Читај ми!

Oko: Račak, od Haškog tribunala do suda u Prištini

Za događaje u Račku u Haškom tribunalu niko nije osuđen: Slobodan Milošević je preminuo, a u procesima protiv Nikole Šainovića, Milana Milutinovića i generala Vojske SRJ – Hag je odustao od Račka. Iz Prištine 24 godine kasnije stiže najava da je raspisana poternica za 18 Srba. Ima li ta optužnica utemeljenje, ako je i Haški tribunal od nje odustao? Sagovornici emisije Oko ističu da je slučaj insceniran i da nema dokaza na osnovu kojih bi se poternice pokrenule.

General Goran Radosavljević Guri, pomoćnik komandanta Štaba za KiM (1999), kaže da ne zna da li je među 18 onih za kojima je raspisana poternica i da ga to ne zanima jer je, kako kaže, samo radio svoj posao u to vreme. 

"Dobio sam podatke za petnaestoricu ljudi koji su na tim optužnicama. Od njih su samo četvorica bili policajci. Oni nisu učestvovali u operaciji u Račku. Svi ostali su bili civili. Ovo nije optužnica protiv ljudi koji su napravili neko krivično delo. To je optužnica da bi se ljudi iselili sa Kosova, pritisak na Srbe da odu. Ti ljudi moraju da izađu, da povedu porodice, a onda će ostali da razmišljaju da li su potencijalno oni", kaže Radosavljević.

Slađana Zarić, autorka dokumentarnog filma "Dosije Kosovo – Račak", napominje da ti ljudi, koji su učestvovali u operaciji Račak, nosili su proteklih 18 godina breme laži zbog kog je na neki način stradao ceo narod.

"Ne treba zaboraviti da je Račak, barem formalno, bio povod za bombardovanje. Ti ljudi su posle 22 ili 23 godine u filmu otvoreno govorili o svemu onome što se dešavalo. Da ti ljudi koji su uradili nešto što je bilo krajnje legitimno, a što je naknadno izmanipulisano, sada imaju tu težinu optužnice – mene je pogodilo. Iskreno se nadam da te međunarodne poternice neće zaživeti, jer ne znam na osnovu kojih dokaza bi se to pokrenulo", ističe Zarićeva.

Branislav Tapušković, advokat, prijatelj suda u procesu protiv Slobodana Miloševića, ističe da je to apsolutno nešto što se dešavalo i sa stvarima u vezi sa građanskim ratom u Hrvatskoj i BiH. "To su ti spiskovi ljudi koji su učestvovali u tim oružanim sukobima. To praktično znači da svi oni koji su učestvovali u tim sukobima mogu doći na neki od tih spiskova. To je zastrašivanje koje će dovesti do novih iseljavanja, bar ovih ljudi koji se nalaze na tom spisku", navodi Tapušković.

To je, kaže, jedna vrsta parade, jer Priština nije član Interpola.

"Koji sud će da im sudi? Da li ovaj sud koji je osnovan u Hagu, gde za sada nijedan optuženi nije odgovarao za bilo koje ubistvo Srbina", upitao je Tapušković.

O slučaju suđenja za Račak u Hagu koji je bio tačka na suđenju Miloševiću, Tapušković navodi da je to do te mere bila neosnovana optužnica po izvedenim dokazima, da dok su dokazi tužioca izvođeni, do 2004. u februaru, nijedan dokaz nije bio takav da bi Slobodan (Milošević) odgovarao, jer da je mogao da odgovara, to bi bilo preneto na ostale.

"Niko drugi nije odgovarao, niti je optužen, jer bi se još više obrukali. Razumeo bih ovu optužnicu kad bi tu bio neko od svedoka, neko ko je streljao ljude", dodaje Tapušković.

Zarić: Ne postoji sudska presuda za Račak

Slađana Zarić kaže da svedočenje Šukrija Buje, koji je bio komandant operativne zone Nerodimlje, ključno.

"On spominje da je u Račku bilo 47 boraca, kako su bili naoružani. Kada sam krenula da radim film, ja sam tim albanskim žrtvama prišla tako što sam ih personalizovala. Neke od tih žrtava su bile pripadnici UČK. Vrlo sam ozbiljno proučavala ono što se iznosilo u Hagu, bavila se topografijom terena, gledala sam gde je koja žrtva stradala. Našla sam društvene mreže, stranicu koja se zove 'UČK Račak' gde oni sa ponosom iznose fotografije stradalih 15. januara, pa za neke ljude koji su stradali u jaruzi, oni navode da su bili UČK vojnici", navode Zarićeva.

Podseća da ne postoji sudska presuda za Račak.

"Postoji samo jedno suđenje čoveku koji je 1999. osuđen u Prištini i to policajcu koji tog dana fizički nije ni bio u Račku", istiće Zarićeva.

Radosavljević: Legitimna akcija 

Radosavljević ističe da je Račak bio legitimna akcija na osnovu detalja koje su imali.

"Ta akcija je pripremana nedeljama. Osmatrali smo to selo. Kada smo shvatili da u selu više nema stanovnika, da su tu ostali samo teroristi, tada smo planirali akciju. Prijavili smo je OEBS-u tada koji je sa vozilima stajao na putu između Uroševca i Štimlja i koji su čitavu tu akciju gledali", kaže Radosavljević.

Naša delegacija je, dodaje, 2002. godine bila u Briselu i Štutgartu. Primio nas je generalni sekretar NATO-a dva puta. Posle smo otišli u NATO bazu za Evropu gde je general Fulfort  pred 250 oficira tražio da govorim o Račku.

"Ako je ta akcija ušla u njihove udžbenike, to je bila legitimna akcija. Nije bilo streljanja ni iživljavanja. Jedan jedini stanovnik je bio tada u selu starac kog smo zatekli", navodi Radosavljević. 

Tapušković: Žrtve nisu stradale na tom mestu

Tapušković ističe da sve što može da kaže bazira se na dokazima koji su pred njim i Slobodanom Miloševićem izvođeni od avgusta 2001. do februara 2004. godine.

"I ono što mogu da tvrdim je da ima dokaza neospornih da žrtve tog okršaja nisu stradale na tom mestu. Oni su stradali tu negde, ali na tom mestu, gde je izvršena istraga, nisu stradali. Ispod njihovih tela nije bilo krvi na snimcima, oni su imali ruke podignute iznad sebe, što je bilo nemoguće. To je bila čista inscenacija, o čemu je Helena Rante na pitanje tužioca bila decidirana", ukazuje Tapušković.

Zarićeva podseća da je, po optužnici u Tribunalu, stradalo 45 ljudi.

"Ta manipulacija sa brojevima je počela prvog dana. Znamo da je u džamiji pronađeno 40 tela koja su identifikovana. Imamo jednu osobu koja se vodi kao nestala i imamo po tvrdnji Šukrija Buje, svedoka, da su oni iste večeri došli i odneli devet tela za koja su tvrdili da su UČK. Odakle je došlo od te priče od 40-45. Kada saberemo, znači da imamo preko 50 stradalih u Račku. Priča o 45 je nastala zbog toga jer su pojedine osobe prijavljene pod dva imena. Vrlo simptomatično je da kada gledate identitete stradalih, društvene mreže i novinarske tekstove, u Račku se nalazilo nekoliko familija. To su prezimena koja se ponavljaju. I vidite da su oni bili što članovi UČK, što logistička podrška. Mi pričamo o selu iznad kog su kopani rovovi", napominje Slađana Zarić.

"Rovovi rađeni po udžbeniku, očekivali su naš dolazak" 

Radosavljević dodaje da su ti rovovi bili tako iskopani da su "bili okrenuti prema putu ka Prizrenu, jer su očekivali naš dolazak".

"Rađeni su po udžbenicima, da može veliki broj ljudi tu da bude. Bile su dve ogromne zemunice, na jednoj je bio mitraljez koji smo zarobili. Ti fortifikacijski objekti su tako napravljeni da čitavo selo može da se brani s tog visa", navodi Radosavljević.

Na pitanje koliko je važno šta će posle svega reći, Voker je, prema njegovim rečima, odgovorio da uopšte nije važno.

"Njegova misija je bila da inscenira to. Došao je za veliki novac. Podignut mu je spomenik u Račku. On je čovek zadatka koji je takve zadatke radio u Južnoj Americi. Zapad nikada neće priznati da je to bila legitimna i legalna akcija policije. Što se tiče nas koji smo učestvovali, ljudi koji znaju o tome, ta knjiga je ništavna", ističe Radosavljević.

Tapušković navodi da je Voker od toga napravio biznis. "Račak je montaža, kako je to utvrdila Helena Rante u samom startu, za to ima obilje dokaza. A Voker nije bio na licu mesta i on je sasvim sigurno direktan učesnik u tome kako će ta tela da budu slagana u onoj jaruzi", napominje Tapušković.

Zarićeva kaže da je Voker uradio sve ono što nije smeo da uradi – izašao sa zaključkom o masakru pre istražnih organa. "To je nešto što se protivi svim pravnim i svim etičkim normama", zaključuje Slađana Zarić.

четвртак, 25. април 2024.
10° C

Коментари

Istina
Зашто морамо да славимо Осми март
Re: Ministarka zdravlja????
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
Мајка
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
Rad s ljudima
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
'Ako smo pali, bili smo padu skloni.'
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво