понедељак, 10.06.2019, 06:40 -> 10:57
Извор: РТС
Аутор: Александар Гаталица
Čovek koji ne misli ništa, ne spada nigde i nikog ne voli
Ništa zapravo ne postoji što nije napisano i zapisano: ni jezik, ni ljudi, ni naravi, ni zemlje. Ovo mislimo, čini mi se, svi mi koji smo vezani za literaturu. Književnost u toj vekovnoj bici sa životom nije slabija, nije mlađa sestra, već je jednako važna, vredna i jaka. Jaka je kao maštanje u čovekovoj glavi.
Jednom, pre mnogo godina, napisao sam priču o čoveku bez sentimenta, bez mašte, bez ijedne slike u njegovoj glavi. Priča je tekla ovako.
Na maloj, gotovo napuštenoj autobuskoj stanici stoji automat za muziku, ali ta mašina ima skrivenu i opaku ćud.
Umesto pesme koju žele putnici, ona im svojevoljno pušta drugu melodiju koja ima posebno značenje za njihov život. Putnici čuju da to nije pesma koju su tražili i brzo shvate da ih ova koju je odabrao automat, dira u najskrivenije kutke njihovih emocija.
Plaču, jecaju i stenju pred opakom mašinom, sve do jednog časa dok ne dođe čovek koji ne misli ništa, ne spada nigde i nikog ne voli.
Automat pokušava i njemu da podmetne pesmu. Menja jednu, pa besno drugu i treću. Kad vidi da putnik uopšte ne reaguje, muzička mašina se pokvari...
Taj čovek bez sećanja liči mi na nekog ko uopšte ne čita i kome književni i maštenski svetovi ne znače ništa.
Reći ćete da je malo takvih ljudi, ili da ih gotovo uopšte nema, ali odmah ćete se ugristi za jezik. Živimo u opakom vremenu koje nalikuje ovom muzičkom automatu iz moje priče svrstane u knjigu "Vek".
Ljudi bez sećanja su oni koji ne veruju ni u šta, ne nadaju se ničemu većem od dana koji su dobili ujutru. I nema njih samo među onima koji ne čitaju, već tih beznadnih ljudi, na žalost, ima i među onima koji ocenjuju današnju književnost, te od nje traže da bude prosta, niskomimetična, takva da se uklopi u njihov hladni i suri svet.
Knjiga koju danas nagrađujete je sasvim suprotna. Ona je maštenska, ona poziva na putovanje; ona vas uvodi u vremensku kapsulu i s njom putujete od stare Grčke, preko Banata 19. veka do današnje Srbije; ali pre svega, ovo je roman o ljubavi i potrazi za porodicom.
Kažu da je ovo komplikovan i preobiman roman, ali njegov pisac tvrdi da to nije tačno.
Istina je ovo: u knjizi 'Poslednji argonaut' želeo sam da prizovem romaneskno obilje jednog Tomasa Mana, i da načinim literarni svet koji će, kao lozina puzavica, biti isprepletan avanturističkom putovanjem u potrazi za zlatnim runom, usponima i padovima junaka, i između tih listova, grozdovima misli i neverovatnih vizija.
Mnogo za 21. vek? Isidora Sekulić - spisateljica mnogoglasja s palančkog groblja - siguran sam, ne bi mislila tako.
Nema zato srećnijeg pisca do onog koji stoji danas ispred vas. Srećan je jer se njegov literarni put presreo s putem spisateljice koja je po Vinaverovim rečima "najbolja prijateljica svih srpskih pisaca".
Bilo je tako za njenog života, a evo, tako je i danas.
Šest godina je proteklo od Isidirine smrti do mog rođenja, a ona je, eto, upravo posredstvom nekih maštarskih transferzala, najbolja prijateljica i ovog pisca.
"Bio je to jedan od onih poteza sudbine koji odjedared pipnu život kako se život nije nadao" rekla bi Isidora i bila bi u pravu.
A ja bih joj mogao odgovoriti njenim rečima: "Ne boj se, i hvala ti što si živela jedan trenutak samo za mene".
Hvala vam na nagradi Isidora Sekulić.
Govor na dodeli nagrade Isidora Sekulić, Beograd, 5. jun 2019.
Упутство
Коментари који садрже вређање, непристојан говор, непроверене оптужбе, расну и националну мржњу као и нетолеранцију било какве врсте неће бити објављени. Говор мржње је забрањен на овом порталу. Коментари се морају односити на тему чланка. Предност ће имати коментари граматички и правописно исправно написани. Коментаре писане великим словима нећемо објављивати. Задржавамо право избора и краћења коментара који ће бити објављени. Коментаре који се односе на уређивачку политику можете послати на адресу webdesk@rts.rs. Поља обележена звездицом обавезно попуните.
Број коментара 2
Пошаљи коментар