Odbrana Stanišića i Simatovića osporavala nalaze veštaka

Tokom unakrsnog ispitivanja, Simatovićev branilac Vladimir Petrović naveo je svedokinji tri primera iz njenog izveštaja u kojim su muškarci nestali u selu Dalj u Istočnoj Slavoniji, u leto 1991, bili označeni kao civili.

Advokat Petrović potom je iz "registra hrvatskih branitelja", koji je sačinilo Ministarstvo odbrane u Zagrebu, citirao da su ti isti muškarci, u isto vreme, imali status boraca.

Višnja Bilić, koja radi u Ministarstvu hrvatskih branitelja, potvrdila je da iz dokumenta Ministarstva odbrane Hrvatske "proizlazi" da su te osobe bile "hrvatski branitelji iz Domovinskog rata".

Dodala je, međutim, da "to ne isključuje mogućnost da su u trenutku nestanka bili - civili".

Dalj je jedna od lokacija u Hrvatskoj na kojoj su, po optužnici, snage pod kontrolom Službe državne bezbednosti Srbije, čiji su čelnici bili Stanišić i Simatović, počinile zločine nad hrvatskim i mađarskim civilima.

Verodostojnost veštaka optužbe za nestala lica, branilac prvooptuženog Stanišića Jan Edvards potkopavao je sugerišući da hrvatskim organima nije mogao biti prijavljen nestanak pripadnika JNA ili Srba iz samoprolašene Republike Srpske Krajine.

"Kontekst je bio takav: prijave su prikupljane 1993-94. kada je jedna trećina teritorije Hrvatske bila okupirana... Njihove porodice su postupke za traženje nestalih pokretale u SR Jugoslaviji ili u takozvanoj RSK", odgovorila je Višnja Bilić.

Ona je tvrdila i da "nijedna prijava" podneta hrvatskim vlastima "nije odbijena".

Na pitanje Simatovićevog branioca Petrovića koliko je bilo prijavljeno nestanaka hrvatskih državljana koji su bili u oružanim snagama RSK, Bilićeva je odgovorila da se "ne može setiti nijedne".

Nakon što je Petrović rekao da u upitniku hrvatskih vlasti ne postoji mogućnost da je nestalu osobu odveo MUP Hrvatske ili Hrvatska vojska, svedokinja je uzvratila da je, pored nabrojanih srpskih snaga, postojala odrednica "ostale snage".

Upitana zašto je prijavljivanje nestalih u hrvatskim operacijama "Bljesak" i "Oluja" izvedenim 1995. omogućeno tek "sedam godina kasnije", Bilićeva je odgovorila da su "porodice napustile Hrvatsku, a naš rad je ograničen na teritoriju Hrvatske".

"Srbija to i danas smatra svojom nadležnošću, bez obzira čiji su nestali bili državljani", naznačila je Bilićeva.

Na Petrovićevo pitanje za koliko masovnih grobnica nastalih posle "Oluje" zna, Bilićeva je rekla da joj "nije poznata nijedna" i da su stradali "sahranjeni u zajedničke grobnice posle humane asanacije, po Ženevskim konvencijama".

Simatovićev branilac tome je suprotstavio nalaz patologa haškog tužilaštva koji je u grobnicama pronašao nabacane posmrtne ostatke.

Višnja Bilić na to je rekla da taj izveštaj do sada nije videla i da se oslonila na zvanične hrvatske organe.

Branilac Petrović pitao je i "koliko je logora za zarobljenike bilo u Hrvatskoj".

"Nije mi poznato da ih je bilo. Zarobljenici su bili u zatvorima, KP-domovima ili konačištima za zarobljenike", odgovorila je Bilićeva.

Navodeći da je u svom ekspertskom izveštaju Višnja Bilić legalne zatvore u Srbiji nazvala "logorima", Petrović je pitao "zašto je u Srbiji logor, a u Hrvatskoj zatvor ili konačište".

Bilićeva je odgovorila da se poslužila "službenom terminologijom u Hrvatskoj".

Ponovljeni haški proces Stanišiću i Simatoviću biće nastavljen u utorak, 17. oktobra, zato što za sledeću sedmicu Tužilaštvo nema raspoloživih svedoka.

Stanišića (66), koji je od 1992. bio šef SDB Srbije, i njegovog pomoćnika Simatovića (67) optužnica tereti za progon, ubistva, deportacije i prisilno premeštanje hrvatskih i muslimanskih civila tokom ratova u Hrvatskoj i BiH, 1991-95.

U četiri tačke optuženi su za zločine protiv čovečnosti, a po petoj za kršenje zakona i običaja ratovanja.

Zločini za koje su optuženi Stanišić i Simatović počinjeni su, kako tvrde tužioci, tokom sprovođenja udruženog zločinačkog poduhvata, čiji je cilj bilo trajno i nasilno uklanjanje Hrvata i Muslimana sa velikih delova teritorija Hrvatske i BiH, radi ostvarivanja srpske dominacije.

Na čelu zločinačkog udruženja bio je, po tužiocima, tadašnji predsednik Srbije Slobodan Milošević.

Posle prvog suđenja, koje je, nakon jednog neuspelog pokušaja počelo 2009. prvostepeno veće Haškog tribunala oslobodilo je 29. maja 2013. Stanišića i Simatovića krivice po svih pet tačaka optužnice.

Apelaciono veće Tribunala usvojilo je 15. decembra 2015. ključne osnove žalbe koju je na tu presudu uložilo Tužilaštvo. Poništilo je oslobađajuću presudu i naložilo da proces bude ponovljen.