Читај ми!

Renesansa dva svetska rata

Čitave prošle godine Evropa se mučila sa godišnjicom početka Prvog svetskog rata, ove sa krajem Drugog svetskog rata. Stare istorijske kontroverze stoje trenutno iza niza aktuelnih političkih kontroverzi, dovodeći u pitanje samorazumljivost evropskog identiteta. Ima li to Evropa, kao nekad Jugoslavija, više istorije nego što može da podnese?

Dramatična istorija poslednjih sto godina kolektivno se preselila u političku javnost i medije, odatle u samu politiku i sad proganja žive svojim neupokojenim dušama. Sa svakim novim poglavljem, evropski mrtvi kreću u seobe između tabora žrtvi i zločinaca, uvek u borbi za bolji status u panteonu prvih, stalno u bekstvu od društvene stigme koja leži na drugima.

Dve izložbe, jedna u Nemačkom istorijskom muzeju u Berlinu, druga u Austrijskoj nacionalnoj biblioteci, prate poslednje dane rata i prve mesece mira 1945. godine u te dve zemlje Trećeg rajha, ujedinjene u zločinu, odvojene u kazni.

Berlinsku izložbu je u četvrtak otvorio ministar spoljnih poslova Štajnmajer, bečku otvara 27. aprila predsednik Fišer. Visoki državni pokrovitelji, tematska struktura, izabrano vreme i neplanirana aktuelnost (antiruske sankcije) stavljaju posetioca u situaciju da među eksponatima traga za dokazima neke nove, drugačije napisane istorije.

Prateći slom nacionalsocijalizma, berlinska izložba "1945: Poraz. Oslobođenje. Novi početak" slika kraj rata ne samo u užoj nemačkoj kući, već i na prostoru jedanaest okupiranih ili delimično okupiranih zemalja, između ostalog Austrije, Francuske, Belgije, Poljske, Čehoslovačke i Sovjetskog Saveza.

Tematizovati krah Trećeg rajha ne isključivo u nemačkom već u širem evropskom kontekstu, znači zaobilaziti refleks pobedničke euforije i posvetiti se nizu neprijatnih pitanja, kao što su kolaboracija, kazna i zaborav. Konkretno – da li su krivi samo Nemci, kakvu kaznu zaslužuju oportunisti koji su samo okretali glavu (Mitläufer), da li društveni i zakonski oproštaj toj kategoriji istovremeno znači dozvolu da smeju oprostiti sami sebi?

Bečka izložba "1945: Povratak u budućnost" ostaje unutar austrijskih nacionalnih granica.

Dok posetioca vodi kroz sedamnaest odvojenih stanica, kustos izložbe, poznati austrijski istoričar Oliver Ratkolb u stvari s velikom veštinom sve vreme govori samo o jednoj stvari: Kako nacije kao velike grupe izlaze na kraj s traumom kolektivnog, njima pripisanog zločina?

Teško, skoro nikako i sigurno ne brzo, glasi njegov odgovor. Austrija je više verovala u svoju krivicu za rat 1945. nego 1947, kaže Ratkolb. Korak moralnog sučeljavanja sa tim delom istorije tek je kasnije hvatan, od 80-ih godina nadalje, po temama i u etapama.

Politički okovi svetskih ratova

Obe izložbe tematizuju moralne okove pod kojima i dan-danas pate glavne nacije nekadašnjeg Trećeg rajha, njihovi pomagači iz drugih, različiti oportunisti iz koristoljubivosti ili straha, kao i čitav niz onih koji svugde i u svakom vremenu i društvu gledaju vlastita posla.

Problem Evrope ovog trenutka je, međutim, u tome da se svaki taj moralni problem iz istorije volšebno pretvara u aktuelni politički problem. Gde god se pogleda, istorija poslednjih sto godina vlada javnim diskursom, postavlja uslove, bira teme i diktira rešenja.

Ko je oslobodio Aušvic? Ko ne putuje na paradu u Moskvu i s kojim opravdanjem? Da li su nacisti, po interpretaciji Atine, ukrali Grcima tačno toliko koliko Grčka sada duguje stranim kreditorima? Da li se u aktuelnom pokliču Evropske unije "Evropa mora da se oslobodi od zavisnosti od Rusije" krije nagazna religiozna mina? Imaju li Nemci moralno pravo da plaču nad bombardovanjem Drezdena?

Ili – zašto je uglavnom nebitno kada Srbi plaču zbog bombardovanja Beograda? Zato što je Drezden bio lepši od Beograda, ili zato što je Drezden bio bombardovan samo jednom, pa se lakše zapamti?

Čak i kad bi se Evropa bavila samo tim, dovoljno neprijatnim temama, bilo bi to tek pola problema, jer su u međuvremenu jednaku političku i medijsku živahnost izborile i otvorene rane Prvog svetskog rata.

Prošla godina je počela pitanjima ko je stajao iza ruke koja je ubila Ferdinanda, ova sa pitanjem ko je planski pobio 1,5 miliona Jermena.

Evo prognoze čime bismo mogli da se bavimo u skoroj budućnosti: za dve godine Rusi bi mogli da optuže špijunsku spletku nemačkog cara Vilhelma Prvog za izbijanje Oktobarske revolucije.

Godine 2018. Hrvati bi mogli da otvore istoriografsku kampanju o surovoj sudbini koja ih je pre sto godina gurnula u ralje Jugoslavije.

Ubrzo posle toga, 2019, približava se okrugla godišnjica Versajskog mira i detaljna obrada neizbežnog pitanja: da li su pobednici, time što su Nemačkoj nametnuli teške i ponižavajuće uslove, u stvari kreirali uslove za Drugi svetski rat?

Evropske kulture postaju "pregrejane", one kao da više nisu u stanju da obrade nijednu istorijsku kontroverzu, a da im se ona, nikad budnija i aktuelnija, ne prelije preko medija, javnosti, politike i kulturne produkcije.

"Il primo genocidio..."

U toj neprestanoj igri uređivanja, preuređivanja i ideološke dekoracije blokova žrtvi i zločinaca, Evropljani se, u celini gledano, snalaze dobro, znaju da podnesu optužbe na nogama, znaju da spuste glavu, pokaju se i pređu preko nekoliko moralnih šamara. Ako ni zbog čega drugog, a ono jer znaju da dolazi druga runda, gde će se uloge, barem na nižem nivou, možda ponovo pisati.

Holokaust, kao singularno glavni genocid svih vremena, ostaje nepobitna činjenica, a Jevreji jedine pouzdane žrtve evropskog puta u moderni, dvadeseti vek – o svemu ostalom Evropljani su spremni da razgovaraju.

Ali, Turci su izgleda novi u toj evropskoj igri! To je u stvari zapanjujuća činjenica, kad se pomisli na to koliko su truda, vremena i ratnih pohoda uložili ne bi li se fizički i mentalno približili Evropi i njenim narodima. Kao emotivni novaci na istorijskoj bini oni, uvređeni i povređeni, tumaraju od odluke do odluke evropskih parlamenata, francuskog pre četiri godine, sada, u jednom nizu, evropskog, austrijskog i nemačkog, zgražavajući se nad konstatacijom kako su "deportacije" Jermena u aprilu 1915. godine bile čin državno sprovedenog genocida.

Sigurno, bio je to genocid avant la lettre, odnosno "pre zakona". Pravni pojam genocida definisan je tek 1943/44. godine, ali ga je autor tog termina Rafael Lemkin upravo skovao i modelovao po muci Jermena iz 1915. godine – Holokaust se samo uklopio u pravnu matricu, čak i ako je daleko nadmašio prvi uzor.

Politička javnost i mediji nemačkog govornog područja prate provalu turskih emocija sa radoznalošću i podsmehom. Zašto Ankara deluje s takvom neprimerenom žestinom, preti sankcijama, vraća ambasadore i poziva udruženja Austro-Turaka na civilnu pobunu protiv zemalja domaćina?

Na kraju, to su samo parlamentarne izjave, u austrijskom slučaju čak ni to, tek deklaracija šefova šest parlamentarnih klubova, dok se državne egzekutive Berlina i Beča i dalje drže principa de lege lata, odnosno važećeg prava, a ono 1915. nije poznavalo termin genocida.

O nekoj posebnoj smelosti tu nije reč, jedini aktuelni avangardista u tom smislu je papa Franja. Poslednji talas parlamentarnih osuda "deportacije" Jermena u smrt, jednako kao i izjava nemačkog predsednika Gauka, omogućene su papinom konstatacijom od pre dve nedelje kako je autor "prvog genocida dvadesetog veka" bilo Osmansko carstvo.

Zato se onda Ankara tako žesti? Zato što traumatski još jednom preživljava propast Osmanskog carstva.

"Deportacije" Jermena 1915. stvarale su prostor za muslimansko stanovništvo koje je bežalo sa tada ponovo hrišćanskog Balkana. Jermenska imovina bila je tu kao besplatna banka, ona je nudila "balans" te demografske seizmike, a put do nje je vodio, komentariše austrijski Prese, preko "arizacije" na turski način.

Sa dva vremenska kraja, od 1914. na gore i od 1945. na dole, Evropa je krenula u preispitivanje vlastite istorije. Dokle god nije u stanju da taj istorijski sendvič konzumira bez napada besa, Turska nije Evropa.

Број коментара 1

Пошаљи коментар

Упутство

Коментари који садрже вређање, непристојан говор, непроверене оптужбе, расну и националну мржњу као и нетолеранцију било какве врсте неће бити објављени. Говор мржње је забрањен на овом порталу. Коментари се морају односити на тему чланка. Предност ће имати коментари граматички и правописно исправно написани. Коментаре писане великим словима нећемо објављивати. Задржавамо право избора и краћења коментара који ће бити објављени. Коментаре који се односе на уређивачку политику можете послати на адресу webdesk@rts.rs. Поља обележена звездицом обавезно попуните.

петак, 19. април 2024.
12° C

Коментари

Istina
Зашто морамо да славимо Осми март
Re: Ministarka zdravlja????
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
Мајка
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
Rad s ljudima
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
'Ako smo pali, bili smo padu skloni.'
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво