Nazovi NATO za rat

Iduće srede se u Hagu održava vanredna sednica OPCW-a, Organizacije za zabranu hemijskog oružja, sazvana na insistiranje Moskve, "kojoj se očito žuri u utvrđivanju faktičkog stanja u aferi 'Skripalj'" (SDZ). Žuri se i onima koji su pokrenuli novi turnus diplomatskih sankcija protiv Rusije pre bilo kakvog stava OPCW-a – Vašington je prekjuče, u petak, najavio novi odgovor na najnoviji ruski odgovor.

Evropljani, sa članskom kartom EU i bez nje, dobro došli na klackalicu bezumlja!

Kao što sam Skripalj postaje nevažan u žustrom pokretu u kom se trenutno nalazi globalni diplomatski aparat, isto se može dogoditi i OPCW-u kad njegovi predstavnici u sredini između dva Uskrsa objave svoj preliminarni izveštaj.

Jer, koliko god su bojni otrovi u međuvremenu postali hemijski raznovrsni i kreativni, politički razgovor o njima je, ako se gleda tip upotrebljenog vokabulara, jednostavno saštrikan – ili ih je neka strana koristila, ili nije; ili laže, ili ne laže.

OPCW-u tako ovog trenutka stoje na raspolaganju samo tri moguća odgovora: a) kriva je Moskva; b) kriv je neko drugi; c) nemamo pojma (treba nam više vremena).

U slučaju najverovatnijeg odgovora pod "c" situacija se samo odlaže do novog termina, ali politički relevantna suma odgovora opet ostaje ista – ili je Moskva, ili neko drugi, ili se nikad neće saznati.

Ne očekujući "a" ili "b" ni brzo, ni ikada, evropski relevantan Zapad – SAD, Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska i Nemačka – već je preventivno proglasio i sproveo u delo dodatne diplomatske sankcije protiv Rusije, Amerikanci čak najavili nove iduće sedmice.

Ono što je naročito depresivno je da ni druge dve mogućnosti ne bi spustile međunarodnu tenziju. Recimo da OPCW u sredu kaže kako se "trag nalogodavaca može pratiti u Moskvu" – šta će onda Zapad napraviti? Već su kaznili Moskvu pre nego što se znalo stanje stvari. Da li to onda znači da je više neće kažnjavati, ili da će tek sad zapravo?

Pretpostavimo da Organizacija za zabranu bojnih otrova kaže da je "b", neko drugi. Hoće li to značiti da Zapad povlači poslednju rundu "diplomatskih mera", po svojoj prirodi sankcija, na delu od prošlog ponedeljka? Da će se izviniti? 

Naravno da neće, ne bi bilo ekonomično. Neke vlade, kao na primer nemačka, već su se osigurale za taj slučaj, izjavljujući da se poslednje "diplomatske mere" ne sprovode samo zbog Skripalja, već i zbog ruskih sajber napada, kao i odbijanja ruske kooperacije oko Krima i istočne Ukrajine.

Osim toga, konstatacija da je Skripalja otrovao "neko drugi" pretpostavljala bi nagoveštaj ko je taj mogući drugi – London, CIA, Kijev, neko s Baltika, davni KGB-prebezi bez domovine i smisla, neki lični Skripaljev neprijatelj iz obaveštajne zajednice.

Čak i u tom hipotetičnom, za Rusiju optimalnom scenariju, stručnjaci OPCW-a bi opet spali na pretresanje gore spomenute formule: a) MI-6; b) neko drugi; c) nemamo pojma (treba nam više vremena).

Ko truje? No idea!

U kakofoniji izuzetnih glasova prošle sedmice, u smislu važnih i relevantnih osoba koje polako ali sigurno vode Zapad ka vojnoj konfrontaciji s Rusijom, izdvajaju se tri izjave – američkog ministra odbrane Džejmsa Matisa, britanskog šefa diplomatije Borisa Džonsona i predsednika nemačkog Bundestaga Volfganga Šojblea.

Sve izjave se odnose na najnovije zaoštravanje Zapad–Rusija povodom afere "Skripalj".

Matis: "NATO je ponovo pokazao da je relevantan." Džonson: "Rusi su potcenili naš odgovor." Šojble: "Možda će Englezi sad odlučiti da ostanu u EU, kad su videli kako ih bezrezervno podržavamo."

Te tri izjave odaju konstrukciju sadašnje krize, njenu unutrašnju mustru: NATO se osetio zanemaren i "nerelevantan", pa je zajedno sa Londonom, koji traži način da ostane u EU i istovremeno sačuva ponos, upotrebio aferu "Skripalj" ne bi li pojačao eksplozivnost rusko-zapadnih odnosa.

Ukratko: EU se dodvorava Londonu, London koristi NATO, NATO pati jer ga svaki miran dan košta samosvesti.

Politički teatar koji trenutno gledamo ima veze s time da se NATO alijansi nađe nešto da radi. Ona je privilegovani nezaposleni u Evropi rastuće nezaposlenosti.

Proširenje na istok je bilo zabavno, ali je nepravedno zaustavljeno u trenutku kad se činilo da je Alijansa među sobom već raspodelila vezove i vile na Krimu. Srbija je 1999. kapitulirala nakon samo 78 dana, pa je NATO ponovo imao previše slobodnog vremena. U Iraku je NATO izvorno dosta učinio, ali sad je situaciju tamo preuzeo netransparentan broj novih igrača.

Borbu protiv terorizma u principu vode nacionalne policijske snage. Hoće li neki islamski fanatik pobiti 150 ljudi u Parizu, za NATO formacijski nije relevantno pitanje.

Sankcije protiv Rusije 2014. su bile zvezdani trenutak NATO diplomatije, ali Rusija je ne samo ostala na nogama već preko bliskoistočne politike i strateškog prijateljstva sa Iranom i Turskom čak i popravila svoj međunarodni status. To za NATO u krajnjem efektu znači kao da nije uopšte kažnjena – Moskvu mora da boli, mora vidljivo da je boli!

NATO se dosađuje. Ko ga voli, dobaciće mu neki rat, makar mali, makar samo kao dosetku koja se zahuktava, vrti i okreće, da bi jednog trenutka bila zaustavljena mudrom odlukom zapadnih lidera – ali samo ako Rusi već jednom pokažu da se boje, ako daju znak da su ranjeni u svakom mogućem simboličkom i realnom smislu.

Kako u ruskoj prirodi nije da pokažu da se boje, posebno ne onda kad se boje, NATO ide dalje.

Ginter Ferhojgen: "Nije bilo tako davno da su Amerikanci i Britanci svesno i namerno slagali čitav svet da bi opravdali rat u Iraku"

Zlo i naopako za one koji u politici pamte više od, recimo, deset godina, koji dosađuju s paralelama i podsećaju na krive odluke u dalekoj prošlosti od dve decenije.

Posebna nevolja je da se u tim slučajevima radi o izuzetnim glasovima u gornjem smislu, ali bivšim, o "penzionerima" koji su progledali kad su sišli sa vlasti, pa sada kao patolozi sve razumeju, ali ništa više ne mogu.

Ginter Ferhojgen, bivši potpredsednik Evropske komisije pod Barozom: "Ova grupa za pritisak koja se formira oko Londona, ta prateća muzika, način na koji britanska vlada govori o Rusiji, ponašanje britanskih medija, ono što dolazi iz Amerike – to je više od eskalacije u jednoj dugoj svađi. To je početak teške internacionalne krize, za koju nisam siguran da se može držati pod kontrolom. Ona je puštena u pogon ne na osnovu pouzdanog znanja, već skače s pretpostavke na pretpostavku i to prodaje kao lanac dokaza. Pada u oči da se sve bazira na informacijama tajnih službi, a to je, jel' da, kao što svi znamo, jedan jako istinoljubivi svet! Uopšte nije tako davno da su američka i britanska vlada svesno i namerno lagale kako bi opravdale napad na Irak." (ZDF, 28. marta)

Vili Vimer, bivši potpredsednik Parlamentarne skupštine OEBS-a, dugogodišnji CDU-ov glasnogovornik za bezbednost u nemačkom Bundestagu: "Reč je o politici visokog ratnog rizika koju London ne započinje prvi put u EU ili NATO-u. Iz Londona ne dolaze nikakvi dokazi, samo eskalacija koju London bezočno gura kroz NATO i EU. Najstrašnije je da polovina EU, uključujući nemačku vladu, aplaudira. Kad u Moskvi ne bi sedeo racionalno agirajući Putin, Evropa bi, s obzirom na ratnu strast koja trenutno vlada na Zapadu, izgledala sasvim drugačije." (Televizijski kanal MRD, 27. marta)

Gerhard Šindler, bivši predsednik nemačke informativne službe BND (Bundesnachrichtendienst): "Nema elemenata koji omogućavaju zaključak o pouzdanoj ruskoj odgovornosti za slučaj 'Skripalj'. Trenutna dokazna situacija nije tako robustna kako bi primenjene mere prema Moskvi želele da verujemo." (MRD, 27. marta)

Bivši Kolin Pauel

Ako već govorimo o bivšima, bio je to američki general u penziji Kolin Pauel, Bušov šef diplomatije 2002–2005, koji je u februaru 2003. mahao u UN ampulom antraksa kao pouzdanim dokazom da irački diktator Sadam Husein poseduje hemijsko oružje za masovno uništenje.

Sadam, kako se pokazalo, nije imao ni kapsulu cijankalija za vlastitu upotrebu. 

Kad Ferhojgen danas podseća na tu epizodu američke politike, to na pozadini ostrašćene britanske diplomatije izgleda kao da progovara o događajima od pre sto godina; sram ga bilo ko se seća.

Na Minhenskoj bezbednosnoj konferenciji prošlog februara, britanska premijerka Tereza Mej je održala izvrstan govor, u kome je sve rekla, praktično najavila slučaj "Skripalj": "Mi smo globalno orijentisana zemlja"; "Mi smo u NATO-u drugi po izdvajanju za odbranu"; "Naš plan je da transatlantskom partnerstvu udahnemo novu dinamiku"; "Saradnja sa EU prevashodno u oblasti bezbednosti – ali samo ako se kroz nju jača NATO".

Treba li biti paranoičan pa doći na ideju da je London malo poradio oko slučaja "Skripalj", ne bi li ubrzao primenu britanskog kataloga kriterijuma za saradnju sa EU?

Da ratni bubnjevi iz Londona počinju da teraju krv u oči Zapadu, a Zapad sa svoje strane čitavoj Evropi, dobro ilustruje pritisak što ga oni koji su u najnovijem talasu proterali ruske diplomate (NATO, 19 zemalja EU, sedam van EU), vrše na one koji nisu.

Recimo Austrija – britanski ambasador je vladi u Beču već uputio dva demarša u znak protesta jer Austrija nije proglasila dodatne sankcije. Oba puta je odbijen, piše Prese. Austrijska vlada se čak ne usuđuje ni da to kaže u zvaničnom saopštenju, već se krije iza anonimnih "izvora" i upetljava sa "istorijskom ulogom mosta između Istoka i Zapada".

Pritisak medija je još strašniji, da čovek ne poveruje koliko se uglednim novinarima uglednih evropskih medija žuri da kontinent gurnu u spiralu eskalacije otvorenog kraja sa Moskvom. U poređenju s tim, ratne trube srpskih i hrvatskih medija iz 1989–91. su ništa, vežbe civilne odbrane u dečjem vrtiću!

Pri tome je interesantno da što medij više važi za "levi", u smislu da zastupa postmoderno nasleđe leve, progresivne humanističke inteligencije (u Austriji Profil, Standard, ORF), tim je agresivniji u konstataciji kako postoji urgentna potreba da se svi, čitava Evropa, čitav slobodni svet, ujedini protiv Moskve, pa šta bude!

Dr Strangelove & general Ripper

Društvene mreže takođe imaju svoju ulogu u ritualnom nanošenju ratničkih boja. Na primer, austrijski novinar Norbert Mapes Nidik je na svoj Fejsbuk nalog stavio Ferhojgenov intervju za ZDF. Poruka: obratiti pažnju, ako nastavimo, tuda idemo.

Na to se javila prijateljica s komentarom kako je "i inače neukusno proglašavati sankcije na dan kad Rusi sahranjuju mrtve iz požara u Sibiru", a odmah iza nje Volfgang Išinger, nemački diplomata, voditelj Minhenske bezbednosne konferencije, čovek koji je u februaru ove godine moderirao nastup Tereze Mej.

Išinger: "Neukusno? Pitajmo porodicu Skripalj koliko je za njih neukusno trovanje, kao i, usput rečeno, potpuno mekani zapadni odgovor s proterivanjem, zato što kao mera ostaje na čistom diplomatskom nivou."

Proterivanje je ništa, treba nešto jače.

Za početak, treba se vratiti u praistorijsku 1964. godinu kada je Kjubrik snimao film "Dr Strangelove". Tamo američki "general Riper" (bukvalno: general Cepač) zaobilazi sve sigurnosne instance i šalje flotilu nuklearnih bombardera na Rusiju.

Kad Riperov aistent, "kapetan Mendrejk" iz britanskog RAF-a shvati da mu je šef poludeo, počinje bitka za spas ljudske rase.

Smireno, hladnokrvno, emotivno ranjivo, britanski kapetan kroz pola filma radi na tome da poludelom "Cepaču" odvuče pažnju, da ga zaigra i nekako dođe do koda kojim će vratiti bombardere. Nije uspeo, ali je umro pokušavajući; herojski, pored automata za koka-kolu.

Ovog puta, "Riper" i "Mendrejk" rade sinhronizovano, na istom zadatku. No more distraction.

Број коментара 14

Пошаљи коментар
Види још

Упутство

Коментари који садрже вређање, непристојан говор, непроверене оптужбе, расну и националну мржњу као и нетолеранцију било какве врсте неће бити објављени. Говор мржње је забрањен на овом порталу. Коментари се морају односити на тему чланка. Предност ће имати коментари граматички и правописно исправно написани. Коментаре писане великим словима нећемо објављивати. Задржавамо право избора и краћења коментара који ће бити објављени. Коментаре који се односе на уређивачку политику можете послати на адресу webdesk@rts.rs. Поља обележена звездицом обавезно попуните.

четвртак, 28. март 2024.
20° C

Коментари

Istina
Зашто морамо да славимо Осми март
Re: Ministarka zdravlja????
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
Мајка
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
Rad s ljudima
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
'Ako smo pali, bili smo padu skloni.'
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво