Obilić, slobodno kretanje samo u svom dvorištu

U Obiliću živi sedam srpskih porodica i to su jedini Srbi u Obiliću. Za dvadesetčetvorogodišnjeg Nikolu Tišmu iz Prištine najvažnije je da je porodica na okupu. Znanje albanskog jezika, kaže, pomoglo mu je da se uklopi i stekne prijatelje među albanskim vršnjacima.

Nikola Tišma kaže da u njegovoj zgradi žive tri familije i ukupno pet osoba, a prosek godina je 70, i to, kako dodaje, sve govori.

"Ostali smo samo mi, nemamo kuda, a ja da imam kuda, otišao bih! Ovo je zatvor, nije zgrada", kaže Milorad Jakšić iz Obilića.

Među njima je i Janjevac Franjo Matić. 

"Jedino Crveni krst kad dođe, nešto nam donese. Najgore je za prevoz", kaže Matić.

Miroslavka Peković kaže da u prodavnicu ide, ali sagnute glave, sa određenom dozom treme.

U Osnovnoj školi "Branko Radičević" od 1999. godine nema nijednog srpskog đaka. Nastavu na srpskom jeziku pohađaju romska deca i dva učenika bošnjačke nacionalnosti.

Direktor OŠ "Branko Radičević" u Obiliću Aleksandar Popović rekao je da su imali problem kada je lokalna vlast htela da obustavi rad škole, ali su uspeli da to spreče preko međunarodne zajednice.

Obližnja nedovršena crkva simbol je nade za stanovnike okolnih srpskih sela.

Aleksandar Našpalić iz parohije Babin Most kaže da imaju slobodu kretanja ali samo u svom dvorištu i u svom selu, ne javno i u javnim institucijama.

Sami, bez dovoljno sredstava za život, prepušteni sebi, Srbi u Obiliću bore se da prežive. Mnoge nevolje, kažu, lakše bi podneli kada bi znali da nisu zaboravljeni.