Читај ми!

Zapad i Rusija – padaju preostali mostovi u komunikaciji

Evropska unija je izglasala nove sankcije protiv Moskve zbog slučaja "Navaljni". Rusija prekida razgovore sa Holandijom i Australijom o utvrđivanju odgovornosti za rušenje aviona MH-17 iznad Ukrajine 2014. Sjedinjene Države odbijaju Putinov predlog o bezuslovnom produžavanju Novog START ugovora za godinu dana. Padaju preostali mostovi u komunikaciji Zapada i Rusije. Da li o tome treba imati čvrsto mišljenje, ili samo biti tužan?

Za početak, objašnjenje o terminologiji, budući da se odrednice "Zapad" i "EU" širom svetskih medija, pa i u ovom tekstu, upotrebljavaju kao sinonimi, iako one to nisu. Radi se o konvenciji bez koje je nemoguće sagledati prirodu aktuelnih odnosa između Brisela i Moskve.

Ako se pogledaju glavni tokovi političke istorije, pravi Zapad bi bile Sjedinjene Države, Velika Britanija, Kanada i Australija. Eventualno i Francuska, pre nego što je postala centralna evropska baza za islamističke fundamentaliste raznih škola.

Evropska unija nije Zapad, ali je kooptirana u Zapad, i to u potpunosti tek u ovom veku. Šezdesetih godina prošlog veka je ta integracija tekla refleksno ideološki preko kriterijuma o slobodnom svetu. Odlučujuće je bilo osećanje ponosa nad pripadnosti evropskom prosvetiteljskom duhu.

Nema sumnje da je Zapad, a u njemu EU (tada još Evropska ekonomska zajednica), bio prostor političke slobode, u poređenju sa zemljama Varšavskog ugovora kao prostora sovjetske političke kontrole.

Ali, čak iako se ignoriše epizoda Makartizma u Americi, ta striktna granica između slobode i neslobode je odavno pala. Ne samo duž nekadašnje Gvozdene zavese, već i na nacionalnim nivoima.

Danas se s pravom može razgovarati o političkoj slobodi i neslobodi i u Rusiji i na Zapadu. Dimenzije i modaliteti su različiti, negde je više tradicionalne kontrole, kao u Rusiji, negde više suptilne manipulacije, kao u Nemačkoj, negde brahijalne manipulacije kao u Velikoj Britaniji.

U Sjedinjenim Državama se prostor slobode aktuelno pretvorio u prostor agresivne totalne nesnošljivosti dve političke opcije koje, što se sveta tiče, imaju isti cilj – globalnu dominaciju SAD.

Stariji se možda sećaju stiha Arsena Dedića "ako svi ostarite, ja neću imat' s kim ostati mlad". Vreme je da se poezija uključi u politiku.

Ako svi postanu neslobodni, ja neću imat' s kim ostati slobodan

Iako je sloboda otpala kao presudni kriterijum, Zapad, u njemu kooptirana EU, ostao je integrisan kroz ekonomski racio.

Sa apsolutnom sigurnosti se dugo moglo računati s tim da Zapad nikad neće vući ekonomske poteze koji su direktno na njegovu štetu. Ekonomska racionalnost je dugo ostala znak prepoznavanja Zapada, čak i kad je pojam slobode postao upitan u nekadašnjim gabaritima.

A onda su istočna Evropa i Baltik kooptirani u EU, a preko nje u Zapad. Odjednom, ni ekonomska racionalnost više nije važila kao vrhovni integrativni princip unutar EU. Antiruske sankcije su zapečatile demisiju pametne ekonomije kao integrativnog principa.

Novi članovi su ne samo doneli nove premise, već ih pretvorili u centralnu političku mantru EU. Jedino važno je postalo osvetiti se Rusima za godine provedene iza Gvozdene zavese.

Zapad je geografski i politički kooptirao Istok i Baltik, ali to je ispala integracija nižeg ranga. Sa svoje strane, Istok i Baltik su kooptirali Zapad u svoje strateške interese, i to je postala integracija višeg ranga.

"Stari" Zapad se takmičio sa Rusima, bojao se Rusa, ponosio se svojom superiornom pozicijom unutar tradicije Doba prosvetiteljstva – ali nije direktno mrzeo Ruse. "Novi" Zapad, proširen i obogaćen osvetničkim nacionalnim memorijama Istoka i Baltika, donosi u miraz zastrašujuće negativne emocije prema Rusiji.

Kako su Istok i Baltik uspeli da povuku Zapad na svoju stranu? Bez nemačke saradnje, bez prećutnog pristajanja Berlina na gore opisani proces, to ne bi bilo moguće.

Kancelarka Merkel i službeni Berlin mogu upotrebljavati svu silu racionalizacija, od Gruzije i Krima, do Skripalja i Navaljnog. Svejedno, ostaje gorki ukus da je Berlin video i znao kuda vode poljski i baltički strahovi i da svejedno nije na vreme povukao ručnu.

Nemačka je sasvim svesno tolerisala proces transformacije istorijski stečenih, ali momentalno iracionalnih strahova Istoka, u racionalne postulate EU politike.

EU je, takva kakva je danas, postala kompaktna mala mašinica za održavanje, u regularnim razmacima i podizanje političkih tenzija u odnosima s Moskvom.

Sankcije na sankcije na sankcije

Tek sa tako aktuelizovanim pojmovima Zapada i Rusije, moguće je nabrojati šta se sve strašno dogodilo prošle sedmice.

Moskva je Vašingtonu ponudila bezuslovno produžavanje Novog START ugovora (Straregic Arms Reduction Treaty) za godinu dana, Vašington je to odbio.

O pregovorima za produženje START-a prošlog leta u Beču između viceministara inostranih poslova Ruske Federacije i Sjedinjenih Američkih Država, RTS je već izveštavao.

Za propast pregovora, naravno, nije kriv samo Vašington. I inače ovo nije tekst koji zagovara naivni pristup današnjoj Rusiji.

Ruska ponuda ne obuhvata taktički arsenal, ali i kad bi kojim slučajem obuhvatala, Vašington je opet ne bi prihvatio jer ni on nema nameru da se uzdržava od širenja svog taktičkog nuklearnog potencijala. Osim toga, Vašington ne zanima toliko Rusija, koliko Kina, a Kina nije u START-u.

U tom kontekstu, Moskva je manje velikodušna nego što se to na prvi pogled čini, ali je Vašington aktiviniji i agresivniji nego što to njegova reakcija odaje.

Drugo, Rusija se povukla iz razgovora sa Holandijom i Australijom o daljem istraživanju uslova pod kojim je u julu 2014. srušen malezijski putnički avion MH-17. Od 298 poginulih, dve trećine je imalo holandsko državljanstvo, 27 australijsko.

Da li su ukrajinske proruske snage srušile MH-17? Verovatno jesu, ali možda i nisu. Zbog takvih situacija su sudovi i nastali.

Pronaći direktne počinioce – to je jedno. Diplomatski kontekst u kome se službena Moskva stilizira u kolektivnog međunarodnog teroristu s predumišljajem jeste nešto sasvim drugo.

Pozadina: Holandija i Australija su pred Evropskim sudom za ljudska prava povele proces protiv tri ruska i jednog ukrajinskog državljana. Paralelno su Moskva, Hag i Kanbera već dve godine vodile diplomatske razgovore o rasvetljavanju čitavog toka događaja. Prošlog jula su međutim Holandija i Australija najavile tužbu protiv Rusije kao države.

U protestnom saopštenju ruskog ministarstva spoljnih poslova se kaže da "Holandija od prvog dana zastupa isključivo jednu verziju", što proces pred Evropskim sudom čini "pristrasnim, površnim i političkim".

Moskva svakako nema pravo da štiti počinioce – ako su unutar njenog dosega. Ali samo jedan pogled na međunarodnu praksu takozvanog "državno sponzorisanog terorizma" otkriva niz ambivalentnih signala.

Vašington na primer nikada nije prihvatio pravnu odgovornost za zločine koje su pripadnici američke vojske, namerno ili iz nehata, počinili po svetu. Za sebe, SAD ne priznaju jurisdikciju međunarodnih sudova, tipa onog koji je procesuirao zločine na prostoru bivše Jugoslavije.

Pentagon se ne oseća pravno prozvanim kad američki ili NATO vojnici greškom pobiju svadbenu kolonu u Avganistanu. Prva zemlja Zapada samorazumljivo očekuje blanko indulgencije, oslanjajući se na račun verovatnoće da su takvi incidenti mogući.

Kad se Moskva zaklinje da će do poslednje jote recipročno odgovarati na zapadne poteze, onda polazi od takvih paralela.

Novičok, otrov iz vražje kuhinje

Na insistiranje Nemačke, EU je postigla interni sporazum i proglasila novu rundu sankcija Rusiji zbog pretpostavljene uloge službene Moskve u trovanju ruskog opozicionog političara Alekseja Navaljnog.

Novinarski, gornja rečenica zvuči totalno smušeno. Zagrebački fudbalski žargon ima jedan dobar izraz za rečenice tog logičkog tipa o golu koji "jeste nije zabijen"/"je ga ni zabil".

Ako EU proglašava sankcije protiv Moskve, to bi značilo da ima pravno robustne dokaze da su Putin i službena Moskva naredili trovanje Navaljnog. Ali kako i sama Unija priznaje da pouzdane dokaze apsolutno ima u fleksibilnom rasponu do možda, onda je jasno da pretežu politički rezoni.

Pravno gledano, sankcije su proglašene protiv osoba, a ne protiv države, pa u ekonomskom smislu ne znače mnogo.

Ali to nisu privatne osobe, pa ni šteta nije privatna. Sancije su usmerene protiv šefa unutrašnje tajne službe Aleksandra Bortnikova, vicešefa Prezidijalne uprave Sergeja Kirijenka, dva zamenika ministra odbrane i - protiv Jevgenija Prigošina, u zapadnim medijima poznatim pod nadimkom "Putinov kuvar".

Ruski ambasador u Beču Dmitrij Ljubinski je za austrijski dnevni list Prese napisao komentar u kome se s gorčinom osvrće na zapadni refleks da ne prihvata pravilo "nevin dok se ne dokaže da je kriv" kad je u pitanju Rusija.

Taj pravni postulat se prema Moskvi primenjuje u varijanti "kriva dok se ne dokaže da nije nevina", kaže Ljubinski.

Ruski ambasador se ironično dotiče i crnohumorne perspektive iz epizoda sa Skripaljem i Navaljnim, kad se u tekstu pita – kakav je to najstrašniji otrov na svetu, kakvi su to smotani ruski agenti kad rade tako upadljivo, nesposobni i da pogode optimalnu dozu novičoka?

Ljubinski: "Čemu pribegavanje tako upadljivim metodama u upotrebi jedne substance, čiji jedna stotinka miligrama ubija sve u neposrednoj okolini, substance koju, usput rečeno, sasvim jednostavno mogu proizvesti i 'kolege' iz drugih vojnih laboratorija?"

AEB: "Sve je to loše za ekonomiju"

Jedna od privrednih organizacija koja očajava nad statusom evropsko-ruskih odnosa je AEB, Asocijacija evropskog biznisa u Rusiji, odatle puni naziv Aebrus.

AEB je predstavništvo privrede EU u Moskvi, glavni punkt u kome su okupljeni strani investitori. Osnovan 1995, AEB okuplja oko 500 evropskih i ruskih kompanija, od malih i srednjih, do korporativnih džinova.

Paul Bruk iz upravnog odbora AEB-a: "Najnovija runda sankcija se neće direktno odraziti na stepen rusko-evropske poslovne saradnje. Indirektno, sve je to loše za ekonomiju."

U tekstu pod naslovom "Šta su sankcije uopšte donele?" (Prese, 16. 10) dopisnik iz Moskve obilno citira Bruka i poslovne procene AEB-a.

Ruska privreda je u dobroj meri kompenzovala udarac sankcija pre šest godina, kao i EU ruske protivmere – ali sve to uz strahovitu, nepopravljivu štetu s obe strane. Bruk: "Jedini dobitnici sankcija su Švajcarska i Turska, kao zemlje koje ih nisu proglasile."

Očito, ni privredna racionalnost nije više integrativni lepak Evropske unije.

Posle kompromitovane slobode i slomljene ekonomije, šta ostaje? Možda politika i kontrola na matrici iracionalnog?

Ako drugi u EU i nisu sigurni u šta se pretvaraju njihove akcije, Berlin ne deluje kao da je zaskočen razvojem događaja.

Jedan od najčešćih komentara u nemačkom govornom području je bio da je kancelarka Merkel strahovito žurila sa proglašavanjem sankcija, kako bi ućutkala proteste nemačke javnosti, koja je tražila prekid ugovora s Moskvom o izgradnji gasovoda Severni tok 2 (Nord Stream 2).

Logika bi bila, bolje male sankcije "Putinovom kuvaru" nego veliki kraj gasovoda. Problem je samo u teatarsko-scenskim karakteristikama nemačkih javnih reakcija na slučaj "Navaljni".

Gledano sa strane, reklo bi se da kancelarka vodi stvar u sasvim jasnom smeru. U onom gde na kraju izgleda kako službeni Berlin nije aktivan politički akter, već samo ispunjava molbe i naređenja javnosti, koja traži oštriji odgovor Rusiji.

Istorijski gledano, nemačko političko biće ima mnogo mana. Ali makijavelizam nikad nije bio jedna od njih. Kad dođe do zavera i komplota, Nemci su sposobni da se pretvaraju koliko i dete u drugom osnovne.

петак, 29. март 2024.
16° C

Коментари

Istina
Зашто морамо да славимо Осми март
Re: Ministarka zdravlja????
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
Мајка
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
Rad s ljudima
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
'Ako smo pali, bili smo padu skloni.'
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво