Zašto će devedesetogodišnjica rođenja Borislava Pekića u Srbiji proći tiho

Nemamo vremena. Užurbani smo. Prebrojavamo književna krvna zrnca? A možda nam do toga nije stalo jer živimo u drugom vremenu. Jedan član Ninovog žirija ovih dana reče da tek ove 2020. godine srpska književnost izlazi iz tridesetogodišnje stvaralačke krize! Dakle, od 1990, kada je poslednje Pekićevo delo "Graditelji" pisano i ostalo nedovršeno, do danas nismo imali velikih knjiga...

Nije to ni "Lagum", ni "Sudbina i komentari", ni "Unutrašnja strana vetra", ni "Mamac", ni "Sitničarnica kod srećne ruke", ni "Tesla portret među maskama", pa hajde da napišem ni "Veliki rat" (sa "Graditeljima" osam dela koja su čitalački najviše obeležila poslednjih "grkih" trideset godina, u proseku na svaku četvrtu godinu po jedno!). 

Nije zameriti na neobaveštenosti i nekompetentnosti ovom članu žirija, on je ipak filozof, ali nešto drugo je posredi.

Udarajući na sve što misli u književnosti, današnji znalci zapravo hoće da udare na ono što je osnov srpske književnosti. Da, i na Pekića. Ali, kako je lako "devetati" savremenike, a malo glupo klevetati klasike i velikane, onda je bolje ove druge zaboravljati, pravdati se nekakvom amnezijom i olakim tvrdnjama: "Da, oni se podrazumevaju kao veliki".

Ali, to nije tako. Pekić je žrtva namernog zaborava. On smeta. On je veliki. On ima "Zlatno runo" za koje treba uzeti godišnji odmor da bi se pročitalo, a uprkos tome ne može biti odbačeno na đubrište istorije kao megalomansko i beskorisno delo.

Pekić ne prestaje da nas opominje. Mnogi nisu ni svesni čime on najviše smeta današnjoj besmislenoj predstavi o književnosti koju neznalice predlažu kao recept srpskoj književnosti za "izlazak iz krize".

Književni svet Borislava Pekića oformljuje se u prostoru nakon realizma, ali i nakon modernizma, a pre zasnivanja postmodernizma. U tom naoko vakuumskom poetičkom prostoru, Pekić na ničijoj zemlji, moglo bi se kazati nakon velikih prozaista prošlosti, a pre krupnih postmodernista budućnosti – negde, dakle, između Mana i Borhesa – zasniva nešto što bi se moglo označiti poetikom, ali i mnogo većim od toga egzistencijom njegove književnosti.

Šta je fenomen Pekićevog poetskog sveta? On je podjednako udaljen od prostog preslikavanja stvarnog sveta koji je njega okruživao; kao što je udaljen od nekog izmaštanog prostora koji se zasniva na bajkolikoj priči.

Šta nudi Pekić u zamenu za ova dva večno odvojena sveta? On predstavlja nadsvet literature. To je kompletan svet, sa svim detaljima, sa celom istorijom, svet koji je u svakom trenutku kadar da zameni ovaj "samouvereni materijalni svet".

Iako to nije nova niti moderna metoda, moramo ovu piščevu poziciju posmatrati biografski, pa kazati da ovaj književnički stav ima utemeljenje u životu kakav je naš pisac živeo u svojoj porodici, u kojoj je bio poznat pod pomalo konspirativnim imenom Duško.

Negirati sve što su komunisti ustanovili nakon oktobra 1944, pustiti ih da oni žive svoj "proleterski život", jer se toj silnoj stvarnosti niko ne može suprotstaviti, ali nasuprot tome napraviti jedan surogat starog sveta koji i sam ima sve odlike stvarnosti, te u tajnosti postiti, slaviti slavu, dočekivati Božić, seći česnicu i ponašati se kao da ova u osnovi umišljena transcendencija ima sva prava na ravnopravni društveni život – to je okruženje koje je formatiralo ne samo Pekića, već i Selenića, pa dobrim delom i Svetlanu Velmar Janković i Boru Ćosića.

No, dok su drugi pisci u neku ruku poetički "posustali", pa svoje građanske svetove približili mitu, Pekić je ostao dosledan u negovanju te para-stvarnosti. 

E, ovo danas smeta. I zato će Pekićeva devedesetogodišnjica proći tiho. Jer, ko od današnjih pisaca tako "može da se uhvati ukoštac sa realnošću"? Čini se niko, a naročito to ne mogu novi "heroji" naše literature koji, eto, nakon trideset godina treba našu književnost da izvuku iz krize takozvanim "velikim naracijama". Evo vam, gospodo, stvarne velike naracije, pa se poredite s njom.