Читај ми!

Da li svi sledbenici Borhesa danas imaju duge brade koje ne peru nikad

Pre trideset pet godina napustio nas je najveći književnik, pa hajde da se kaže, druge polovine dvadesetog veka, pisac koji je maštao bez očnog vida i video prostranstva koja drugi nikad svojim očima nisu ugledali. Njegovo ime je Horhe Luis Borhes.

Mnogo toga može da se napiše i kaže o Borhesu i nakon tri ipo decenije. Osam savremenih argentinskih pisaca pitali su danas šta misle o Borhesu. Njihovi odgovori kretali su se transferzalom: od maštovit, do napravio novi svet u književnosti.

Sve je to tačno, ali kada bi se morao napraviti najmanji zajednički sadržalac koji bi nam ponudio odgovor na pitanje zašto je Borhes toliko uticajan i šta je to novo što je on smislio, onda bismo, slikovitim rečnikom, morali kazati da je on za književnost bio nešto slično što su pretraživači bili za internet.

A znamo koliko su se nabogatili osnivači Google-a i Yahoo-a. Ono što su oni uradili za internet, Borhes je učinio za književnost. Ipak, za to nije ni izbliza stekao ovozemaljski kapital kao gospoda Pejdž i Brin, osnivači Gugla, i Jang i Fajlo, osnivači Jahua.

No, da vidimo, kako je to Borhes umrežio književnost.

Jeste, istina je, i ovaj Argentinac krenuo je od maksime od koje kreće i danas svaki dobar pisac: književnost nije puka preslika ovog sveta, štaviše, literatura je svet za sebe koji se temelji na svojim pravilima.

Ali, onda je Borhes otišao i korak dalje. Sa usađenim bibliotekarskim duhom, uveo je u svoju književnost priče o piscima, priče o njihovim delima i tako postao jedan od utemeljivača pravca koji se zbirnim imenom naziva postmodernizam, pravca kojem ni danas nisu određene jasne granice i nadležnosti.

Ali, Borhes se nije brinuo zbog toga. On, štaviše, i nije baštinio taj izraz, niti ga je mnogo rabio u svojim intervjuima i pismima.

Borhes je na umu imao transcendentni kapital, odnosno onaj koji prevazilazi granice empirijskog iskustva.

U svojim knjigama počeo je da razmišlja o ujedinjenju svih književnih svetova, tamo negde u idealnoj biblioteci. Ličilo je to na idejne Ujedinjene nacije, na prostor gde će se u čvorištu jedne knjige naći podaci svih knjiga, na mesto gde će čitaoci početi da opšte sa književnim likovima kao ljudi s bogovima, na prostor gde će sami junaci napraviti naknadnu interakciju između sebe, i sa saznanjem (posmrtnim, onostranim) samog pisca ili bez njegovog znanja ispisati nove knjige - neke nadknjige.

Sve ovo tokom četrdesetih i pedesetih godina prošlog veka bilo je toliko novo, da Borhes, recimo, kod nas sve do početka sedamdesetih godina prošlog veka ne samo da nije imao naslednike i sledbenike, već se za njega nije ni čulo.

A onda sve počinje da se menja.

Borhes postaje "prvi bibliotekar" književnosti. Mnogi počinju da ga prate. Samo deceniju kasnije, još veći broj je onih koji ga oponašaju. Uglavnom loše.

Vudi Alen je načinio mnogo filmova u kojima se susreću književni junaci sa stvarnošću Njujorka, recimo. Gotovo je neprebrojiva množina pisaca, od Los Anđelesa, preko Madrida, Trsta, Beograda, do Hong Konga, koji u svojim knjigama "oživljavaju" tuđe junake i uvode ih u neke nove dogodovštine.

A Borhes na sve to već trideset pet godina ćuti.

Da li je njegova biblioteka u dobrom stanju ili je trošna i sklona padu?

Činjenica da je postmodernizam zvanično okončan: bez opela i sahrane i da danas biti postmodernista, znači da imate preko šezdeset godina, da ste bivši levičar i da imate dugu jarčiju kudravu bradu koju ne perete nikad...

Da, i ovo: da ste tobože neshvaćeni kao pisac i umetnik.

Po ovome gledano, Borhesova biblioteka utonula je u hlad i prašinu, a njene idealističke zidove zahvata puzavica koja će ubrzo učiniti da se biblioteka više ne nazire.

Biće to čas koji sam Borhes možda najviše čeka.

Kada ta idejna živica sakrije svako postojanje Borhesove biblioteke, ona će postati mešavina Svetog grala i Eldorada, dakle pehara večne mladosti i grada u kojem se nalazi sve zlato ovoga sveta.

U tom času - a on nije daleko - svi će početi da je traže na idejnoj mapi. Ne, neće to biti oni pisci iz Moskve ili Mumbaja koji u svoje romane uvode braću Karamazove. Biće to neke nove generacije koje će, za razliku od sadašnjih, shvatiti da je ovom svetu potrebno malo čuda koje ne mogu videti na ekranu mobilnih telefona da bi uopšte opstao i da bismo svi imali budućnost.

Biće to možda vreme kada ćemo prestati da verujemo u "stvarnost" kompjuterskih igrica, vreme u kojem "gejmeri" neće biti najprosperitetnije zanimanje. Ukratko rečeno, biće to doba kada budemo shvatili da naša mašta može da napravi sliku kakvu računarska simulacija Holivuda nije i nikad neće moći da dostigne.

Dotle će Borhes još da odćuti u svom grobu u Ženevi. Koliko? Još trideset pet godina? Pisac ovih redova želi da veruje da će to biti znatno kraće.

Број коментара 0

Пошаљи коментар

Упутство

Коментари који садрже вређање, непристојан говор, непроверене оптужбе, расну и националну мржњу као и нетолеранцију било какве врсте неће бити објављени. Говор мржње је забрањен на овом порталу. Коментари се морају односити на тему чланка. Предност ће имати коментари граматички и правописно исправно написани. Коментаре писане великим словима нећемо објављивати. Задржавамо право избора и краћења коментара који ће бити објављени. Коментаре који се односе на уређивачку политику можете послати на адресу webdesk@rts.rs. Поља обележена звездицом обавезно попуните.

четвртак, 28. март 2024.
20° C

Коментари

Istina
Зашто морамо да славимо Осми март
Re: Ministarka zdravlja????
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
Мајка
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
Rad s ljudima
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
'Ako smo pali, bili smo padu skloni.'
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво