Pat po pat, patriotska Evropa

Sastanak ministara unutrašnjih poslova EU sa predstavnicima afričkih zemalja, održan prošlog petka u Beču, još jednom je demonstrirao duboku podeljenost Unije u oblasti migracije i azila. Nijedna strana nije pobedila, ni desni populisti, ni levi elitisti, osim što se pokazalo da ovi prvi imaju bolje nerve.

U čitavoj EU, kao i u nizu zemalja članica množe se situacije u kojima niko ne pobeđuje i niko ne gubi duže od nekoliko dana. Motor Unije polako staje. Optimista bi takav razvoj nazvao balansom snaga ili isforsiranim kompromisom, dok bi pesimista izvukao zaključak da se EU raspada. Za razliku od njih, realista bi se odlučio za dijagnozu pat pozicije.

Jer ono što se u petak događalo na zatvorenom sastanku ministara policije u Beču samo je etapna pobeda desnih populista i isto tako etapni poraz levih elitista, pri čemu i jedni i drugi ostaju u borbenoj formaciji do daljeg. Kompromisi izgledaju drugačije, čak i kad su isforsirani, divlji i bolni (kao da drugačijih i ima); čak i kad su prisiljeni kao u receptu za prisiljeno zelje!

Šta se dogodilo, mimo onog što su sve evropske javnosti, bez obzira na članstvo svojih zemalja u Uniji, saznale sa zajedničke pres-konferencije domaćina Hajnca Kristijana Štrahea i gosta, italijanskog ministra unutrašnjih poslova Matea Salvinija?

Ukratko, ministar migracija Luksemburga Žan Aselborn je bacio slušalice na sto, rekao "opet ono go..o", ciljajući na Salvinija, eventualno "opet sr..e", zavisi za koju se nijansu francuskog prevoda "merde, alors" odlučite.

Nakon toga je Aselborn ustao i demonstrativno izašao iz sale, nije se pojavio čak ni na kasnijem poziranju za fotografiju učesnika sastanka, u međunarodnom političkom žargonu za zajedničku "porodičnu fotografiju". Aselborn nije "porodica", tamo gde Salvini jeste.

Dotična epizoda se zbila na, za javnost, zatvorenom sastanku evropskih ministara i njihovih kolega iz afričkih zemalja, na kome se raspravljalo o stvaranju finansiranih izbegličkih centara EU u Africi.

Usput, gosti iz Afrike su svi do jednog rekli da otvaranje takvih centara na njihovoj teritoriji ne dolazi u obzir, što za komesara za migracije EU Avramopulosa znači da je ta priča gotova, a za austrijskog ministra policije Kikla da pogađanje tek počinje.

Dakle, Aselborn je upravo držao govor u kome je rekao da evropski narodi pate pod lošom demografskom slikom, da svi skupa pokazuju niski natalitet i starenje stanovništva, pa im je zbog toga "neophodna sveža migracija". Sažeto, da je dolazak miliona migranata iz Afrike i Azije velika sreća za evropska društva.

Salvini ga je neceremonijalno prekinuo, izjavljujući kako on ima drugačiji pogled na stvar: "Ako je vama u Luksemburgu potrebna sveža migracija, samo napred. Kod nas u Italiji bih ja radije pomogao Italijanima da imaju više dece."

Na to se Aselborn iznervirao i upao Salviniju u reč, dobacujući kako je Luksemburg pun italijanskih migranata, koji tamo ne bi bili "kad bi se Italijani uopšte brinuli o svojoj deci".

Dok je Salvini odavao sliku nekog vidljivo zabavljenog situacijom, Aselborn se besno digao od stola, rekao "opet ono go..o" i nestao.

Javnost o toj epizodi ne bi znala ništa, ili bi dobila samo suvi izveštaj bez sočnih detalja, da sam Salvini nije snimak stavio na svoju Fejsbuk stranicu, uz primedbu kako njegov komentar "Aselbornu očito nije dobro seo u stomak".

Pat po pat, patee

"Patee" se zove svaka otmena pašteta kad je naručite u francuskom restoranu, ili kupite u boljem dućanu. U gore opisanom verbalnom obračunu nema, međutim, ničeg otmenog, samo gola realnost koja progovara iz podeljenog bića Evropske unije. 

S jedne strane, leve elite koje bi od evropskih istorijskih dostignuća napravile "paštetu" i podelile na ravnopravne delove sa čitavim svetom u nevolji, što dođe na par milijardi ljudi. 

S druge strane, desni populisti, koji bi u društvu vlastitih sunarodnika radije jeli stejk pripremljen po nacionalnom receptu – ostali Evropljani, pod uslovom da ne izvoljevaju previše, dobrodošli su, ali niko drugi.

Iz ideala agiraju i jedni i drugi. Dok su levi elitisti spremni da u ime viših ideala rastoče vlastita društva, desni populisti su upravo opstanak nacionalnih društava proglasili idealom.

Njihovi ciljevi postaju dijametralno suprotni. To je dovoljno loša vest, kad ne bi bilo još lošije – da nijedna od tih snaga na srednji i duži rok nema snage da pobedi ili izgubi, osim u revoluciji, u kojoj bi Evropa kao celina bila gubitnik.

Čak su se do sada desni populisti pokazali kao kompromisnija, politički zrelija i društveno odgovornija snaga, što ne govori toliko o njima, koliko o gubitku osećaja za realnost na drugoj strani, kod humanističke levice.

Humanistička levica, poznata još i pod nazivima leve elite ili intelektualna humanistička scena, već tri godine dramatično tone u svet političkih fikcija i fantazija, sve manje sposobna da probleme društvenog upravljanja shvati u njihovim realnim dimenzijama. Ili još gore, da predvidi posledice svojih odluka.

Ta heterogena elita, labavo sastavljena od politike, velikih medija, akademskih i umetničkih krugova, dočekuje svake nacionalne izbore s grčem u želucu, a svaki dobitak desno populističkih partija proglašava maršom fašista kroz institucije.

Istovremeno se svaki glasač koji bira takve stranke proglašava fašistom i nacistom. To opet promašuje suštinu stvari, jer dobar deo novih glasača populističke desnice ne glasa tako jer su sami desno, već zato što nemaju drugog načina da humanističke elite zaustave u njihovoj autodestrukciji i evropskoj destrukciji.

Rezultat je niz nacionalnih pat pozicija koje Evropu u perspektivi guraju u političku blokadu.

Primer Švedska

Švedska je birala pre nekoliko dana, 9. septembra. Danima su "humanisti" dizali galamu da je to kraj švedskog puta u civilizaciju, da će desni populisti Jimija Okesona dobiti većinu.

Umesto toga, stvorena je pat situacija. Socijaldemokrate (S) su dobile 28,5 odsto glasova, minus dva i po u odnosu na prošle izbore, ali su sačuvale vođstvo. 

Moderaterna (M) je sa 20 odsto takođe sačuvala svoje drugo mesto, jedino je izgubila tri i po procenata podrške. 

Treći je SD, švedske demokrate Jimija Okesona, sa 17,5 odsto glasova, dobitak od pet procenata. Što su drugi izgubili, Okeson je našao.

Poredak je ostao isti, ali što se tiče sastavljanja kabineta, ništa više nije isto. 

SiM imaju sada zajedno 171 poslanika u parlamentu od 349 mesta; nedostaje im apsolutna većina da bi formirali vladu.

To nije dobro, jer se ne radi, kao što bi nas inicijali zaveli, o sadomazohističkom klubu, već o dve umerene političke partije, jedna levi centar, druga centar, koje su u principu pobedile – ali ne dovoljno.

Mustra se ponavlja i kod populista – i oni pobedili, ali još manje dovoljno. 

Pri tome je Okesonov SD samo uslovno moderna populistička desnica. Osnovana 1979, ta stranka je izvorno nastupala sa rasnim, pa i direktno nacionalsocijalističkim zahtevima. Na momente se zvala "Švedska Šveđanima" (BSS, Bevara Sverige Svenskt), dok se 1986. nije uklopila u umereniji populistički mejnstrim, po formuli "Evropa Evropljanima".

Primer Italija

Teško je zaborativi dramu italijanskih izbora od 4. marta ove godine. Brisel je nakratko prestao da diše – posle je nastavio, ali sada na vlastitu odgovornost. 

Pokret "Pet zvezda" (M5S), levo populistička i evroskeptična partija Bepea Grila, dobila je 33 odsto glasova, dok je Demokratska partija (PD) levog centra pala na 19. Bepe Grilo je dobio plus od sedam procenata, upravo koliko je PD izgubio. 

Lega nord Matea Salvinija je sa 17,5 odsto podrške postala treća snaga, ali to je samo deo evropskog problema. Stvar je u tome što je Salvini dobio čak 13 procenata više nego na prošlim izborima, od četiri, hop na 17!

Pošto je jasno da u takvom ideološkom poretku (levi populisti, humanistička levica i desni populisti) nema koaliciono kompatibilnih, čak i da se ne radi o Italiji, formiranje kabineta je postalo Sizifov posao.

Dva meseca posle izbora je Pokret "Pet zvezda" tražio od državnog predsednika Matarela da raspiše nove izbore, jer od vlade nema ništa.

Matarela se poneo kao nemački predsednik Štajnmajer prošle zime i čitavu prvoplasiranu trojku naterao na nove koalicione pregovore.

Nakon samo nekoliko dana, i sam slomljen bezizlazom, Matarela je zatražio od "Pet zvezda" da sklepaju "neku neutralnu vladu" koja će zemlju voditi do ponovljenih izbora, dosta više. 

To je bio momenat kada na scenu stupa isforsirano prijateljstvo "Pet zvezda" i Lege nord, čije vođe Di Majo i Salvini pronalaze dodirne tačke u programatskom evroskepticizmu.

Kabinet je formiran 1. juna ove godine, ne bez daljih dramatičnih epizoda u kojima je Di Majo premijersku stolicu davao, vraćao i na kraju prepustio bespartijskoj osobi (Đuzepe Konti) – za svaki slučaj, ako stvar krene po lošem, "Pet zvezda" ne snosi direktnu odgovornost. 

Formiranje vlade je trajalo samo tri meseca, ali kakvih! EU se još oporavlja od posledica italijanskih koalicionih pregovora. Sad sa Oselbornom smo videli, ne baš uspešno.

Primer Nemačka

Nemački izbori od 24. septembra prošle godine su takođe imali istu mustru, sa pat pozicijom koja je zemlju skoro šest meseci držala u šahu. Za modernu Nemačku nezamisliva, potencijalno opasna situacija, čije posledice upravo doživljavamo sa incidentima u Hemnicu. 

Prošlog septembra je grupacija CDU–CSU sačuvala vođstvo, ali je izgubila skoro devet odsto glasova u odnosu na prošle izbore i zabeležila najlošiji rezultat od 1949. 

Socijaldemokrate iz SPD-a su sa 20,5 dosto ostali drugi, ali izgubili pet odsto podrške. Bio je to politički masakr nad humanističkom levicom, ako uzmemo da se i kancelarka Angela Merkel sa dobrim delom svoje po imenu konzervativne stranke već tri godine nalazi u tom ideološkom taboru.

Desno populistički AfD je došao na skoro 13 odsto, ali mereno od nule na prethodnim izborima! Čak i to ne bi u praktičnom smislu značilo mnogo, da prve dve stranke (CDU–CSU i SPD) nisu izgubile tako puno, i to upravo zbog istih stvari zbog kojih je AfD i dobio.

Primer Holandija

Izbori u Holandiji su održani pre više od godinu dana, 15. marta 2017. 

Svi su se tresli od, blago rečeno, desno populističke stranke PVV Gerta Vildersa. Istraživači javnog mnjenja i medijski komentatori su im u užasu čak prognozirali 30 odsto glasova, 40 poslanika u parlamentu od 150 mesta.

Na kraju su konzervativni liberali premijera Marka Rute sačuvali vođstvo (21,3 odsto), ali sa gubitkom od pet poena, dok je Gert Vilders istina postao drugi, ali sa tek 13 odsto glasova, plus samo tri procenta u odnosu na prethodne izbore.

Svejedno, tada je stvorena politička mustra koja se održavala i na svim kasnijim, gore spomenutim izborima – što znači da poredak manje-više ostaje isti, samo formiranje vlada zahteva nadljudski napor.

Kako takav poredak (prvoplasirani 21 odsto, drugoplasirani 13) znači da je holandska politička scena beznadežno razuđena, jasno je sa kojom monumentalnom pat pozicijom su Holanđani imali posla.

O koaliciji se pregovaralo punih sedam meseci, do oktobra 2017, kada je Mark Rute sakupio konzervativni CDA, leve liberale iz D-66 i hrišćansku uniju CU, da bi javnosti prezentovao kabinet koji računa na podršku 76 poslanika u parlamentu od 150 mesta. Da se samo jedan predomisli, eto nevolje; ako dva, ode Rute!

Primer Austrija

Ima li potrebe ići u detalje?

Koalicioni kabinet kancelara Sebastijana Kurca vlada zajedno sa Štraheovom Slobodarskom partijom uz pomoć uredne parlamentarne većine već skoro devet meseci, a da ga pola zemlje, dobar deo članica EU, većina briselske nomenklature, kao i svi veći evropski mediji još nisu prihvatili kao demokratski legitimno izabranog političara, s pravom da vodi nacionalnu egzekutivu unutar ustavnog perioda od pet godina.

Argumentaciona linija kritičara je sledeća – kao što svi znaju, Štrahe je nacista. Time što ga je uzeo u koaliciju, i Kurc je postao nacista, samo mlađi i okretniji. Kurc je prema toj školi mišljenja nešto kao "nacistički šegrt", desničar uhvaćen u ranim radovima.

Osim političke mustre pat pozicija, svi gore navedeni nacionalni primeri pokazuju sledeće: da takozvana humanistička levica tvrdoglavo zahteva od svih drugih partija, od umereno levih do umereno desnih, od hrišćanskih, preko zelenih do liberalnih, da među sobom moraju prihvatiti bilo kakvu koalicionu kombinaciju, čak iako se ideološki ne podnose, a programi im se odbijaju, sve to sa ciljem da se obezvrede izborni dobici desnih populista.

Ako je tako, a zašto ih onda oni pomažu? Jer se upravo to događa – da time što gube dodir sa realnosti, humanističke elite dižu izborni rejting desnim populistima.

Број коментара 3

Пошаљи коментар

Упутство

Коментари који садрже вређање, непристојан говор, непроверене оптужбе, расну и националну мржњу као и нетолеранцију било какве врсте неће бити објављени. Говор мржње је забрањен на овом порталу. Коментари се морају односити на тему чланка. Предност ће имати коментари граматички и правописно исправно написани. Коментаре писане великим словима нећемо објављивати. Задржавамо право избора и краћења коментара који ће бити објављени. Коментаре који се односе на уређивачку политику можете послати на адресу webdesk@rts.rs. Поља обележена звездицом обавезно попуните.

четвртак, 25. април 2024.
7° C

Коментари

Istina
Зашто морамо да славимо Осми март
Re: Ministarka zdravlja????
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
Мајка
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
Rad s ljudima
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
'Ako smo pali, bili smo padu skloni.'
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво