U hodu- Život na margini

Bio je hladan dan, pravi zimski minus...ušli smo u treći sat snimanja, bez mesta gde se možemo ugrejati, skloniti bar na kratko... Ali osećaj, kada znate da će se snimanje završiti i da ćete nakon toga ući u toplu kuću ili se vratiti na radno mesto ili ući u topao kafić, nekako te momente čini podnošljivim.

To je samo trenutak naspram života. Ali upravo ta spoznaja me je odvukla na drugu stranu. Šta ako to nije trenutak već izvesnost koja traje i koja se ne menja? Šta ako nemate gde da odete dok vam hladnoća ledi krv u venama? I šta ako ste na ulici i shvatate da ste postali nevidljivi, nepostojeći,, a niste tako zamišljali svoj život i niste se tome nadali...

Na beskućnike obično gledamo kao na ljude, koji su takav način života odabrali, retko kada razmišljamo da je njihov život posledica rata, tranzicije, ekonomske krize, naprosto sticaja okolnosti u kojima neumemo svi da se "snađemo"...

Sagovornici autorke Jelene Svetličić, naši "nevidljivi" sugrađani...

Коментари

Istina
Зашто морамо да славимо Осми март
Re: Ministarka zdravlja????
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
Мајка
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
Rad s ljudima
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
'Ako smo pali, bili smo padu skloni.'
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво