Uzalud sitničarite oko hrvatskog i crnogorskog dok nema krupnih dela na tim jezicima

Mnogo se očekivalo od tog pisma koje je, na osnovu izdanja iz 1956. Ventrisa i Čedvika, konačno rastumačeno tek sredinom šezdesetih godina prošlog veka, ali iznenađenje koje je nastupilo brzo je bacilo u zaborav i mikensku kulturu i jezik vođa trojanskog pohoda: Agamemnona i brata mu Menelaja.

Naime, na mikenskim tablicama nije otkriveno ništa književno - rečju ništa lepo. S mukom je pročitano mnogo tovarnih popisa, katastriranih imanja, lista zaliha, a kao najviše artistički zapis pronašao se i popis zavetnih darova božanstvima.

Zbog toga je čitavu, gotovo jednovekovnu potragu za značenjem mikenskih tablica brzo prekrio zaborav koji je rečito pokazao da jedan jezik značajnim, sačuvanim i važnim čini jedino - književnost. 

Razumem otud današnji strah kosovskih Srba za srpski jezik u okruženju agresivnog albanskog; razumem i gorljivo nastojanje crnogorskih jezičkih zakonopisaca da se održe dukljanske foneme u crnogorskoj azbuci; razumem i vanrednu upornost hrvatskih normativista da se iz hrvatskog izbaci i poslednja tuđica i zameni starohrvatskom rečju, ali svi njihovi napori uzaludni su ako na jezicima koje normiraju neko ne napiše kapitalno delo. 

A tog dela, ili tih dela za sada nema. Jer da je na novoj crnogorskoj azbuci napisan novi "Gorski vijenac" sigurno bismo znali barem svi mi u regiji; da je na jeziku bez ijedne tuđice napisan novi "Povratak Filipa Latinovića", to nikakva ignorancija ne bi mogla da sakrije; da je, naposletku, na srpskom jezičkom idiomu kosovskih Srba napisan kolosalni roman, pa makar da ga je NIN-ov žiri neznalica izbacio i sa šireg spiska - i to bismo znali.

Ali, to se dosad nije desilo, te borba za ova narečja ili jezike (kako ko shvata) još tumara više šumom nego što ide drumom. 

Da li ovo što sam napisao znači da treba napraviti državne projekte za pravljenje "velikog pisca"?

Mislim da se ovakvim normativnim radom ne može postići mnogo. Pisci se ne prave na taj način. Nešto drugo je daleko važnije primetiti.

Makar njime govorio i vrlo mali i ugroženi broj govornika, maternji jezik mora biti duboko utemeljen u svesti naroda ili grupe koja ga govori. Tek tada će ovaj jezik pronaći svog velikog pisca, pa nek njime govori i nekoliko stotina ljudi.

Sasvim je drugačija situacija sa jezičkim normama koje nisu iskreno i bezrezervno prihvaćene ni u samim narodima u kojima se postavljaju kao pravopis. U takvim okolnostima nema onih dubokih ponornih poriva koji će jednog pisca pozvati da na tom jeziku napiše svoje veliko delo.

Mogu se, dakle, na novim jezicima "uvesti u red" (neki će reći može se "uterati strah") radio-voditelji, dnevne novine, policijske patrole (ili ophodnje), može na tim jezicima pevati i čitava mala armija protežiranih pesnika, ipak sve to će proizvesti slabe ili nikakve rezultate u očuvanju tih govornih celina. 

Čak i kada je reč o duboko ukorenjenom jeziku kao što je narečje kosovskih ili ličko-dalmatinskih Srba, činjenica da na tom dijalektu nije napisano veliko delo nakon 1999. nešto govori o tome koliko se iskreno čuva ovaj jezik.

Neko će kazati da to nije lako, da su izbeglički Srbi pod velikim pritiskom (te otud, valjda, nema novog Vladana Desnice), ali svaka grupa, i svaki jezik ima svog "velikog pisca" koji trenutno sisa na materinskim nedrima i nijedan jezik nije lošiji (pa makar i da je novojezik) od nekog starog za pisanje velikih dela.

Ne krivite, otud, pisce.

Upitajte se koliko su svi ti jezici i narečja uistinu - maternji.