Hronika skrivanog zločina

Ignorisana najmanje tri izveštaja o trgovini ljudskim organima na severu Albanije. Unmik ispitao osam učesnika trgovine organima otetih Srba i nealbanaca. Ozbiljna međunarodna istraga počela tek posle knjige Karle del Ponte i izveštaja Dika Martija. Paralelne istrage u Beogradu i Briselu.

Izveštaji o trgovini organim prvi put su dospeli u sedište UNMIK-a u Prištini u jesen 1999. godine, ali međunarodna policija, tada, nije pokrenula istragu, kažu za Internet portal Radio-televizije Srbije bivši  zvaničnici te misije.

Do pre dve godine, Bernar Kušner, koji je u vreme kada se odvijala operacija trgovine organima bio šef Unmika, tvrdio je da se to nikada nije dogodilo. Kušner je redovno izveštavan o organizovanom kriminalu, tvrdi jedan od nekadašnjih šefova UNMIK policije, Kanađanin Stju Kelok,

Tajne operacije OVK na severu Albanije bile su zaboravljene sve do aprila 2008. godine, kada je bivša glavna tužiteljka Haškog tribunala Karla del Ponte objavila knjigu "Lov: Ja i ratni zločinci" u kojoj se navodi da je 1999. godine od novinara saznala da je oko 300 Srba i nealbanaca "zarobljeno i odvedeno u Albaniju, gde su im vađeni organi".

Navodi Karle del Ponte bili su povod za pokretanje istrage Saveta Evrope, koju je vodio Dik Marti. Izvestilac SE je identifikovao najmanje šest pritvorskih jedinica na teritoriji Albanije, koji se prostiru na području od mesta Cahan, u podnožju planine Paštrik, na albanskoj granici, do obale Drača, na kojima su ilegalno držani zatvorenici kojima su, posle brutalnih egzekucija, vađeni organi.

Izveštaj Dika Martija, nastao posle dvogodišnje istrage, označava Hašima Tačija kao šefa mafijaške mreže koja se dovodi u vezu sa ubijanjem zatočenih Srba i Albanaca, zbog trgovine organima.

Osobe bliske Tačiju optužene su da su, posle rata, tajno odvodile zatvorenike preko albanske granice, gde je, kako se navodi, nekoliko Srba ubijeno zbog bubrega, koji su prodavani na crnom tržištu. U izveštaju se sugeriše da Tačijeve veze sa kriminalom traju više od deset godina i da su njegovi najbliži saradnici iz tzv. Dreničke grupe, kasnije postali dominantna frakcija u Oslobodilačkoj vojsci Kosova.

Dik Marti je naveo da međunarodne vlasti na Kosovu - u to vreme reč je o UNMIK-u - nisu smatrale da je neophodno da detaljno ispitaju okolnosti pod kojima su se ti zločini dogodili, ili su to činile nestručno i površno.

Priča je počela da se raspetljava, pa je u javnost dospeo izveštaj UNMIK-a iz decembra 2003. godine, u kojoj se opisuje prebacivanja otetih Srba na sever Albanije.

Ti ljudi su zatočeni između juna i oktobra 1999. godine. U avgustu 1999. godine, neki od ovih zatočenika (24-100) su sa severa Albanije prebačeni u sekundarne pritvore (privatne kuće i industrijske komplekse) u srednjoj Albaniji, uglavnom oko Burela, koji se nalazi 110 kilometara jugozapadno od Kukeša. Takođe, odvođeni su i u pritvore nedaleko od Piškopeje, 50 kilometara istočno od Burela, navodi se u izveštaju UNMIK-a.

Verodostojnost ovog dokumenta su potvrdila dva izvora u Haškom sudu i misiji UN na Kosovu. Haški tribunal nikada nije pokrenuo zvaničnu istragu o navodima iz izveštaja UNMIK-a.

UNMIK, dalje, navodi da su zatočenici koji su odvoženi u centralnu Albaniju ponovo prebacivani, sada u manjim grupama, do privatne kuće, južno od Burela, gde se nalazila improvizovana klinika. Na tom mestu, zatočenicima su odstranjivani organi, posle čega su umirali. Njihovi leševi su zakopavani u okolini. Organi su transportovani do aerodroma Rinas, nedaleko od Tirane (oko 75 kilometara jugozapadno od Burela), i prebacivani u inostranstvo. Među ostalim zatočenicima koji su prebacivani do klinike u Burelu nalazio se i manji broj žena sa Kosova, iz Albanije i istočne Evrope. Poslednja isporuka zatočenika do klinike u Burelu je zabeležena s proleća ili početkom leta 2000. godine.

Ovaj izveštaj je zasnovan na razgovorima sa najmanje osam svedoka, Albanaca iz Crne Gore i sa Kosova, koji su bili pripadnici Oslobodilačke vojske Kosova. Četvorica su direktno učestvovali u transportu najmanje 90 Srba i ostalih do pritvora u severnoj i srednjoj Albaniji. Od njih, trojica su isporučivali zatočenike u kliniku u Burelu, dvojica tvrde da su učestvovali u odnošenju leševa nedaleko od te kuće i jedan tvrdi da je učestvovao u transportu delova tela i organa do aerodroma "Rinas" kod Tirane. Nijedan nije bio direktan svedok medicinskih zahvata.

Prema njihovim izjavama, transport i medicinski zahvati izvođeni su uz znanje ili direktno učešće visoko i srednje rangiranih oficira OVK, kao i doktora sa Kosova i iz inostranstva. Operaciju su podržavale osobe sa vezama sa operativcima albanske tajne policije u vreme prethodnog mandata premijera Saljija Beriše. Poslednja isporuka zarobljenika sa severa Albanije u kuću u blizini Burela registrovana je 2000. godine.

Drugi dokument Unmika odnosi se na istragu iz februara 2004. godine. Istraga, kojoj su prisustvovalo obezbeđenje Haškog tribunala, tužilac iz Burela, lokalni policajci i prevodilac, trajala je dva dana, odnosno 4. i 5. februara 2004. godine, a izveštaj je predat mesec dana kasnije, odnosno 8. marta, navodi se u dokumentima u koje je Internet portal RTS imao uvid.

Prikupljeni dokazni materijal, odnosno plastična intravenska boca, špricevi, ambalaža od pilula, komad tkanine koji odgovara materijalu za izradu hirurških kombinezona, futrola za pištolj, špric i bočice raznih tableta. Ti dokazi su, kasnije, uništeni.

Posle objavljivanja izveštaja Dika Martija istragu je pokrenula i Evropska unija, koja je na čelo posebnog tima koji se bavi sitraživanjem veza lidera OVK i organizovanog kriminala postavila Amerikanca Klinta Vilijamsona.

O aktivnostima "Tima Marti" nema puno informacija, ali je Vilijamson razgovarao sa čelnicima nekoliko evropskih država o programu zaštite svedoka, iz čega se može zaključiti da su istražitelji EU pronašli svedoke zločina.

Srpsko Tužilaštvo za ratne zločine, takođe, vodi istragu, smatrajući da je najmanje 300 ratnih zatvorenika, Srba, bilo prebačeno sa Kosova u Albaniju do kraja konflikta.

To tužilaštvo je pre deset dana objavilo da raspolaže novim dokazima o trgovini ljudskim organima na Kosmetu i u Albaniji, kao i da su slučajevi "Žuta kuća" i "Medikus" povezani.

Za nelegalne transplantacije u klinici "Medikus", pred sudom Euleksa u Prištini, trenutno odgovara sedam osoba, među kojima su lekari i drugi učesnici nelegalne trgovine organima.

Број коментара 12

Пошаљи коментар
Види још

Упутство

Коментари који садрже вређање, непристојан говор, непроверене оптужбе, расну и националну мржњу као и нетолеранцију било какве врсте неће бити објављени. Говор мржње је забрањен на овом порталу. Коментари се морају односити на тему чланка. Предност ће имати коментари граматички и правописно исправно написани. Коментаре писане великим словима нећемо објављивати. Задржавамо право избора и краћења коментара који ће бити објављени. Коментаре који се односе на уређивачку политику можете послати на адресу webdesk@rts.rs. Поља обележена звездицом обавезно попуните.

четвртак, 28. март 2024.
21° C

Коментари

Istina
Зашто морамо да славимо Осми март
Re: Ministarka zdravlja????
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
Мајка
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
Rad s ljudima
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
'Ako smo pali, bili smo padu skloni.'
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво