Belo Lenče – kad se zatvoriše vratanca za sreću

“Ubavo devojče“, čuveno po beloj puti, očaralo je još pri prvom susretu mladića kome su u Vranju tepali Mile-Pile. Ovo je priča o Jeleni Stamenković i Milanu Tasiću i njihovoj, u pesmi "Otvori mi, Belo Lenče, vratanca" ovekovečenoj, neostvarenoj ljubavi.

U vremenu kada nije bilo televizije, kada je sirov život bio i muka i inspiracija u stihove su ušli stvarni događaji i ljudi koji su imali sreće da ih "ture u pesmu".

"Otvori mi, Belo Lenče, vratanca" jeste pesma o Lenčetu i Miletu Piletu, to jest o Jeleni Stamenković i Milanu Tasiću, koji su živeli u Vranju u drugoj polovini 19. veka. 

Jelena - Lena - Lenče, kako je dobila nadimak od milja, bila je čuvena ne toliko po svojoj lepoti, koliko po beloj puti. Odlazeći u Gornju čaršiju da obiđe imanje, Milan je u dvorištu Koste i Agnije Stamenković zapazio "ubavo devojče".

Njegovi odlasci do imanja bivali su sve češći, a razgovori sa lepom Jelenom na kapiji sve duži. Rodila se među njima prava mladalačka ljubav. Milanovi prijatelji su tako o njima ispevali pesmu i ubrzo je za njihovu ljubav saznalo celo Vranje.

Prijateljsko zadirkivanje kroz pesmu samo je požurilo Jelenine roditelje, koji su se protivili ovoj ljubavi, da je što pre udaju, da "ne pukne bruka". Mile nije mogao više ni da vidi Lenče, a kamoli da je sretne. Bila je pod stalnom prismotrom roditelja, a zatvoreni prozori i zabravljena kapija onemogućili su mu da je vidi i izdaleka. Nije mogao ni pisamce da joj proturi, jer je Lenče, kao i većina devojaka toga doba, bila nepismena.

Jelena se, februara 1898. godine, udala za terziju Kostu Stošića. Odselila se sa svojim mužem u Beograd i u tom braku rodila šestoro dece. Stradala je u bombardovanju Beograda 6. aprila 1941. godine.

Godinu i po dana posle njene udaje, oženio se i Milan. Deda ga je oženio Ljubicom iz bogate vranjske porodice.

Ne zna se tačna godina Milanovog rođenja. Kako je govorila njegova majka, rođen je u godini kada je bilo mnogo zvezda. Uprkos tome, nisu mu bile naklonjene. Rano je ostao bez oca, pa je majka brinula o petoro dece. Milan je bio najstariji, pa ga je kao mezimca nazvala Mile Pile.

Kako bi im pomogao, Milanov deda, očev otac, preuzeo je brigu o Miletu, tako da je odrastao i stasavao u bogatoj kući i pod budnim dedinim okom, koji je saznao i za mladićku ljubav svog unuka, na koju ni Lenče nije bila imuna.

Da ljubav ne bude zaboravljena potrudili su se Milanovi prijatelji spevavši mu pesmu, a onda je deda pokušao da ga uteši ženidbom sa devojkom iz dobre kuće.

"Mile je bio fin prema svojoj ženi, u društvu ju je nazivao moj karanfil. Bio je pažljiv prema njoj, u svemu joj je udovoljavao, ali je ona bila ljubomorna na Belo Lenče... Kada bi se na nekoj proslavi čula pesma, odmah bi uzimala muža za ruku i odlazila sa događaja", piše profesor Momčilo Zlatanović, u knjizi "Narodno pesništvo južne Srbije".

Ljubica i Milan imali su devetoro dece i brak bez trzavica. Ipak, Ljubica je umela često da kaže: "Da sam znala za Belo Lenče nikad se za njega ne bih udala". A muž joj se nije suprotstavljao, nije se svađao, niti izgovarao ružnu reč.

Bila je najlepše obučena žena u Vranju, imala je sve, ali joj je pesma narušavala bračnu harmoniju zbog čega je mužu prebacivala i u dubokoj starosti.

Ne znajući koliko je muka nanela Ljubici, a želeći da ublaži svoju tugu, Jelena - Lenče je nameravala da oženi svog sina Milanovom ćerkom. Ljubica se tome, naravno, usprotivila. 

"Jednog dana u pratnji Ljubičinog i Milanovog sina došao je mladi inženjer Mihailo Stošić, da zaprosi njihovu ćerku Persidu. Imao je samo jednu manu - bio je sin Belog Lenčeta. Kada je za to saznala, Ljubica je pozelenela od besa.

-  Šta?! Ja sas Belo Lenče kao s priju da se ljubim? Nikad!

Milan je život proveo u Vranju. Odrastao je u Pogačarskoj mahali, a odlazak u Gornju čaršiju, gde je sreo svoju veliku ljubav, donela mu i život za sva vremena. Umro je 1960. godine, a na nadgrobnom spomeniku Milana Tasića na Šapranačkom groblju u Vranju umesto pravog imena stoji Mile Pile.

Legenda kaže da se pesma "Otvori mi Belo Lenče" čula iz jedne vranjanske kafane i na dan Milanove sahrane – možda, slučajno...

Život je, kako to često biva, Jelenu i Milana odveo različitim putevima, a pesma o njima je iz vranjanskih sokaka, zahvaljujući "Koštani" Borisava Stankovića gde je prvi put zabeležena, postala poznata i prihvaćena.

Број коментара 13

Пошаљи коментар
Види још

Упутство

Коментари који садрже вређање, непристојан говор, непроверене оптужбе, расну и националну мржњу као и нетолеранцију било какве врсте неће бити објављени. Говор мржње је забрањен на овом порталу. Коментари се морају односити на тему чланка. Предност ће имати коментари граматички и правописно исправно написани. Коментаре писане великим словима нећемо објављивати. Задржавамо право избора и краћења коментара који ће бити објављени. Коментаре који се односе на уређивачку политику можете послати на адресу webdesk@rts.rs. Поља обележена звездицом обавезно попуните.

четвртак, 25. април 2024.
14° C

Коментари

Istina
Зашто морамо да славимо Осми март
Re: Ministarka zdravlja????
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
Мајка
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
Rad s ljudima
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
'Ako smo pali, bili smo padu skloni.'
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво