Hotel izgubljenih činova

Ispovest porodica vojnih lica koje više od dve decenije žive u beogradskom hotelu "Bristol": kako se privremeni smeštaj pretvorio u doživotni i zašto su odlučili da progovore o svemu posle toliko godina.

Hotel "Bristol" je pre samo pedesetak godina bio jedan od najmodernijih hotela u Srbiji. Smešten je u 105 godina staru zgradu koja je proglašena beogradskim spomenikom kulture. Zdanje je u vlasništvu Republike Srbije, a poslednjih pedeset godina koristi ga Ministarstvo odbrane, pa je zato gostio visoke oficire i vojne atašee.

"U hotel nije mogao svako da uđe. Pravila se neka selekcija. To su procenjivali ljudi iz obezbeđenja. Nije mogao ući pijan, pocepan, bahat...", seća se Milenko Mićunović, koji je svoj radni vek proveo na recepciji "Bristola".

Oficiri se rado sećaju pijanih večeri, vrhunskih kuvara i susretljivih konobara. Sobe hotela kriju vojne i neke druge tajne, a pokazuju da su današnje dve zvezdice, koliko ih ima, daleko od onoga što je hotel nekoć nudio. A nudio je čak i sklonište za one koji su ostali bez ičega početkom rata devedesetih.

Milenko Mićunović je radio one noći kada je pala Krajina. "Pristizali su autobusi sa ženama, decom i oni su ulazili ovamo u hotel. Mnogi od njih nisu imali nikoga. Ceo hol je bio popunjen, ležali su na betonu. Davao sam im vodu, telefone, kome god je trebalo. Svi su bili izbezumljeni. Nisu znali gde su im roditelji, muževi, braća, bilo je užasno, stvarno. Taj dan ću pamtiti dok sam živ", priča Mićunović.

Hotel je tim ljudima postao privremeno sedište. Smestili su se u deo koji se popularno zvao "novi", jer je bio renoviran. Ali mnogi od njih u hotelskim sobicama žive i danas. I ne samo u sobama. U hodnicima između soba suši se veš na štrikovima, frižideri i zamrzivači su zamandaljeni, dečja kolica odložena. Mračno je i vazduh je ustajao. Pojedini širi delovi hodnika su pretvoreni u dnevnu sobu.

Zora Petrović je jedna od prvih pridošlica u hotel. Danas ima 76 godina, a ovde živi od 1991. Muž joj je bio u kasarni u Karlovcu, koja je bila pod blokadom. Sinove je poslala tamo gde nema rata, a ona je ostala sama u stanu dok se pucalo na sve strane. Muž joj je bio u zarobljeništvu, a ona je raspoređena u dvokrevetnu sobu u "Bristolu".

"Nisu nam dali da išta imamo u sobi. Nismo smeli da imamo grejalice, rešoe, jer je struja slaba, samo za aparat za brijanje ili fen. Zato smo na hodniku rešo uključivali i pekli uštipke. Šta smo drugo mogli...", seća se Zora Petrović.

Njen muž, Aleksandar Petrović, po povratku iz zarobljeništva nije dočekan sa lovorikama. Bio je jedan od onih koji su dozvolili da kasarna u Hrvatskoj padne u ruke neprijatelja, barem su tako mislile neke kolege.

"Kad je u penziju otišao, a oni su njega brzo penzionisali, nije se nadao. Trebalo je da dobije za par meseci čin potpukovnika, nisu oni to sačekali, nego su ga brzo penzionisali. Poslali su poziv i strpali ga u pritvor. Dvadeset dva dana. On je non-stop plakao. Sa njim je bio i general Trifunović. Saslušali su sve vojnike. I oni su plakali kad su davali izjave, kažu – on ne zna za svoju decu, a brine o nama... to je bilo baš teško", seća se Zora.

Dvokrevetna soba im je dodeljena kao privremeni smeštaj. Baš kao i Radivoju Stojanoviću i njegovoj ženi i deci. Došao je iz Zagreba, upućen je u Leskovac, a potom u Prištinu. Porodica mu je ostala u "Bristolu". "Bilo je dosta neugodno. Svi ti ljudi došli su iz Slovenije, Hrvatske. Neki od njih su izgubili nekoga, cele porodice... Bilo je suza, svega. Užasno", priča Stojanović.

Radomir Babanić je radio u komandi armije u Zagrebu. I njemu je privremeno dodeljena jedna soba pošto je došao u Beograd. "Da ne budem pregrub, ali ljudskog odnosa prema nama nije bilo. Oni su nas smatrali izdajnicima", kaže Babanić.

Dragan Stojanović je pre rata radio pri vazduhoplovstvu u Zagrebu. O danima dok je kasarna bila u blokadi nerado priča, ali se seća hladne dobrodošlice nakon prekomande u Beogradu. "Nisu bili neprijateljski nastrojeni prema nama, ali imate osećaj da tu nešto nije dobro. Da jednostavno remetite ustaljeni ritam", kaže Stojanović.

Babanić se takođe seća neprijatnog odnosa prema njemu: "Ja sam imao tu nesreću da mi je načelnik, kome sam ja bio sekretar, bio Stipetić, hrvatski general, pa sam ja ovde i u Ministarstvu i u Generalštabu bio onaj Stipetićev, a ne Babanić, ne Radomir. Sve nas su sa nekim nepoverenjem prihvatali. To je mene bolelo. Nije mi bilo svejedno. Ja znam šta sam uradio, a kako su me primili. Ja sam više neugodnosti imao ovde nego tamo", priseća se Babanić.

Jedan od dugogodišnjih stanara "Bristola" je Svetlana Aralica. Ona je pre rata bila udovica oficira SFRJ. Pobegla je iz Bjelovara i u "Bristolu" je živela sa kćerkama i unucima. Redovno je plaćala sobu iako zvanično nije imala ni rešenje niti pravo na smeštaj kao penzionerka.

"Slali su mi vojnu policiju da me izbaci, nisu me izbacili. Dolazila vojna policija, dolazili su dva puta nedeljno, pa su me sa recepcije uznemiravali: izbacite stvari. A nisam imala ništa. Ni tanjir. Ali nisam izašla iz hotela", kaže Aralica.

Stanari kažu da mesečno za taj smeštaj plaćaju oko 100 evra. I tako više od 20 godina. Pošto na raznim konkursima i dodelama stanova za njih nije bilo mesta, sobe za prenoćište vremenom su prerasle u njihove domove.

Radivoje Stojanović tvrdi da je na listi za dobijanje stana na 40. mestu već godinama. "Stanovi se dele na Bežaniji, u Vojvode Stepe, a ja nikako da dođem na red. Odrekao sam se i jedne sobe da bih napredovao na listi, ali nije pomoglo. Pokušavao sam i da dođem do stambene komisije, ali mi ne daju ni da uđem tamo. Daju mi brojeve telefona na koje mogu da se informišem i ja zovem i zovem, ali niko se nikada ne javlja", kaže Stojanović i dodaje da ima rešenje o privremenom samačkom smeštaju, a u jednoj sobi živi sa suprugom i njenim sinom.

I Zora Petrović tvrdi da nema pristup vojnom stambenom. "Ne da vam portir da uđete. Kažu pišite, ja pišem i pišem, a oni po svome", kaže Zora.

Svi koji su u "Bristol" došli za vreme rata, došli su privremeno. Nekima se privremeno pretvorilo u doživotno. Muž Zore Petrović samo je jedan od onih koji nikada nisu dočekali preseljenje.

"Sve se bojim da on nije bio shvaćen zbog svega što se dešavalo i da se to celoj porodici osvetilo. Naša najveća sreća bi bila da smo mogli da ostanemo zajedno, kao prava porodica. Ovako je sve to velika kazna. Nikada se to ne može rehabilitovati, nikada", kaže Zora Petrović.

Radivoje Stojanović podseća da je u prethodnim mesecima nekoliko vojnih penzionera u hotelu umrlo i plaši se da i njega ne čeka slična sudbina. "Živim u nadi da ćemo dobiti stan i makar do kraja normalno živeti."

Ono čega se boje oni koji su ostali jeste rekonstrukcija hotela zbog izgradnje "Beograda na vodi". Plaše se da za njih neće biti mesta u tom novom hotelu i da će izgubiti i tih nekoliko kvadrata u koje su smestili ceo život.

"Oni moraju da nas reše, ali mi nećemo prihvatiti preseljenje u neki novi kolektivni centar. Ja jedino mogu da odem u svoj stan ili u ilovaču", kaže Stojanović.

Svetlana Aralica je takođe odlučna da neće prihvatiti gore rešenje od ovoga. "Ja sam se pomirila da ovde moram da živim dok me ne isteraju, ali znate kako će? Samo preko mene mrtve. Ja imam 72 godine, 25 godina čekam da mi se da stan, ovamo nisam došla svojom voljom. U neku drugu rupu, neće me oterati!"

Dok čekaju rešenje svoje situacije, stanari se snalaze kako znaju i umeju. "U jednoj sobi kuvate, peglate, sušite veš, spavate, perete suđe u lavaboima i kadama, eto, to vam je život", žali se Stojanović.

Svetlana Aralica kaže da je za nju raj i tih nekoliko kvadrata koje ima: "Nemam bolje, razumete? Kad mi dođe unuk, mi se tu svi guramo i spavamo dole na patosu."

Babanić kaže da mu sin ne dolazi u hotel jer nemaju gde da se smeste: "Idemo na selo u kuću mog oca, svake godine."

Zora objašnjava da su, dok joj je muž bio živ, a sinovi dolazili u posetu, oni spavali na podu na suđerima, a ona sa mužem na krevetu. Radivoje objašnjava da je u jednom momentu u toj sobici živelo petoro ljudi. On sa ženom, dvoje dece i starom majkom: "Znate, kad se mora, nađe se neko rešenje. Neko je spavao na fotelji, neko na podu, više njih na krevetu."

Od rekonstrukcije strahuju i radnici komercijalnog dela hotela "Bristol". Brinu se kome će pripasti hotel nakon rekonstrukcije. Zatekli smo neke ljude koji premeravaju hodnike i plafone, a zaposleni su nam rekli da često dolaze i sve premeravaju. Radnici se nadaju da će hotel ipak ostati u vojnom vlasništvu, jer, kako tvrde, sve ozbiljne zemlje imaju vojne hotele u koje smeštaju vojna lica, svoja i ona koja dolaze iz drugih zemalja na kraće ili duže vreme.

Babanić kaže da se zbog sobe u kojoj živi potpuno izolovao. Nikuda ne ide, jer niko ne može ni da mu dođe. "Živim od danas do sutra. Voleo bih samo da na kraju ne umrem na ulici, nisam to zaslužio. Imam 75 godina, dao sam celog sebe vojsci. Ponosan sam što nisam obrukao dedu solunca, kojem sam obećao da ću se uvek odazvati pozivu otadžbine, a sad mi se to ovako vraća. Mnogo sam razočaran", kaže Babanić.

Број коментара 21

Пошаљи коментар
Види још

Упутство

Коментари који садрже вређање, непристојан говор, непроверене оптужбе, расну и националну мржњу као и нетолеранцију било какве врсте неће бити објављени. Говор мржње је забрањен на овом порталу. Коментари се морају односити на тему чланка. Предност ће имати коментари граматички и правописно исправно написани. Коментаре писане великим словима нећемо објављивати. Задржавамо право избора и краћења коментара који ће бити објављени. Коментаре који се односе на уређивачку политику можете послати на адресу webdesk@rts.rs. Поља обележена звездицом обавезно попуните.

четвртак, 25. април 2024.
8° C

Коментари

Istina
Зашто морамо да славимо Осми март
Re: Ministarka zdravlja????
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
Мајка
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
Rad s ljudima
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
'Ako smo pali, bili smo padu skloni.'
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво