Reakcionari svih zemalja, ujedinite se

Snaga istorijskih mitova u oblikovanju moderne politike nije smanjena u naše vreme, smatra Mark Lila u svojoj najnovijoj knjizi političkih eseja "Nasukani um". Poznati američki politolog i profesor istorije ideja na Univerzitetu Kolumbija analizira dugu liniju kulturnog pesimizma, nostalgije i reakcionizma i zaključuje: apokaliptična misao je uvek moderna.

Revolucionari, modernizatori i reformatori, proroci napretka i svetle budućnosti, dobro su obrađeni u istoriji ideja. Za razliku od njih, teorija reakcionarne političke misli tek treba da bude napisana, smatra Lila.

Onako kao što se i u praksi pojavljuje nesistematično i epizodno, reakcionarni um i u teoriji ostaje stanovnik izolovanih misaonih eksperimenata, paradigma koja živi i umire sa svojim autorom.

Ambicija Marka Lile je stoga jednostavna onoliko koliko je i revolucionarna: ako teorija političkog reakcionizma još nije napisana, ako se do dana-današnjeg niko nije prihvatio sistematizacije tzv. reakcionarnih političkih autora i reakcionarne misli, onda je njegova poslednja zbirka eseja dobar pokušaj da se ta praznina popuni.

Ali najpre, šta je to "reakcionar", kakav je on bio juče, a kakav danas? Kako se "reakcionar" prepoznaje i po čemu razlikuje od običnog konzervativca, političke vrste široko zastupljene u svim parlamentima i izbornim telima današnjice?

Lila još u predgovoru objašnjava – misliti "konzervativno" i misliti "reakcionarno" jesu dve različite stvari.

Biće sutra propast sveta

Najkraće objašnjeno, "reakcionarna misao" je ona koja smatra da je nekad postojalo zlatno doba, neka zlatna epoha, gde je sve bilo bolje. Svi moderni problemi nastali su zbog toga jer su društva današnjice izgubila vezu sa tim odlučujućim momentom u prošlosti.

"Konzervativac" je čovek tradicije, "reakcionar" čovek magične epohe.

Konzervativac je stanovnik modernog vremena, jer su svi njegovi napori usmereni ka tome da u današnjici osigura opstanak (njemu) dobrih tradicija. Za razliku od konzervativca, koji je u stvari ultramoderan, reakcionar je stanovnik prošlih vremena.

Reakcionar luta svetom i istorijom bez trunke utehe – niti je traži za sebe, niti je dopušta drugima.

"Za apokaliptičnu imaginaciju sadašnjost je strana zemlja, a prošlost domovina", kaže Lila.

Izvorna epoha, ona koju reakcionarni politički um poziva u spas, bila bi ona u kojoj još nije povučena granica između boga i čoveka u organizaciji društvenog poretka.

Ko je tu granicu povukao, zna se: doba prosvećenosti i Francuska revolucija. Kada su te dve enormne energije pre trista, odnosno dvesta godina, izbacile Boga iz političkih, državnih i društvenih odnosa, aktivirale su bombu sporog dejstva ispod svih kultura razvijenih na razvalinama hrišćanske religije.

Reakcionar bi na primer bio Osvald Špengler, sa svojom poznatom knjigom "Propast Zapada". Ali propast Zapada je preuski fokus za teoriju reakcionarne misli u celini, pa to opšte mesto Lila jedva da i spominje.

Špengler i Niče se spominju tek toliko, na margini, da se čitalac lakše uvede u temu, da u apokaliptičnu misao bude uvučen preko estetike, jer niko nije o propasti pisao tako lepo i zaljubljeno kao ta dva autora.

Niče čak figurira anegdotalno: svi ideološki protivnici koji se ne slažu ni oko čega, uvek će se složiti barem oko jedne stvari – da je Niče kriv za Prvi i Drugi svetski rat.

Doprinos Liline knjige eseja se zasniva na tome što on izbegava opšta mesta, pokušavajući da sistematizuje teorije koje predskazuju neumitnu, programiranu propast svih naroda, nacija, društava i kultura izraslih iz hrišćanske religije.

Apokaliptičari imaju nezahvalan posao, kaže Lila: dok upozoravaju, oni su smešni, ako pogode, nema nikoga ko će im aplaudirati na pameti. "Ne možeš proveravati jesu li u pravu, dok nije kasno."

"Make America great again"

Knjiga se sastoji od sedam, a ako se računa i uvod, od osam eseja. Uvod je značajan po tome što postavlja modernu referencu na američke "theocons" (theology+conservatism), odnosno hrišćansku desnicu koja se u toj zemlji već godinama bori za političku prevlast i sa predsednikom Trampom u Beloj kući izgleda da je postala definicijska društvena snaga.

"Nasukani um" objavljen je neposredno pre američkih predsedničkih izbora, u njemu nema Trampa. Svejedno, već prve recenzije "Nasukanog uma" nisu propustile da spomenu kako se Trampova pobeda hrani iz emocije straha miliona glasača koji su u kolektivnom aktu političke nostalgije izabrali povratak u doba kad je "Amerika bila velika".

U uvodu se postavlja kategorijalni aparat političke reakcije: zlatno doba, povratak Boga u politiku, jaka porodica, moralno obrazovanje, osećaj pripadnosti, smislena smrt i, iznad svega, želja da se opstane kao kultura. Sve odreda kategorije koje su do doba prosvetiteljstva važile u hrišćanskim društvima.

Lila je naravno svestan istorijske ironije, da sve te spomenute kategorije danas važe u islamskim društvima. Gledano pojedinačno, kaže Lila, nema većih nostalgičara od mladih, neobrazovanih, zbunjenih salafističkih terorista koji danas ubijaju po Evropi!

Posle uvoda, slede eseji o političkoj misli Franca Rozencvajga (1886. Kasel, † 1929. Frankfurt na Majni), Erika Fogelina (1901. Keln, † 1985. Kalifornija) i Lea Štrausa (1899. Hesen, † 1973. Merilend).

Ono što spaja svu trojicu je insistiranje na deističkom principu u organizaciji društva: bez Boga, makar deklarativnog, makar na nivou rituala, makar kao "tihog partnera" partija na vlasti, hrišćanska društva ulaze u suicidalnu zonu.

Fogelin je poznat kao autor teorije "političke religije". U skraćenoj verziji: kad Boga izbaciš kroz vrata, on ti se vrati kroz prozor kao firer, autokrata, diktator, demagog, populista, jednom reči, kao nesavršeni čovek.

Fogelin: "Onog trenutka kada je Bog postao nevidljiv iza sveta, stvari sveta su postale novi bogovi. Marksizam, fašizam, nacionalizam – svi su postali nove političke religije, kompletno s prorocima, sveštenicima i hramovima za podnošenje žrtava".

Nakon dva eseja u kojima se ideologija "nazadnosti" posmatra kao rečna struja (delta Nila, kaže Lila!), sledi svedočanstvo o seriji atentata u Parizu iz januara 2015. sa analizom dve knjige koje su se u tragičnoj koincidenciji uklopile u reakcionarnu političku misao: "Samoubistvo" francuskog novinara Erika Zemura i "Potčinjavanje" Mišela Uelbeka.

Poslednji esej "Vitez i kalif" se kroz stilsku figuru elipsa igra sa Don Kihotom i njegovim budnim snovima o "zlatnom dobu". Ako nam tamo nema povratka u životu, onda u smrti. Vitez tužnog lica nas vodi, iza nas ostaje kalif. I kalifat.

Zašto je ovde sve žuto?

U nekim jezicima, kao na primer srpskom ili nemačkom, reč "reakcionar" ima negativnu vrednosnu konotaciju. U nemački jezik termin "reakcionar" je ušao kao oznaka za predstavnike konzervativne revolucije, one koji su se kao Edmund Berk suprotstavljali programu "egalite, fraternite, liberte".

U srpski je takođe unesen na talasu kulturnih referenci, ali uglavnom kao oznaka za one koji su se suprotstavljali vladavini radničke klase, komunističke partije, koji su sedeli na Golom otoku ili od partizana bivali streljani zbog kašike kajmaka ili ukradenog šala.

Takvu vrednosno negativnu konotaciju "political reaction" nema u engleskom jeziku.

Ta relativna pojmovna neutralnost omogućuje Lili da učini prvi korak ka teorijskoj sistematizaciji "reakcionara", a da ih ne tretira kao nazadne, tvrdoglave i glupe.

Ona mu ostavlja slobodu da na veliku političku scenu uvede nostalgiju kao snažan motiv društvenih promena.

Lila: "Svaka kapitalna socijalna transformacija ostavlja iza sebe novi raj iz koga se ljudi osećaju prognani i koji im u nastavku služi kao objekt nostalgije. Reakcionarni mislilac našeg vremena smatra da je nostalgija moćnija od nade. Nade se mogu izneveriti. Nostalgija je neuništiva."

Lila je teoretičar, a ne navijač. On ne kaže šta on o "reakcionarima" misli, već samo šta njihova misao znači.

Jednako tako ni Fogelin nikada nije rekao da li on lično veruje u Boga. Putokazi koje je ostavio rekli bi da je bio ateista, u najboljem slučaju agnostik i da je na hrišćansku religiju gledao kao na moralnu higijenu. Njegova poruka je bila: ili ćete se barem praviti da verujete u Boga, ili ste gotovi.

Mišljenje u epohama je magično mišljenje, kaže Lila i na jednom mestu citira američkog pesnika Randala Džerela: "Ljudi koji žive u zlatnom dobu obično idu okolo i žale se kako je sve oko njih žuto."

U svojim najboljim momentima, svet izgleda boluje od hepatitisa.

Број коментара 2

Пошаљи коментар

Упутство

Коментари који садрже вређање, непристојан говор, непроверене оптужбе, расну и националну мржњу као и нетолеранцију било какве врсте неће бити објављени. Говор мржње је забрањен на овом порталу. Коментари се морају односити на тему чланка. Предност ће имати коментари граматички и правописно исправно написани. Коментаре писане великим словима нећемо објављивати. Задржавамо право избора и краћења коментара који ће бити објављени. Коментаре који се односе на уређивачку политику можете послати на адресу webdesk@rts.rs. Поља обележена звездицом обавезно попуните.

четвртак, 28. март 2024.
21° C

Коментари

Istina
Зашто морамо да славимо Осми март
Re: Ministarka zdravlja????
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
Мајка
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
Rad s ljudima
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
'Ako smo pali, bili smo padu skloni.'
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво