Visok - Škrinja neotkrivene lepote

Asfaltni put „preskače“ Vidlič na dva mesta. Iznad sela Smilovci i sela Mojinci. Na prvom mestu pogled je lepši a na drugom put je nov, sigurniji i ostavlja dovoljno vremena da se sagleda razlika između požutelog Zabrđa i sveže zelenog Visoka, pravog polja Stare planine.

Već silazak u Visok i selo V`lkoviju sučeljava nas sa ogromnom i još ne ispitanom mogilom. Ko je i zašto gradio nema odgovora, slično kao i sa tumulima u Zabrđu, od kojih onaj pored sela Mazgoš predstavlja „oslonac" oko koga je nastalo selo i gde povremeno tzv. „recentni" ukopi iznose materijal iz bronzanog doba i bude maštu lokalnih tragča za blagom. Sa magile iz V`lkovije nema ni takvih poruka. Ona je tu da najavi Visok, polje oko reke Visočice čiji je izvor negde ispod vrha Kom a ušće u Nišavi, kod sela Staničenje sedamdeset kilometara dalje.

Visok se geografski deli na: Gornji, Srednji i Donji. Mi smo obišli Gornji ili sela: Boljev dol, Gornji i Donji Krivodol, Izatovci, Braćevci, Kamenicu, već pomenutu V`lkoviju, Senokos i Slavinju. Obišli smo hiljadu kuća sa manje od stopedeset stanovnika, ili kakao visočani plastično kažu „iljado pokriva i pedese komina (dimnjaka)", aludirajući time na domove u kojima još neko živi i dim iz odžaka to potvrđuje.

Sva sela su zbijenog tipa smeštena u udolje, koristeći tako najmanje plodnu zemlju za ljude a ostavljajući najbolju za stoku od koje se živelo. Nekada su to bile ovce i nijedno selo nije imalo manje od pet hiljada a Senokos i preko petnaest.

Koliko je to bilo - mleka, sira, vune, razigranih jaganjaca, urde, belmuža, đobeka, masla i jedinstvenog staroplaninskog kačkavalja, danas je uzaludno zamišljati, jer ovaca skoro i da nema.

A kako je to izgledalo beleži još polovinom prošlog veka prof. Gavrilo Vidanović Sazda. On kaže da su Visočani od pamtiveka imali dve berbe. Prvu, posle Đurđevdana, kada su bale i bale vune često natovarene na kamile u karavanima putovale ka Solunu i Istambulu, i drugu, nešto pre G`mitrovdana, kada su slični karavani puni kačkavalja išli ka istim odrednicama.

Ipak, najveći „sevap" stanovnici Stare planine ostvarivali su od običnog sukna ili kako oni kažu „prtenice". Od njega su najpre pravljene uniforme turske vojske a zati bugarske pa srpske. Ono je angažovalo najviše radne snage a „valjalvice i tepavice" u kojima je dobijalo potrebnu čvrstinu, napravljene na pritokama Visočice još početkom 20. veka postale su mini elektrane, pa su tako mnoga visočka sela dobila struju pre Caribroda, Knjaževca ili Pirota recimo.

To je omugućilo da i prvi traktori i vršalice stignu, ne kako bi se očekivalo, u relativno plodno Podnišavlje, nego 600 metara više u Visok, odnosno Staru planinu.

No uspomenu na to nema ko da čuva. Stanovnici staroplaninskih sela zbog ranog dodira sa tekovinama civilizacije, dobro uređenog školskog sistema i političke nesigurnosti davno su počeli da napuštaju svoj kraj.

Prvi učitelji, lekari, inženjeri, agronomi jugoistočne Srbije bili su upravo iz Visoka. Odatle su osnovane i do skora poticale i neke katedre u Beogradu, Nišu i Sofiji ali i Pertu, Skoplju ili Torontu, beleži lokalni hroničar Bogdan Nikolov.

Takvi ljudi se nikada nisu vratili tamo odakle su krenuli a svoj kraj su ostavili nekim drugim ljudima. Onima koji su pedesetih godina prošlog veka srušili srednjovekovni Izatovski manastir da bi od njega napravili kolektivnu zadrugu za ovce, dozvolili da se uruši crkva u Kamenici iz 16. veka i bez krova do skora ostavili Boljevdolsku crkvu iz 12. veka.

Naravno da njih nema u među staroplanincima još uvek živoj priči o krdžalijama -odmetnicima iz turske vojske koji su krajem 17. veka harali između Šahirkoja (Pirota) i Sofije i svojim pljačkama prinudili na iseljavanje čitava sela. Iza sebe su ostavili pustoš i nebrojano zakopano blago na Staroj planini.

Iako tih drugih ljudi još nema u priči, situacija koju su iza sebe ostavili i kojoj su dotatnu „glazuru„ dale pogibeljne 90-te prošog veka, neodoljivo potseća na onu koja je ostala iza davnašnje krdžalijske pohare.

Ipak, ni krdžalije, ni stalne promene granice, ni kolektivizacija, ni depopulacija, ni privredna zapostavljenost, niti bilo šta drugo, nisu od Visoka mogli da naprave ništa drugo nego što u stvari jeste - neotvorenu škrinju, neotkrivene lepote.