Dosije "Žuta kuća" - Svedočenja pripadnika OVK

Beogradski nedeljnik "NIN" prenosi izjavu jednog plaćenika i bivšeg pripadnika OVK sa inicijalima I.T, koji je rekao da je jednu grupu zarobljenih prevezao prema Tirani i Draču, u Albaniji, gde ih je, uz pomoć "običnih" trgovaca ljudima, ubacio na brod, koji je isplovio u međunarodne vode Jadranskog mora.

Tamo su ih lekari, mahom iz zapadnih zemalja, "rastavili na sastavne delove", kako su operaciju uzimanja organa nazivali pojedini pripadnici OVK.

Ovaj bivši pripadnik OVK, čije je ime poznato redakciji NIN-a i koji je odgovoran za više otmica i ubistava 1999. godine, ispričao je da je sa Kosova, preko Paštrika, prevezao dva kamiona gradske čistoće, u jednom su bili leševi, a u drugom zarobljenici, koji su prvo mučeni pa ubijeni u Tropoju i Peškopiji.

Glavni ljudi za prebacivanje žrtava sa Kosova bili su Daut Haradinaj, Sami Ljuštaku i Jakup Krasnići, a jedan albanski svedok, zatočenik logora Lapušnik, ispričao je da su Krasnići i sam Hašim Tači direktno učestvovali u mučenjima u ovom logoru, a odgovorni su i za ubistva zarobljenika iz Lapušnika.

OVK-u su u trgovini organima pomagali čak i neki mudžahedini sa dobrim kontaktima u bolnicama na Bliskom istoku.

Pojedini pripadnici OVK-a koji su učestvovali u uklanjanju leševa sa Kosova, tvrdili su da je nekoliko zarobljenih srpskih vojnika, nakon mučenja, bilo "rastavljeno" u Kukešu, a njihovi ostaci su dugo vremena bili pokopani na gradskom groblju u tom mestu.

Za deo zarobljenih vojnika se ubrzo nakon rata čulo da su završili na hirurškim stolovima u bolnicama u Valoni, za platežne kupce iz zapadne Evrope i bliskoistočnih zemalja.

Neki su, navodno, bili prebačeni čamcima u Italiju i severnu Afriku, gde su na sličan način skončali, a ista sudbina je zadesila i one koji su otimani 1999. godine, o čemu su saznanja imali i pojedini srpski policajci, ali i domaće tajne službe.

Logori smrti

Prema podacima NIN-a, priča o trgovini organima počinje još 1998. godine, od otmice Srba sa kopa Belaćevac, a većina ih je ubijena i to mahom u logorima u kojima su bili smešteni mudžahedini i to u okolini Kukeša i Bajram Curija.

Zanimljiv je podatak o grobnicama na planini Čemernika na jugu Albanije, jer je ta lokacija veoma značajna, pošto, kako se navodi u tekstu, upućuje na trasu trgovaca organima preko Makedonije, ka Bugarskoj, Turskoj, Moldaviji, zemljama Arabijskog poluostrva.

Najmorbidnije u priči je to da su i neki Albanci sa Kosova ovim krakom izneli svoje organe, kako bi vratili dug pojedincima iz OVK, pa su tako sa jednim bubregom plaćali taj dug.

U tekstu se navodi da su Burel i "žuta kuća", na severu Albanije, samo sekvenca ove tragedije, jer su delovi OVK taj "posao" proširili i na Bugarsku, Makedoniju, Tursku, ali i na Bliski istok, Italiju, Nemačku, Moldaviju.

Dodaje se da je istražni tim Haškog tribunala koji je u februaru 2004. godine posetio "žutu kuću", za koju se sumnja da su u njoj vršene operacije vađenja organa, pronašao tragove krvi ne samo u prizemlju te kuće, kako je objavljeno, nego i na spratu, kao i neobeležene grobnice u blizini te kuće.

OVK je tragove svojih zločina, osim u okolini svojih kampova, krila i među grobovima svojih boraca, na Đafa Prušitu, Morini, ali i raznim seoskim i gradskim grobljima.

Istraga ovog zločina, koju u gotovo nemogućim uslovima vodi srpsko Tužilaštvo za ratne zločine, mogla bi da bude okončana bez vidljivih rezultata, zbog curenja podataka iz poverljivih dokumenata - ocenjuje se u tekstu, uz konstantaciju da otrkivanjem imena mogućih svedoka Srbija zadaje sebi autogolove.