Posle Kumanova: Balkan ponovo na Prokrustovoj postelji

Sudeći po izveštajima objavljivanim prošle nedelje u nemačkim i anglosaksonskim medijima, Zapad, barem službeno, gleda na krvave kumanovske događaje kao na potpunu nepoznanicu. Zauzeti stav dobro je oslikan u jednoj rečenici iz "Špigla": "Ne zna se koliko je poginulih, ko su mrtvi i ko su navodni teroristi". Kroz formulu "ne zna se" konstruiše se logička klopka za sve koji tvrde suprotno: Ko god zna, ili kaže da zna koje snage stoje iza oružanog obračuna u Kumanovu, radi protiv interesa zapadne diplomatije i serioznog novinarstva.

U svom članku za časopis Forin afers Edvard Džozef, direktor vašingtonskog Instituta za međunarodne odnose, čak ide tako daleko da upotrebljava mnogoznačni izraz "ramifikacije".

Lingvistička snaga, potencijal, čak "podlost" te reči leže u njenoj vizualizaciji drveta sa mnogobrojnim granama, što u konkretnom slučaju znači - mi nemamo pojma šta se krije iza Kumanova i kuda nas ono vodi, pošto gledamo u čitavu krošnju mogućnosti.

Jezik kojim zapadna diplomatija i mediji opisuju kumanovske događaje nije tu da bi objasnio sadašnji momenat, već da bi budućnost držao dovoljno otvorenom kako bi se u njoj našlo mesta za svako, pa i najradikalnije rešenje.

Čitav niz što grubljih, što suptilinijih varijacija na temu "ne zna se" samo znači kako Evropa čini sve ne bi li odložila trenutak kada će ozbiljno morati da se pozabavi projektom "Velike Albanije" - da li ga hoće ili neće, da li će možda morati da ga prihvati, koje teške odluke je spremna da donese, a koje ne, koje lokalne države će "skraćivati", koje "produžavati" kao par farmerki.

Ili, jezikom Forin afersa, sa kojim "ramifikacijama" će se Evropa suočiti ako, saterana uza zid razvojem događaja, dopusti formiranje neke većinski albanske konfederalne tvorevine na prostoru jugoistočnog Balkana?

Ovog trenutka se mogu izdvojiti tri zapadne strategije kupovanja vremena - jezičko prepariranje, eksteritorijalizacija krivice i agregacija motiva na terenu, kao i četvrta koju koristi samo prekookeanski deo Zapada - scenski performans velikoalbanskog projekta.

"Velika Albanija" i jezik

Jugoslavija se istina raspala, ali taj proces očito nije završen. Seizmičke kataklizme su prošle, ali tlo još podrhtava.

Ta činjenica vrlo iritira Evropu, koja je mislila, čak se toplo nadala, da je posao u tom kutku Starog kontinenta obavljen, te da sada imamo posla sa "krajem istorije" na balkanski način, gde će se energija još jedino trošiti na ulazak novih država i državica u EU.

Fantomski projekt "Velike Albanije", čije realno postojanje priznaju samo oni koji se sa njim ne slažu, sada odjednom unosi (novi) nered u postjugoslovenski državnopolitički aranžman.

Vrata za preuređivanje čitavog tog prostora otvorena su, za sada, samo u jeziku: Jesu li Albanci pobijeni u kumanovskoj operaciji "teroristi", ili samo "radikalni"?

"Službeno Skoplje kaže da se policija borila sa jednom od najopasnijih terorističkih grupa na Balkanu. Valjda su mislili na albanske radikale?", pita se prominentni autor Forin afers časopisa.

Dalje jezičke upadljivosti iz tog članka: osam policajaca poginulo je "zajedno sa" daljih 14 osoba "pod sumnjom da su teroristi" u toku obračuna "na internacionalnoj granici povučenoj posle Prvog svetskog rata, koju radikalni više ne priznaju".

Tip jezika je tu ne da bi zagovarao "Veliku Albaniju" - jer nijedan od spomenutih izvora to ne radi, već da bi se vrata držala odškrinuta. Zato policajci i "radikali" ne ubijaju jedni druge već umiru "zajedno"; zato se spominje Prvi svetski rat kao nulta tačka modernih granica u tom delu Balkana; zato se realativizuje modus te granice.

Osnovna poruka je: Granice ne ugrožava teror, već radikalni pogled na njih, što je prvi stepen ka mogućem novom regionalnom aranžmanu.

"Velika Albanija" i eksteritorijalizacija krivice

Balans odgovornosti i krivice, uzroka i posledica krvavog kumanovskog vikenda ne traži se lokalno, već u igri dva geostrateški diferencirana fronta: Rusije i političkog Islama.

Utoliko što Zapad odbija predstavu da je "zlo" Kumanova lokalno zlo, autohtono obojeno i proizvedeno domaćim nedorečenostima, on širi fokus dok ne postane dovoljno prostran da u sebi udomi aktuelnu geostratešku dilemu - ili Rusija ili islamizam; ili pravoslavna solidarnost ili Islam; ili Moskva ili ISIS.

Špigel govori o "Rusiji, Turskoj i islamizmu" čiji se uticaji sudaraju "tamo gde zakazuje pažnja i koncentracija Unije". Forin afers o "prevratničkim pozivima na pravoslavnu solidarnost" i "ruskom ili islamskom oportunizmu" lokalnih elita.

Evidentna je spremnost da se krivica takođe isteže ili skraćuje po Prokrustu kako bi se postigao balans po želji. Gotovo da nema analize ne samo makedonskog slučaja, već i globalnih prilika, koja u jednom dahu ne spominje politički Islam i političku Rusiju kao glavne pretnje međunarodnom poretku.

U poslednjih nekoliko meseci, ta se dva državno-politička fenomena više ne kanalizuju prema evropskim javnostima svaki za sebe, već uvek u paru, kao dva logički srasla konstrukta spremna za opstrukciju svih dobrih ideja.

"Zašto je Moskva naduvala tu stvar?", pita se Ali Ahmeti iz Demokratske unije za integraciju, koalicionog partnera u makedonskoj vladi Nikole Gruevskog, u intervjuu austrijskom listu Prese.

"Stvar" - sitnica, bagatela u pitanju, jeste pogibija osam policajaca i 14 albanskih "radikala" u Kumanovu.

Rusija meša karte u Makedoniji u velikom stilu? Teško - pre će biti da je Moskva samo ušetala u pravnu prazninu konsekventno stvaranu u vremenskom prozoru između rata 1999. koji je NATO vodio za samostalnost Kosova, i Briselskog sporazuma Beograda i Prištine pre dve godine, kojim su neutralizovani neki aspekti kosovske suverenosti.

Posle epizode sa bombardovanjem Libije, gde je Moskvi ostao utisak kako je još jednom "prevarena", pojačano sankcijama kojima se ne nazire kraj, Moskva očito ne propušta priliku da, barem kroz pedantni rad svojih informativnih službi, zablista na diplomatskom parketu: Raspad Jugoslavije je prespavala, raspad Makedonije neće.

"Velika Albanija" i agregat motiva

"Nepriznavanje Kosova od strane pet EU država (...) implozija Makedonije, ekstremna fragilnost Bosne, masovni egzodus na Kosovu zbog koruptivne, posvađane vlade ponovo guraju čitav region prema radikalizmu, interetničkom, ili čak intraetničkom obračunu", zaključuje Forin afers.

U onim slučajevima kada je klackalicu "ili Moskva, ili islamizam" teško održavati u smislenom ritmu, silazi se na lokalni politički teren gde se sve opcije tretiraju podjednako realistično, kako bi se sakrila jedna koja sada zadaje najveći strah: unutaralbanski sporovi.

Dopisnik nemačkog FAZ-a sa terena Mihael Martens (inače stacioniran u Konstantinopolju) napušta agregat suprotstavljenih lokalnih motivacija i izdvaja jedan fenomen kao primarni - unutaretnički obračun među Albancima.

Kako njegova interpretacija makedonskog sukoba ostaje dosta usamljena u zapadnim medijima, zaslužuje da se ukratko prepriča: Pre nego što je postao "pravi politički predstavnik" albanske manjine u Makedoniji, Ali Ahmeti je bio u biznisu "terora i oružanih prepada". Njegov put ka vlasti "poprskan je krvlju, što su mnoge zapadne diplomate u Skoplju zaboravile, ili nikada nisu ni shvatile". Sada je i sam postao deo koruptivnog sistema oko premijera Gruevskog.

Osim što sa Atinom manje vodi, a više gubi rat za makedonsko ime, Gruevski se ne kreće nikuda - njegova Makedonija propada politički i ekonomski. Zajedno sa njom propadaju i makedonski Albanci.

Kumanovo - to je obračun među Albancima, zaključuje Martens. Euforični albanski polet, stavljen u pogon konfederalnim elementima Ohridskog sporazuma (2001) i priznavanjem Kosova (2008) je zaustavljen; EU i NATO integracije su dalje nego pre 10 godina.

Regionalno gledano, Albancima odgovara sve - samo tišina i status kvo ne. Globalno gledano, Zapadu odgovara sve, osim da se na terenu radi o unutaretničkom obračunu između Albanaca.

"Velika Albanija" i scenski efekti

Ima nečeg scenskog, dramsko-performativnog u odnosu Vašingtona prema albanskim delovima Balkana (Albanija, Kosovo, Zapadna Makedonija, u perspektivi crnogorski Ulcinj).

Sa Evropom je jasno - nije teško zaključiti kako posle Kumanova Brisel, mučen nedoumicama, ozbiljno pati od glavobolje.

Ali Sjedinjene američke države? Tu se, naprotiv, dobija utisak kako se one dobro zabavljaju tipom eksperimentalnog pozorišta trenutno na delu u tesnom prostoru u kom se guraju delovi Grčke, Bugarske, Makedonije, Albanije, Kosova i Crne Gore.

Nije pogrešno taj tip teatra nazvati geopolitikom, premda bi to bio previše grandiozni termin za nekoliko epruveta u sporednoj teatarskoj laboratoriji.

Tirana i Priština nikada ne bi povukle ozbiljan politički potez bez odobrenja Vašingtona. U onim momentima kada deluju, znači da je neki performans u toku, da se rađa neka "stvar" koju će "Moskva ili islamizam" naduvati u "temu" .

U tom kontekstu, "performans" u Kumanovu je znak da je voz regionalnog albanskog preporoda stao - samo incidenti ga mogu odvesti dalje.

Број коментара 19

Пошаљи коментар
Види још

Упутство

Коментари који садрже вређање, непристојан говор, непроверене оптужбе, расну и националну мржњу као и нетолеранцију било какве врсте неће бити објављени. Говор мржње је забрањен на овом порталу. Коментари се морају односити на тему чланка. Предност ће имати коментари граматички и правописно исправно написани. Коментаре писане великим словима нећемо објављивати. Задржавамо право избора и краћења коментара који ће бити објављени. Коментаре који се односе на уређивачку политику можете послати на адресу webdesk@rts.rs. Поља обележена звездицом обавезно попуните.

петак, 29. март 2024.
24° C

Коментари

Istina
Зашто морамо да славимо Осми март
Re: Ministarka zdravlja????
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
Мајка
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
Rad s ljudima
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
'Ako smo pali, bili smo padu skloni.'
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво