trebalo da bude da kaže nešto ključno o ljudima - ne o jednodimenzionalnoj bezimenoj gomili, nego stvarnim pojedincima sa prošlošću."
Aleksandar Damjanović u ovoj knjizi, između ostalog, piše o Jukiju Mišimi, Darvinu, Kafki, Montenju, Ničeu, Hičkoku, Robertu Fišeru, Osami Bin Ladenu...
Ipak, ciklus započinjemo esejom o Kseniji Atanasijević, na koju ovih nedelja podsećamo i u ciklusu FILOZOFSKA OSTAVŠTINA, koji emitujemo četvrtkom (prvi put je na srpski jezik prevedena njena knjiga Jugoslovenski mislioci objavljena na francuskom 1938. godine). Ova, kako Damjanović ističe, „možda i najznačajnija srpska filozofkinja, pored Anice Savić-Rebac, formirala je svoju filozofsku misao kroz ličnu, životnu borbu i pregalaštvo, kao i kroz brojna iskušenja, tantalovska i bolna, nametnuta jednoj umnoj ženi nerazumnim i šovinističkim pritiskom, kakav je za doba njenog života bio prilično rasprostranjen ali svakako i neopravdan. Proživljavajući mnoge psihološke metamorfoze na svom životnom putu, sva ta iskušenja dobijala su i praktično značenje, pretvarajući se u rezolutan životni stav. Otuda je u njenoj filozofiji u velikoj meri prisutna i psihologija i vice versa..."
Na drugom mestu, Damjanović precizira: „Proživljavajući sopstveni život u skladu sa svojom filozofsko-psihološkom doktrinom, Ksenija Atanasijević je izgradila svoju - istina, u izvesnoj meri refleksivnu i metafizičku - odbrambenu psihoterapijsku veštinu. Nailazeći na niz neprilika, otpora, nerazumevanja, bolnih iskustava, ona je postupno izgrađivala jedan filozofsko-antropološko-psihološki koncept - pravac suočavanja sa preprekama kako unutrašnjim (duhovnim), tako i spoljnim. (...) Smatrajući da je putem logike nemoguće dosegnuti najviše istine, ona izlaz nalazi u pretpostavci o postojanju Boga, večnosti, besmrtnosti i kosmičke pravde. Ovi imaginarni ali i metafizički oslonci, po Atanasijevićevoj, posledica su čovekovog nezadovoljstva stešnjenim zemaljskim prilikama, ali predstavljaju i odsjaj večnosti u njemu. Ona smatra da je prvi korak ka blagostanju i sreći čišćenje duše od pakosti, zla i drugih poroka. Što je duša pročišćenija, to je bliža istinskom osećanju sreće i blaženstva, što je vrlo blisko hinduističkim stavovima. Da bi se otkrile svetle unutrašnje rezerve, neophodno je izaći iz teskobe banalnosti i ući u svet fantazije, mašte, intuicije, dakle imaginacije. Njena koncepcija je toliko izričita i principijelna da smatra da je čak bolje prihvatiti iluzije i obmane nego ostati pred povređujućom istinom."
Urednik ciklusa: Đura Vojnović
Коментари