Da li Srbi i Hrvati govore isti jezik

Na početku studije, nekon početnih postavki o jeziku uopšte, Petar Guberina se usredsredio na razlike „između hrvatskoga i srpskoga književnog jezika“.

JAT. Guberina tvrdi da hrvatski književni jezik poznaje tri refleksa jata: -ije, -je, -i, dok srpski književni jezik poznaje samo -e: mlijeko–mleko, djeca–deca, bio–beo.

Dodaje da i Hrvati imaju ekavicu, ali kod njih je ona dijalekatskog karaktera.

Izgleda da Vuk Karadžić nije znao da je, u stvari, bio reformator hrvatskog, a ne srpskog jezika.

A šta kaže Pravopis Matice srpske? „Srpski književni (standardni) jezik ima dva ravnopravna izgovora: ekavski i ijekavski.“

BARABA. Guberina dalje pominje mnoga imena grčkog ili hebrejskog porekla koja su u hrvatskom sa fonemom b, a u srpskom sa fonemom v: Babilon–Vavilon, Baraba–Varava.

Zatim da je u hrvatskom ć gde je u srpskom št: općina–opština, svećenik–sveštenik.

I to, kako tvrdi maestralni Guberina, dokazuje da su hrvatski i srpski različiti jezici kao što su različiti, na primer, francuski i italijanski. Kako?

„Latinska riječ patrem dala je u francuskom pere, a u talijanskom padre, a danas nitko ne pomišlja da bi ove riječi mogle pripadati istom jeziku“, veli Guberina.

Eto, sve nam je lepo objasnio.

INTERNACIONALIZMI. Dalje Guberina primećuje da takozvani internacionalizmi u srpskom jeziku imaju nastavak -isati, a u hrvatskom -irati.

A onda to ilustruje primerom: u srpskom je izolisati (!!!), a u hrvatskom izolirati.

Briljantni jezički stručnjak Guberina.

U Rečniku Matice srpske stoji sledeće: izolovati (izolirati).

SINTAKSA. Guberina tvrdi da Hrvati mnogo više od Srba vode računa o sintaksi, pa će tako kod njih u rečenici sa više vršilaca radnje glagol biti u množini, a kod nas u jednini.

Navodi i primer kako je u srpskom: „Otac, stric i ded stanuje, hrani se i noćiva.“

Tipično srpski, zar ne?

ECCE HOMO. Ti Srbi baš ništa ne znaju, nemaju nikakve jezičke kulture.

Zamislite, Srbi kažu: „Evo ga otac“, za razliku od Hrvata, kod kojih je pravilno: „Evo oca“. Jeste, stvarno je tako, rekao mi Guberina.

Ali Vladimir Ćorović je prevodio Ničea, a zaista nigde nisam našao da je Ecce Homo preveo sa „evo ga čovek“. Možda mu je Guberina došapnuo kako je pravilno.

BUDAK. Velemajstor na polju jezika Petar Guberina ističe da se u primerima „Ja ću da dođem“ i „Ja ću doći“ uočava da prvi pripada srpskom, a drugi hrvatskom jeziku.

Evo šta o tome kažu srpski lingvisti: „U hrvatskoj standardizaciji infinitiv se upotrebljava češće nego u srpskom jeziku.

To je neupućene navelo na pogrešan zaključak: da je infinitiv hrvatski oblik.“ (M. Telebak)

A Guberina svoje teze potkrepljuje primerima iz dela Mile Budaka.

STAV. Dalje tvrdi da je konstrukcija „da+prezent“ kod Hrvata izuzetak (primer za taj izuzetak uzima od hrvatskog dramaturga Milana Begovića – „Neću da ih čitam“), a infinitiv pravilo.

A jezički genije nije svestan da rečenice „Neću da dođem“ i „Neću doći“ ne znače isto.

„Neću da dođem“ znači (približno) „ne želim da dođem“, ima značenje suprotno od „hoću da dođem“, a iskazuje se stav onoga ko govori prema nerealizovanoj radnji.

„Neću doći“ je buduće vreme (futur), označava radnju koja će se (iz)vršiti u budućnosti, bez obzira na nečiji stav, želju i sl.

Izgleda da je Guberini stav zamaglila ideologija protkana mržnjom.

POJAČANjE. U poglavlju o leksici, Guberini je pomagao Krunoslav Krstić. A šta tu piše?

Da je pravilno reći krhkost, kako inače kažu Hrvati, a ne srpski – krtost. A ni ta krtost nije srpska reč, nego je hrvatski dijalektizam.

A šta kaže Rečnik MS: obe reči ne samo što nisu kroatizmi nego im se ni značenje u potpunosti ne podudara. Zabeležene su u starijoj srpskoj književnosti sa mnoštvom primera.

LUĐAK. Isto tako ovaj dvojac tvrdi da je pravilno reći luđak, a oblik ludak, koji upotrebljavaju Srbi, u stvari je hrvatski arhaizam.

Šta se sve može naučiti od Guberine i Krstića...

KRIŽIĆ. Baš sam se pitao zašto Krunoslav Krstić nije promenio prezime u Križić, neko bi mogao pomisliti da je (daleko bilo) Srbin, kad u Razlikama nalazim odgovor.

Pored pravilnog križ, i krst je hrvatska reč, samo arhaična.

Pobogu, da li je neka reč srpska.

APPENDIX I. Posle Razlika, Petar Guberina 1941. godine postaje član Državnog ureda za hrvatski jezik, a u jesen 1942. odlazi na Milanski univerzitet da radi kao lektor za hrvatski jezik.

APPENDIX II. Krunoslav Krstić u Zagrebu 1943. izdaje knjigu „Filozofija u Hrvatskoj“, koja je te godine štampana i u Nemačkoj. Autor je i knjige „Narod, država, nacionalizam“ (Zagreb, 1944).

Posle rata, 1950. godine, zapošljava se u zadarskom arhivu. Tu nalazi podatke o Albancima i njihovom govoru, što postaje predmet njegovog interesovanja jer je i sam bio poreklom iz porodice albanskih doseljenika.

APPENDIX III. Posle Drugog svetskog rata, studija „Razlike između hrvatskoga i srpskoga književnog jezika“ našla se na listi zabranjenih knjiga. Objavljena je ponovo 1997.

Hrvatski lingvista i akademik Stjepan Babić je povodom ponovnog objavljivanja knjige istakao da je „Guberinin tekst najbolji i najiscrpniji tekst napisan do sada o hrvatsko-srpskim jezičnim razlikama...“