Pukovnik koga Srbi pamte

Pre 136 godina u srpsko-turskom ratu poginuo je ruski pukovnik Nikolaj Nikolajevič Rajevski, čiji je lik Tolstoj iskoristio kao prototip za glavnog junaka "Ane Karenjine", grofa Vronskog. Svake godine, početkom septembra Srbi i Rusi, okupljaju se na mestu njegove pogibije, u Gornjem Adrovcu kod Aleksinca, gde je 1903. godine podignuta Ruska crkva, ili kakao je mnogi nazivaju "Crkva ljubavi". 

Rajevski je u Srbiji prvi put boravio 1867. godine, o čemu svedoče njegova pisma iz Čačka i Beograda. Devet godina kasnije došao je kao dobrovoljac sa još 5.000 sunarodnika koji su želeli da pomognu Srbima u borbi protiv Turaka. 

"Rajevski je ostavio pečat načinu vođenja rata i čuvanja hrišćanstva i pravoslavlja. Nije on došao ovde da bi bio ratni profiter, već je položio život kao hrišćanin i pravoslavac", kaže Dragiša Milošević, istoričar.

U štabu generala Černjejeva na Deligradu, Rajevski je sa 36 godina, prvu bitku vodio je za selo Mrsolj, današnji Moravac. Među izbeglim stanovništvom bila je i baka 83 trogodišnjeg Radivoja Jeftića.

"Turci su se povukli, a narod se vratio i zatekao je samo zgarište, jer ni jedna kuća u selu nije ostala", kaže Radivoje Jeftić iz Moravca kod Aleksinca.

Usledile su pobeda na Šumatovcu i bitka kod Gornjeg Adrovca u kojoj je Rajevski poginuo. Na tom mestu, porodičnom zaostavštinom Rajevskih od 300.000 dukata, podignute su 903. godine, materijalom donetim iz Rusije, crkva Sveet Trojice i škola. Zasađen je i drvored crvenih ruskih lipa, donetih sa imanja Rajevskih.

"Za nas je to sećanje na našeg heroja i našu zajedničku borbu za srpstvo i pravoslavlje", kaže Aleksandar Nikolaevič Konanjihin, ataše u ruskoj ambasadi u Srbiji.

"Želimo da u našim glavama i u istoriji, Rajevski ostane kao jedan zaslužan čovek za sve nas da se to nikada ne zaboravi", kaže Ljubomir Bucek iz Društva srpsko-ruskog prijateljstva Rajevski-Vronski.

Gde je posle pogibije Rajevski sahranjen postoje različita mišljenja. Zna se da su njegovi posmrtni ostaci, uz državne i vojne počasti iz Beograda brodom poslati u Rusiju, a da je po ličnoj želji njegovo srce zauvek ostalo u Srbiji, u porti manastira Svetog Romana u Đunisu.