Dvostruki poraz Tuđmanovih ideja

Isti dan kad su novine objavile da će plinara "Oltaru" precvikati gas, na Hrvatskoj sam televiziji gledao jednu drugu priredbu kojoj je smisao bio da - baš poput medvedgradske instalacije - podsjeća na "dane ponosa i slave".

Ta se priredba zvala Za istinu, odvijala se u splitskoj Spaladium areni, a sastojala se od aukcije slika i koncerta za pomoć Zakladi za istinu o Domovinskom ratu. Na ekranu javne televizije gledao sam te večeri drugorazredna estradna bića kako se klate uz balkanski folk i buzuki, te rukometnu dvoranu - taj lobistički "podvig" IGH-a - popunjenu dvadesetogodišnjacima koji se rasturaju uz grčko-turski zvuk. Preko ekrana promicala su mlada muška i ženska lica, svi odreda naočiti ali na neki prostački način, svi napirlitani i preerotizirani kao da su sišli drito sa srbijanskog TV Pinka.

Ironija trenutka smjestila je tako na isti datum dva događaja koja povezuje komemoriranje nacionalne slave. U Splitu, tu se nacionalnu slavu slavilo uz balkanski zvuk, cupkanje i "ruke gore".

Na Medvednici, nju se prestalo slaviti u monumentalnom, devetnaestostoljetnom obliku kakvog je zamislio Prvi Predsjednik osobno. A oba događaja - i onaj zagrebački i onaj splitski - imaju nešto zajedničko: oba predstavljaju poraz tuđmanizma kao ideologije i kao kulturnog modela.

Franjo Tuđman bio je državnik opsjednut nacionalnim ceremonijalom. Bio je uvjeren kako su Hrvati zbog svoje kolonijalne prošlosti "preskočili" razvoj nacionalističkog imaginarija kroz 18. i 19. stoljeće, te da se ta "preskočena lekcija" mora nadomjestiti.

Stoga je Tuđman tradicije opsesivno obnavljao i/ili još češće izmišljao, vjerujući da će time ojačati manjkavu državotvornu svijest naroda koji je vazda bio tuđi podložnik. Tako je od Engleza "posudio" smjenu počasne straže, iz naftalina vadio imena novčanica i apsurdne titule ("čuvar državnog pečata"), uvodio pseudotradicijsku ikonografiju, ordenje, stjegove, stara imena nogometnih klubova.

Skorojevićki je imitirao tuđe rituale, sve dok čitava država nije postala nalik Šipadovoj garnituri pseudo-stilskog namještaja.

Tko slavi Franju

Sav taj trud bio je izvedenica tadašnje tuđmanističke ideologije. I Tuđman i većina tradicionalnih hrvatskih nacionalista vjerovali su, naime, da smo "mi uvijek bili Europa" (ma što to bilo), te da kratkim kursom izmišljene tradicije zapravo nadoknađuju ono što "bismo mi imali" da nije, eto, bilo Srba. Sav taj napor služio je tomu da pokažemo sebi i drugima da "nismo Balkan".

Dio tog historicističkog projekta bio je i taj famozni "Oltar domovine". Njegovo bogohulno ime Tuđman je kopirao od Talijana (koji svoj oltar posprdno zovu "pisaća mašina"), koncept vječne vatre od pariškog Arc de Triomphea, a nebesničku gorsku lokaciju od Srba.

Za "svoju Avalu", uzeo je "svog Meštrovića", hvarskog kipara Kuzmu Kovačića, a za lokaciju odabrao stari feudalni burg iznad Zagreba. Sve tri odluke pokazale su se pogrešnima: naziv "oltar" odbio je od projekta crkvu, Kovačićev lirski hermetizam bio je preapstraktan da bi privukao veterane i skinhede, a lokacija je Medvedgrada u zagrebačkom i hrvatskom republikanskom imaginariju naprosto bila simbol feudalnog tlačitelja, što zna svatko tko je bar zavirio u Šenou.

Tuđman je tako već i izborom lokacije nehotice sebe prikazao kao - nedemokratskog velmožu!

Deset godina je prošlo od smrti prvog predsjednika, a od njegovog silnog historicističkog napora nije ostalo ništa. "Dinamo" se ponovo zove "Dinamo", počasna straža opozvana je čim je umro, predsjednici više ne nose lente, državni pečat ne čuva više nitko a pogotovo ne Milas, a sada je - kao točka na i - zgasnula konačno i Kovačićeva medvednička špiritijera.

Svijet simbola oko kojeg se pokojni predsjednik toliko trsio nestao je kao rukom odnesen. Nestao je, i to ne zavjerom nekih masonoidnih kozmopolita, nego zato što - nikom više ne treba.

Jer, onom dijelu Hrvatske koji se "fura na Europu" Tuđman i njegove stečevine danas nisu doli mrska hipoteka. Tuđmana danas pamti i slavi pučki, provincijski nacionalistički polusvijet, a taj se svijet ne zanima mnogo za "tisućljetnu uljudbu", niti za Miteleuropu. Za njega, predodžba Srednje Europe otjelovljuje se danas uglavnom u obličju nesmiljenih austrijskih i njemačkih poslodavaca, a ne u obličju secesije i bronce.

Stoga oni koji danas komemoriraju devedesete i slave Tuđmana ne haju baš nimalo za "Europu". Kad slave Franju i "naše generale", slave ga točno kao u nedjelju u Spaladium areni - kerumovski i teve pinkovski, uz Jolu i janjce, visoke pete, šljokice i balkanski folk.