Intervju: Đurica Gordić, sveštenik

Bolje su prošli pravoslavni Indijanci

O iskušenjima života u najliberalnijem gradu Amerike, o pravoslavnim vernicima iz Silicijumske doline, liturgijama na engleskom jeziku i posebnostima svešteničkog života u dijaspori pričao nam je otac Đurica Gordić, paroh verovatno najzapadnije parohije SPC, one u San Francisku.

Kada uđete u Crkvu Svetog Jovana Krstitelja u San Francisku, imate osećaj kao da ste se vratili kući, zbog ikona i oltara. Malu razliku prave klupe kojih u pravoslavnim hramovima u Srbiji nema, ali su na Zapadu uobičajene. 

U parohiji ove crkve koja pokriva San Francisko i okolne mu gradove u istoimenom zalivu živi nešto više od hiljadu ljudi srpskog porekla. Nekoliko stotina dolazi u crkvu raznim povodima, najčešće zbog nedeljne liturgije, ali i zbog druženja sa sunarodnicima i prilike da pričaju na srpskom.

Crkva ima i društvene prostorije, ukrašene srpskom i američkom zastavom, gde se organizuju proslave i daće. Nalazi se blizu centra grada u kojem se ne pešači mnogo, ne toliko zbog velikih razdaljina koliko zbog stotina brežuljaka na kojima grad leži.

Otac Đurica Gordić ovdašnji je paroh već 12 godina i izuzetan je domaćin. Uz služenje u hramu predaje slavistiku na Univerzitetu "Berkli" i prava je osoba za razgovor o životu sunarodnika u dalekoj zemlji.

Priseća se svog opredeljenja za sveštenički poziv, sredinom osamdesetih u SFRJ, kada škola nije bila oduševljena takvom ambicijom odličnog đaka. Možda i zbog toga je on danas čvrst u veri, ali veoma blag u savetovanju onih koji mu se obrate. 

Razgovor za RTS prihvatio je uz blagoslov svog episkopa Maksima, naglašavajući da ima njegovu veliku podršku u svemu što radi. I uz nervozu jer, kako kaže, nije vičan obraćanju kameri, čak i ako je u pitanju kamera mobilnog telefona.

Koliko se posao sveštenika u San Francisku razlikuje od posla sveštenika u Ivanjici ili Somboru?

U principu nema tu neke velike razlike, sveštenici služe potrebama svojih parohijana. Razlika je u tome što živimo daleko od otadžbine, daleko od gradova u kojima smo odrasli i to što su u dijaspori parohije brojčano manje nego u otadžbini. Tako da mi kao sveštenici imamo više vremena koje možemo da posvetimo parohijanima i njihovim duhovnim potrebama.

Kakve su to potrebe?

Pa kao i potrebe svih. Živimo u velikom gradu pod velikim stresom i svako od nas dođe nedeljom u crkvu da se obrati svešteniku za duhovni savet, da prisustvuje liturgiji, da govori svojim jezikom, da se sretne sa svojim sunarodnicima.

Amerika je zemlja u kojoj su ljudi prilično religiozni. Kako to utiče na Vaš posao, da li ovde sveštenike poštuju više nego u drugim zemljama?

U svakom slučaju. Čak i kada kroz grad šetam u mantiji ili bez nje, ljudi koji znaju da sam sveštenik uvek se lepo jave. Jedna doza poštovanja postoji kod Amerikanaca kada vide sveštenika da prolazi ulicom. Naši koji žive ovde, daleko od Srbije, češće se možda obraćaju svešteniku i crkvi nego što bi da žive u Srbiji. Crkva je mesto gde mogu da se vide sa sunarodnicima, ali svakako da je na prvom mestu liturgija koju služimo svake nedelje.

Koliko dugo ste u Americi?

U Americi sam od 1994. godine. Studirao sam u Libertivilu, u manastiru Svetog Save. Posle toga sam bio u Srbiji kao đakon godinu dana. Onda 1999. dolazim sa svojom porodicom u Los Anđeles, gde sam bio đakon i sekretar Zapadnoameričke eparhije osam godina, a od 2007. sam sveštenik ovde u San Francisku.

Ko su vernici koji dolaze u crkvu?

Vernici su uglavnom Srbi i ljudi srpskog porekla. Mada ima i Bugara i Rusa i Grka i ostalih pravoslavnih hrišćana koji pohađaju našu crkvu. Tako da su službe ovde i na srpskom i na engleskom jeziku.

Kakav je profil ljudi, čime se bave?

U poslednje vreme uglavnom su to visokoobrazovani ljudi koji su dobro integrisani u ovo društvo, koji pretežno rade u Silicijumskoj dolini na raznim poslovima. Među parohijanima ima i onih koji se bave raznim drugim zanatskim poslovima, tako da je šarolika parohija.

Svešteniku se ljudi obično žale. Na šta se žale vernici u San Francisku?

Ja ne bih rekao da se žale, pre bih rekao da traže savet za neke svoje životne probleme. Bilo da je promena posla u pitanju, bilo da je iskušenje pred kojim se nalaze kao vernici ili u svojoj porodici. U svakom slučaju, pošto nas je ovde manji broj, mi smo svi bliski jedni drugima uzimajući u obzir i sveštenika i njegove parohijane, pa se tako i ljudi svešteniku obraćaju sa različitim pitanjima za veće životne odluke koje treba da naprave.

Ima li nešto što je specifično zato što je u pitanju Amerika ili San Francisko?

Mislim da se to ne razlikuje u dijaspori. Možda se razlikuje više u dijaspori nego u otadžbini. Kažem, pošto nas nema puno, mi smo bliski i trudimo se da jedni drugima pomažemo. Ja kao sveštenik pokušavam njih da povežem između sebe. U poslednje vreme primećujem u parohiji sve više mladih ljudi koji dolaze ovde preko raznih programa kao što je program Putuj i radi (Work and travel) i koji i po isteku programa ostaju ovde. Jer ovde po svoj prilici nalaze bolju egzistenciju i bolji način za napredak u životu nego, nažalost, u našoj zemlji.

Jesu li ljudi u dijaspori bliži crkvi nego kada su u matici?

Ja mislim da jesu. Zato što je crkva mesto gde se mogu okupiti i razgovarati svojim jezikom. Mada treba imati u vidu da crkva ovde postoji duže od 60 godina, a da su Srbi prisutni u ovim krajevima Kalifornije još od sredine 19. veka. Tako da u mojoj parohiji ima ljudi koji su druga i treća generacija rođena u Americi, da ne govorim samo o ovima koji su kao ja došli ovamo u nekom svom zrelom dobu i osnovali porodicu ili su sa porodicom došli ovamo.

Kako održavaju jezik?

U mlađim generacijama se jezik održava lakše u poređenju sa onim starijima zato što je danas lakše putovanje i komunikacija sa otadžbinom nego pre sto godina. Tako da one prve generacije emigranata koje su se doselile ovamo pre sto godina već su u drugoj generaciji izgubile jezik ali su sačuvale veru. Kroz čuvanje vere sačuvali su i svoj nacionalni identitet, tako da su oni pravoslavni Srbi, Amerikanci.

Sa njima razgovarate na engleskom?

Da, to je jedini način kako možemo da komuniciramo pošto su oni uglavnom izgubili jezik. Ali ih to ne čini manje Srbima od nas koji govorimo jezik.

Pitao sam na šta se žale parohijani. A čemu se raduju?

Raduju se susretima. Lepim događajima. Ja sam kao sveštenik ovde na prvom mestu da ih okuražim, ohrabrim u svakodnevnom životu protiv svih iskušenja i problema sa kojima se susreću, a onda da zajedno sa njima slavim i krštenja i venčanja, ali i da budem sa njima kada neko otputuje na drugi svet. Tako da je sveštenik tu uvek za njih.

Rekli ste da ima vernika koji ne znaju srpski jezik. Služite li nekada na engleskom jeziku?

Nedeljne službe ovde su pola-pola. Možda su sada malo više na srpskom nego na engleskom. Čak i ovi ljudi koji ne govore srpski vole da ga čuju jer ih to podseća na zemlju iz koje su došli njihovi preci.

Pomenuli ste iskušenja. Verujem da je San Francisko najliberalniji grad u SAD. Ali se ovde verovatno lako zabludi...

Šta znači liberalan? Za mene je to prihvatanje različitosti. Ovde, u ovom gradu, u miru i slozi i dobrom raspoloženju žive ljudi iz različitih krajeva sveta koji dolaze iz različitih kultura. Svi oni žive složno i lepo i niko nikome ništa ne zamera. U principu, za mene taj liberalizam znači prihvatiti drugoga onakvim kakav jeste.

Šta Vas, kao sveštenika, muči? Pitali smo za vernike, ali imate li Vi neku muku ovde?

Svakako. Svako od nas ima iskušenja kroz koja prolazi. Meni je drago da je na čelu naše eparhije episkop zapadnoamerički Maksim Vasiljević, koji je uvek tu za nas sveštenike kada imamo problema i iskušenja, kao što smo mi uvek tu za naše parohijane. Na njega uvek možemo da se oslonimo i on je uvek tu da nam bude savetnik i duhovni vođa i da čuje naše probleme i da nas na pravi način posavetuje.

A problemi su različite prirode. Ja imam porodicu i svako ko ima porodicu, želi joj najbolje. Živeti u ovom svetu, daleko od svoje najuže porodice, nije lako. Ali, u svakom slučaju, pomažemo jedni drugima, hrabrimo se i nastavljamo da se borimo sa svim onim što susrećemo u ovom životu.

Po čemu je San Francisko značajan za ljude iz Srbije?

Treba imati u vidu da se u ovom gradu nalaze mošti jednog velikog svetitelja pravoslavne crkve, to je Sveti Jovan Šangajski ili Sveti Jovan Maksimović i mislim da je za Srbe koji veruju u Boga i slede svoju tradiciju i kulturu značajno to što je on jedno vreme boravio u Srbiji, između dva rata. Njegove mošti se nalaze ovde u ruskoj Sabornoj crkvi, koja nije daleko od naše crkve, tako da i mi, moji parohijani i ja lično, često odlazimo tamo da se obratimo Svetom Jovanu za pomoć u teškim trenucima kada imamo iskušenja.

Imate li mošti i u ovoj crkvi?

Da, u našem hramu imamo mošti Svetog Sebastijana Dabovića, koji je prvi pravoslavni sveštenik koji je rođen u Americi. On je bio veliki misionar, obilazio je naše zajednice u čitavoj Americi i više puta je išao i u Rusiju i pred Drugi svetski rat se upokojio u manastiru Žiča, gde je bio i sahranjen. Jedno vreme je malo pao u zaborav, ali onda, eto, čuda se dešavaju, tako da su na inicijativu parohijana u Džeksonu, naše najstarije srpske crkve u Americi, njegove mošti prenete, njegovo telo je preneto i sahranjeno u Crkvi Svetog Save u Džeksonu. Pre nekoliko godina, naš Sveti arhijerejski sabor je odlučio da ga kanonizuje zbog svih njegovih zasluga za Srpsku pravoslavnu crkvu i pravoslavlje uopšte.

Ovo je najzapadniji hram Srpske pravoslavne crkve. Kod vas Božić stiže poslednji. Razmišljate li nekada o tome?

Nisam razmišljao o tome. Zapadnije su jedino Havaji, tamo postoji misionarska parohija, ali ne postoji hram. Može se reći da je naša crkva u San Francisku na najzapadnijoj tački. Ono što je interesantno je da, dok ljudi gledaju u istok, mi gledamo u zapad jer je ovde sa zapada došlo pravoslavlje, preko Aljaske, iz Rusije. Dok svi gledaju na istok ka izvoru pravoslavlja, ovaj deo Amerike je primio pravoslavlje sa zapada, preko ruskih misionara koji su sa Aljaske došli na američki kontinent. I na nekih 70 kilometara odavde postoji još uvek jedno malo, nije baš rusko utvrđenje, već pristanište, Fort Ros, gde su Rusi vršili robnu razmenu sa Indijancima negde u 19. veku. Postoji kapela i rusko groblje.

Mnogi koji posledljih godina dolaze u Ameriku nisu vernici ili su barem agnostici. Zašto i oni treba da dođu u crkvu, zašto je ona i za njih dobro mesto?

Interesantno pitanje. Mislim da čovek, ako veruje u Boga i nada se u Boga, ne može ništa da izgubi. Mislim da mnogo više može da izgubi ako ne veruje u Boga. Prirodno je za ljude da u teškim trenucima traže pomoć. Traže pomoć od nekoga u koga mogu da se uzdaju, a to je upravo ono što nam vera nudi, daje odgovore na sva naša pitanja.

Pozivam sve koji žive u San Francisku i nisu bili u našem hramu, a gledaju ovu emisiju, da dođu da se upoznamo. Naravno, ja nikoga ne mogu da prisilim da veruje u Boga, ali ako ništa drugo, neka dođu zbog toga što smo potekli svi iz iste zemlje i što govorimo isti jezik i mogu da se upoznaju sa sličnim ljudima koji žive i rade u ovom gradu.

Rekli ste da ima Indijanaca koji su primili srpsko pravoslavlje?

Ne baš srpsko. Indijanci, Eskimi na Aljasci su pravoslavlje primili od Rusa. Njih su ruski misionari Sveti German Aljaski, Sveti Tihon i Sveti Inokentije pokrstili i oni i dan-danas postoje i žive. U tome i jeste razlika u pravoslavlju sa istoka i onog sa zapada, da ne kažem katoličke crkve, jer tamo gde su katolici širili hrišćanstvo, danas nema puno Indijanaca.

Број коментара 13

Пошаљи коментар
Види још

Упутство

Коментари који садрже вређање, непристојан говор, непроверене оптужбе, расну и националну мржњу као и нетолеранцију било какве врсте неће бити објављени. Говор мржње је забрањен на овом порталу. Коментари се морају односити на тему чланка. Предност ће имати коментари граматички и правописно исправно написани. Коментаре писане великим словима нећемо објављивати. Задржавамо право избора и краћења коментара који ће бити објављени. Коментаре који се односе на уређивачку политику можете послати на адресу webdesk@rts.rs. Поља обележена звездицом обавезно попуните.

петак, 26. април 2024.
16° C

Коментари

Istina
Зашто морамо да славимо Осми март
Re: Ministarka zdravlja????
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
Мајка
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
Rad s ljudima
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
'Ako smo pali, bili smo padu skloni.'
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво