Evropske letnje igre srećne ruke

Počevši od posete Angele Merkel Vašingtonu u martu, preko Trampove prve posete Evropi u maju (Brisel, Taormina), druge u Hamburgu prošle nedelje i upravo završene treće u Parizu, javnost i mediji se vežbaju u visokoj umetnosti neverbalne komunikacije. Neobičan fenomen, s obzirom na činjenicu da trenutno najrelevantniji svetski lideri na javnoj sceni govore vrlo jednostavnim i razumljivim jezikom.

Počelo je sa rukovanjem, od momenta kad je Tramp odbio "handshake" s Angelom Merkel u Vašingtonu.

"Odbio" je naravno preteška reč za ono što se tom prilikom događalo pred novinarima. Bio je zbunjen, proživljavao je akutni "kastracioni kompleks" pred samosvesnom Angelom Merkel, osećao se kao kod zubara i jedva čekao da pobegne sa zubarske stolice – sve te argumente su potegli komentatori s obe strane Atlantika, opravdavajući običnu nespretnost primenjenom psihologijom.

Bio je to startni pucanj za otvaranje političkog festivala dominantnog stiska ruke. Od tog trenutka su svi medijski izveštaji analizirali ko je kome prvi pružio ruku, ko se kretao kojom putanjom da bi nekoga izbegao i time ili kaznio brzopletog pružaoca ruke ili naglasio vlastite prioritete. Dalje, koliko je stisak ruke trajao, koliko je bio čvrst, da li je presecao cirkulaciju gornjih ekstremiteta i kako je ko reagovao na to ritualno političko nasilje.

Internetom već kruže čak i polučasovni snimci bez reči, na kojima se neki aktuelni političari, u konketnom slučaju Angela Merkel u Hamburgu, na pokretnoj traci pozdravljaju sa gostima – negde rukovanje, negde poljubac, nekad povlačenje za lakat, ruka na ramenu, okretanje očima i slično.

Šta je sad u toj oblasti toliko novo da pola medijskih izveštaja odlazi na tumačenja neverbalne komunikacije? Možda to da je verbalna osiromašila do nepodnošljivosti?

Siromašni jezik, bogati simboli

Bilo bi pogrešno optuživati medije da su jedan minorni segment svetske politike "naduvali" van proporcija. Prema prvim izveštajima tog tipa – na primer, britanski Gardijan ih skoro objavljuje u serijama – jasno je da su novinari počeli da ih pišu kao zabavljačka štiva. Ali mala analitička ambicija takvih tekstova je u međuvremenu porasla.

Takođe, bili bi nepravedno generalno optuživati današnje političare da su jezički tanki, pa kad već ne kažu ništa, onda javnoj analizi i ne preostaje ništa drugo nego da se prebaci na govor tela. Naprotiv, nemaju političari danas toliko siromašni verbalni repertoar koliko im je simbolički postao bogat i skoro se vratio na manir renesansnih vladara.

U međusobnim susretima, političari su počeli da se ponašaju kao semantički eseji Rolana Barta. Jedini smisao koji se još računa je latentni!

Izveštaj švajcarskog dnevnika Noje ciriher cajtunga o susretu francuskog predsednika Makrona i američkog Trampa krajem prošle nedelje u Parizu jeste školski primer takve analize.

Izvođenje dokaza izgleda ovako: Francuska odavno nije sila. Ona je sada "srednja", odnosno, u duhu tog teksta, "osrednja" sila. Novi predsednik je, međutim, uveren kako njegova zemlja poseduje natprosečne kreativne i za čovečanstvo u celini lekovite sposobnosti. Otkako je izabran, Makron nije propustio nijednu priliku da Francusku dramski inscenira kao pupak međunarodne politike.

Proces simboličkog unapređivanja Francuske "počeo je sa telegenim, gvozdenim stiskom Trampove ruke u Briselu", komentariše ciriški list. Dalji Makronovi koraci na tom putu su: vođenje ruskog predsednika Putina kroz Galeriju ogledala u Versaju; vojni pozdrav Trampu ispred Napoleonovog mauzoleja (Dom invalida); suvo druženje s Angelom Merkel prošlog četvrtka, a bogato upakovano u emocije, dirljivu istoriju i lepotu trenutka sa američkim predsedničkim parom neposredno posle toga.

Noje cirher cajtung: "Politikolog Dominik Moisi smatra da je susret Trampa i Makrona bitan pre simbolički nego sadržajno. Makron će se hvaliti kako plete veštu diplomatsku igru da Trampa vrati u okrilje pariskog klimatskog ugovora. Tramp će se kod kuće hvaliti kako ga 'čak i Francuzi prihvataju s poštovanjem'."

U otrovnom redakcijskom komentaru francuskog levo orijentisanog Monda konstatuje se da Makron "pokušava da se profiliše kao evropski vođa", ali da je za postizanje tog cilja potrebno "mnogo više od lepih slika".

Politika na prazno, diplomatija na puno?

Da li su svetski političari, pre svega oni s težinom od "osrednje" sile pa naviše, potpuno promenili tip komunikacije, pa sada više ne govore, nego pokazuju? To je nešto što bi nakon čitanja gornjeg tipa analiza logično pomislio svaki prosečni glasač svake evropske demokratije.

Jedan od mogućih zaključaka je da svako ko ima jači stisak, ili energično vuče tuđi dlan k sebi, ili istovremeno hvata partnera za lakat kako bi ga "usmerio" kroz umnožene tačke fizičkog dodira, u stvari bije bitku za simboličke ciljeve, jer je onu za realne već izgubio. Ili misli da gubi.

Šta bi bilo tačnije – da je na delu kompenzacijska psihologija, ili vesela diplomatska žurka? Predatorska igra dominacije, ili skupljanje utisaka za privatni dnevnik na društvenim mrežama, kao kad se na primer američki predsednik vrati iz Evrope pa na Tviteru napiše da se na samitu "super proveo"?

U odgovoru na ta pitanja se može reći da nismo mi, današnji ljudi, tako radikalno drugačiji od prošlih generacija. Lomljenje sitnih ručnih zglobova i obaranje ruke ne spada u psihologiju dominacije, već u bogati istorijski fundus kulturnih znakova evropskih naroda. Generalno važi da su psihološki znakovi dobri za po kući, dok ono što se demonstrira pred javnosti pre spada u kulturne znake stabilizovane stotinama godina ponavljanja.

Obuzeta već mesecima tematskom groznicom dominantnog stiska ruke, takozvanog "trampšejka", evropska štampa je propustila da primeti polagano napredovanje jednog drugog znaka i tek ga sada u Parizu otkrila u svom bogatstvu kulturnih referenci: Makron drži ruku na Trampovom ramenu.

Znak "ruka na ramenu" prvi put se pojavljuje na apsidijalnom mozaiku u rimskoj crkvi Svetog Kozme i Damjana iz prve polovine šestog veka. Neposredno u godinama koje su prethodile dolasku Justinijana na vlast, tadašnji rimski papa ("đakon" Feliks IV) našao se na službenom putu u Konstantinopolju. Tamo je video kako reka ljudi teče u svetište podignuto braći Kozmi i Damjanu, za života velikim doktorima i isceliteljima. Papi se to veoma dopalo, pa je po povratku u Rim spojio dve male bogomolje u jednu arhitektonsku celinu i crkvu posvetio dvojici vizantijskih svetaca.

Papa je pri tome rešavao tehnički problem na nivou kvadrature kruga: Kozmu i Damjana je trebalo uvesti u novu sredinu, napraviti ih velikima, ali tako da ne ugroze postojeće hijerarhije. Zato se na mozaiku vidi kako s jedne strane Petar, s druge Pavle "privode" Kozmu i Damjana Bogu koji lebdi na crvenom i plavom oblačiću. Kako su Petar i Pavle teološki i biblijski stariji i bliži Bogu, oni "protežiraju" Kozmu i Damjana i garantuju za njih, drže jednu ruku na njihovom ramenu, dok im drugom sinhrono pokazuju – "to je Bog". Ili "to je svet".

Umorno od fotografija ekstravagantnih rukovanja – tu kartu je novinarstvo ovog leta već odigralo – austrijski Prese objavljuje juče na naslovnoj stranici sliku kako Makron "protežira" Trampa pred Evropom, jednom rukom ga "privodi" Evropljanima, a drugom mu pokazuje "to je svet".

Slični motivi mogu se videti i sa susreta Trampa i Putina u Hamburgu, kad američki predsednik kratko uhvati ruskog za rame i širokom gestom ga ponudi dvorani na uvid. Kratko, jer je Putin vrlo verovatno svestan kulturne valence tog znaka.

Kad smo kod Hamburga, interesantno je da je Angela Merkel samo kod jednog gosta upotrebila znak "ruka na ramenu" – kod senegalskog predsednika Makija Sala. Senegal naravno nije član G-20, ali je Sal bio pozvan kao predsednik Afričke unije partnera za razvoj (NEPAD). Jasno se videlo u televizijskim izveštajima kako Merkelova zaštitnički stavlja Salu ruku na rame, a drugom mu pokazuje "to je svet". To su donatori i partneri; samo idi tamo gde ti pokazujem i gde garantujem za tebe...

Veliki simbol na malom odmoru

Da neverbalni znak "to je svet" ovde nije interpretiran proizvoljno, može poslužiti naslov iz izveštaja Špigla od 19. maja, kada je Tramp kretao u svoje prve međunarodne posete. "Tramp otkriva svet", pisao je tada taj nemački nedeljnik.

Sasvim razumljivo da su političari stajali u redu da mu kažu: "to je svet".

Ipak, grana realističnog i konkretnog izveštavanja nije izumrla, niti se sva preselila u simboliku, što pokazuje tekst Frankfurter algemajne cajtunga o Trampovoj poseti Parizu.

Frankfurter algemajne cajtung (Klaus-Diter Frankenberger): "Emanuel Makron tretira Donalda Trampa kao predsednika Amerike, a ne kao ludaka. Bila je to ispravna odluka. Nemački političari bi trebalo da se ugledaju na Makrona. Njemu ne pada na pamet da se povede za budalastim pozivima kako američkog predsednika treba izolovati. (...) Makron polazi od pretpostavke da razumni odnos prema Trampu svima donosi koristi, i Evropi, i Francuskoj i njemu lično. (...) Dok drugi otkazuju, zatvaraju nos, i idu na distancu, Makron ga privija na srce – ne zato što je oduševljen Trampovom politikom, već zato što zna šta je savezništvo i što je realist."

Zašto se ovaj izveštaj frankfurtskog dnevnika ne može računati u tip simbolički intoniranih tekstova ovog leta?

Pre svega zbog toga što reči "ludak" nedostaje semantička dubina. Prostor njenog delovanja je realni svet.

Reklo bi se, to je svet.

Број коментара 0

Пошаљи коментар

Упутство

Коментари који садрже вређање, непристојан говор, непроверене оптужбе, расну и националну мржњу као и нетолеранцију било какве врсте неће бити објављени. Говор мржње је забрањен на овом порталу. Коментари се морају односити на тему чланка. Предност ће имати коментари граматички и правописно исправно написани. Коментаре писане великим словима нећемо објављивати. Задржавамо право избора и краћења коментара који ће бити објављени. Коментаре који се односе на уређивачку политику можете послати на адресу webdesk@rts.rs. Поља обележена звездицом обавезно попуните.

петак, 29. март 2024.
15° C

Коментари

Istina
Зашто морамо да славимо Осми март
Re: Ministarka zdravlja????
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
Мајка
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
Rad s ljudima
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
'Ako smo pali, bili smo padu skloni.'
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво