Kako je Aušvic postao politički adut Istočne Evrope

Komemoracija u Aušvicu prošle nedelje bila je dobra prilika, možda poslednja te simboličke snage, da se evropski lideri pokažu zajedno. Ne toliko da bi svojim nacijama poslali poruku jedinstva – jer toliko hipokrizije ovog trenutka čak ni politika ne bi mogla da podnese.

Produžavanje sankcija, širenje ratnih operacija u Ukrajini i instrumentalizacija sedamdesete godišnjice oslobođenja koncentracionog logora Aušvic-Birkenau: prošla nedelja spustila je odnose EU i Rusije nekoliko spratova niže.

Svoj antagonistički kurs prema Moskvi iz prošle godine Evropa pretvara u dugoročnu politiku radikalne distance. Cinično rečeno, ako je EU to htela, dobro joj ide.

Loša politička klima u odnosima između država može se relativno lako popraviti, na brzinu pokvarene ekonomske veze već nešto teže, ali štete nastale kao posledica udaraca u centar kolektivnih nacionalnih emocija traju generacijama.

EU je prošle nedelje napravila jasan korak dalje u sva tri pravca, kao da je htela da se osigura da nema povratka na jesen 2014, kad su EU i Rusija živele u stabilnim ekonomskim i podnošljivo takmičarskim političko-bezbednosnim odnosima.

Ali, gledano u celini, za EU se više nije reč o tome da nema povratka na staro, već o preduzimanju praktičnih mera da se nijedna od 28 članica ne može vratiti na staro – ni sada, ni u skoroj budućnosti. U odnosu na svoju rusku politiku, EU se sve ozbiljnije transformiše u ono što je francuski filozof Mišel Fuko nazivao "disciplinskim društvom", odnosno setu disciplinskih taktika kao osnovnom društvenom principu.

U to ime, prošle nedelje je potegnuto najubojitije oružje kojim evropske nacije raspolažu – istorija; a unutar istorije njen najsramniji deo – Holokaust (Šoa).

Aušvic: Kako su Rusi izgurani iz dana oslobođenja

Komemoracija sedme decenije od oslobađanja koncentracionog logora smrti Aušvic-Birkenau je prošla, ali njene teške posledice po evropsko-ruske odnose tek dolaze.

Rusi su shvatili poruku: Koristeći Ukrajinu kao povod, Evropa nije samo na potezu da formira novu budućnost, već i da preuredi prošlost.

To je vrlo teška optužba i zaslužuje da bude objašnjena.

Najpre, to i nije izvorna namera svih evropskih nacija, ali u svom krajnjem efektu kao da jeste – zbog toga i prethodna primedba o "disciplinskim merama" za održavanje tenzije ujedinjenog evropskog mobinga nad Moskvom.

Završne operacije Crvene armije za rušenje nacističkih režima u istočnoj i centralnoj Evropi Rusi doživljavaju kao nacionalni doprinos borbi protiv zla, poklon Evropi, uslugu čovečanstvu, i praktično jedini deo njihovog kolektivnog identiteta iz dvadesetog veka koji ih emotivno greje oko srca.

Dirajući u taj deo ruskog identiteta, EU čini emotivnu štetu koja u dugoročnim efektima nadilazi onu koju ostavljaju sankcije.

Komemoracija u Aušvicu prošle nedelje bila je dobra prilika, možda poslednja te simboličke snage, da se evropski lideri pokažu zajedno. Ne toliko da bi svojim nacijama poslali poruku jedinstva – jer toliko hipokrizije ovog trenutka čak ni politika ne bi mogla da podnese!

Naprotiv, zajednička slika s Putinom za evropski "porodični album" bila je potrebna da bi naglasila svest o zajedničkoj prošlosti. Svaki put kad se evropski lideri okupe na komemoraciji u Aušvicu oni time demonstrativno pokazuju sa kakvih je moralnih i drugih ruševina Evropa krenula u posleratnu potragu za demokratskom politikom, liberalnim društvom i ekonomskim blagostanjem.

Evropski lideri zajedno na komemoraciji u nekadašnjem logoru smrti – to je poruka "svesni smo odgovornosti koja leži na nama". Evropski lideri bez najvišeg predstavnika nacije koja je najzaslužnija za oslobođenje Aušvica – to je poruka da je sve ponovo moguće.

Ruski predsednik Putin mogao je da ode u Aušvic i bez pozivnice – ali nije. "Zato što mu je jasno stavljeno do znanja da je nepoželjan" piše austrijski Prese u komentaru prošlog utorka, nazivajući to "tragičnom greškom" poljskih organizatora. I švajcarski NZZ smatra da je Putin "veštim diplomatskim trikom" istočnih Evropljana praktično nateran da se ne pojavi.

Za razliku od njih, nemački Špigl optužuje isključivo Putina za nedolazak, koristeći metaforu o uvređenom detetu koje se "duri u svom uglu".

Put bez povratka?

Prošlonedeljna komemoracija na mestu nekadašnjeg logora smrti pored poljskog grada Osvjenćima ima sve karakteristike tihe tragedije – za razliku od tragedije pune buke i krvi koja se ovog trenutka odvija u Ukrajini.

Treći rajh je održavao gustu mrežu logora raznih organizacionih nivoa, ali samo njih šest je imalo status "logora smrti" (Vernichtungslager): Aušvic-Birkenau (do 1,5 miliona žrtava); Treblinka (skoro milion ubijenih); Belzec (440.000); Sobibor (250.000); Lublin-Majdanek (200.000) i Helmno (150.000).

Razlika prema ostalim KZ-logorima je jednostavna – u drugima je umiranje bilo logična, sa stanovišta režima dobrodošla posledica tretmana, u "logorima smrti" industrijski princip.

Svih šest je, na talasu logističko-ekonomske motivacije nacističkih planera, podignuto na poljskoj teritoriji: U Poljskoj je 1939. živelo oko tri i po miliona Jevreja, u susednoj Ukrajini 2,7 miliona. Sve druge zemlje su imale manji broj jevrejskog stanovništva: Nemačka pola miliona, Austrija oko 180.000 "punokrvnih" i još 40.000 onih koji su po Nirnberškim zakonima važili za "pola", "četvrt" i "osminu" Jevreja.

Sa svih tih strana zakotrljali su se Ajhmanovi vozovi prema Poljskoj. Tako je počela istorija Holokausta nad evropskim Jevrejima, u nastavku i prolongirana ratna drama na Bliskom istoku: Kao ogled o disciplinovanom voznom redu.

Film "Šoa" Kloda Lanzmana, dela Kristofera Brauninga "Obični ljudi" i Danijela Goldhagena "Hitlerovi dobrovljni pomagači", tekstovi o "Arhivama koje gore" francuskog filozofa Didi-Ibermana – sve su to svedočanstva koja sa različitih pozicija šire prostor evropske krivice za Holokaust preko one koja normalno leži na ideologiji i velikim akterima Trećeg rajha.

Bez podrške kolaboratera, takozvanih "Hiwis" ("Hilfswilliger") koji su se regrutovali iz redova običnog stanovništva Poljske, Ukrajine, Baltika, Holokaust u tim krajevima (kao i u Hrvatskoj i drugde na Balkanu; nije ni Srbija nevina) nikad ne bi mogao uzeti takve razmere.

U Poljskoj danas živi negde oko 50.000 Jevreja, u Ukrajini manje od 70.000, u Austriji samo 7.000. Za ono kako se Poljska pod komunističkim Gomulkom odnosila prema tadašnjoj jevrejskoj zajednici (1968. je u Poljskoj još živelo 180.000 Jevreja), austrijski novinar mađarskog porekla Pol Lendvaj skovao je termin "antisemitizam bez Jevreja".

Iako on nije bio "njen", Poljska se devedesetih godina prošlog veka stidela Aušvica – to znaju svi novinari i mediji koji su u to vreme pisali o tom i ostalim logorima monstruozne "šestice". Javna medijska linija u napisima iz Poljske bila je koncentrisana na terminološku razliku između reči "Aušvic" i "Osvjenćim", odnosno kako građanima Osvjenćima oduzeti impresiju da je njihov genius loci najgori na svetu.

Sad je odjednom Aušvic avanzovao u političku imovinu Poljske i Ukrajine: Nemci su ga vodili, Ukrajinci oslobodili, a Poljaci nikad nisu izdali građevinsku, još manje upotrebnu dozvolu!

Prema radio-intervjuu poljskog ministra spoljnih poslova Šetine pretprošle nedelje, bili su to ukrajinski vojnici koji su 27. januara pre sedamdeset godina oslobodili Aušvic-Birkenau; sličan tip izjava je danima uoči komemoracije dolazio i iz smera ukrajinskih zvaničnika.

Da li se Putin zbog toga "nadurio" i izostao s komemoracije u Poljskoj? Nije. Naljutilo ga je što su i Nemci i Austrijanci shvatili igru Istočne Evrope, ali nisu mrdnuli prstom da je spreče. Pogodilo ga je što su dve vodeće nacije bivšeg Trećeg rajha dopustile nelegalnu poljsko-ukrajinsku "privatizaciju" najstrašnijeg logora smrti koji je ikad postojao.

Izraelac Elijas Fajncilberg, poljski Jevrejin koji je godinama radio kao prisilni radnik po gradilištima Trećeg rajha pre nego što je u zadnjim mesecima rata deportovan za Aušvic, seća se kako je 1941. gradio auto-put u blizini Frankfurta. "Bilo je užasno, bili smo gladni i smrznuti, ali Nemci nas nisu tukli. A onda su došli ukrajinski čuvari i počela su mučenja."

Bez želje da se ovde kaže bilo šta dobro o današnjoj ruskoj politici u Ukrajini, poenta je u sledećem: Rusija se možda još može zamoliti da izađe iz Ukrajine, ali se ne može isterati iz zajedničke evropske istorije – a to je upravo ono što EU, u neshvatljivom popuštanju pod pritiskom istočnoevropskih nacija, sada čini.

Pepeo, sram, tišina

Već dan uoči komemoracije bilo je jasno da se na nemačkoj i austrijskoj strani pojavio osećaj srama zbog (aktuelno) učinjenog. I Gauk i Fišer su dali jasne izjave koje rusku Crvenu armiju – u kojoj je naravno bilo i Ukrajinaca, Gruzina, baltičkih i ostalih sovjetskih nacija – i vojne snage Trećeg rajha stavljaju na njihova konvencionalna istorijska mesta. Tada je već sve bilo kasno, šteta je učinjena.

Da bi EU, kao institucija utemeljena na humanističkim vrednostima, mogla da nastavi s politikom oštrog, nepopustljivog, na trenutke uvredljivog kursa prema Rusiji, potrebno je moralno "ogoleti" Rusiju i istorijski je "oljuštiti" od svih dobrih dela koje je počinila.

(Da su neka od tih dobrih ruskih dela, čak i sva, imala visoku cenu, ne znači ništa posebno – istorija je ionako skupi luksuz svih evropskih nacija.)

Materijal za takvu redefiniciju evropsko-ruske istorije isporučuju istočnoevropske nacije - Nemci i Austrijanci tu ne rade ništa posebno, osim što gledaju na drugu stranu dok se to događa.

Број коментара 3

Пошаљи коментар

Упутство

Коментари који садрже вређање, непристојан говор, непроверене оптужбе, расну и националну мржњу као и нетолеранцију било какве врсте неће бити објављени. Говор мржње је забрањен на овом порталу. Коментари се морају односити на тему чланка. Предност ће имати коментари граматички и правописно исправно написани. Коментаре писане великим словима нећемо објављивати. Задржавамо право избора и краћења коментара који ће бити објављени. Коментаре који се односе на уређивачку политику можете послати на адресу webdesk@rts.rs. Поља обележена звездицом обавезно попуните.

уторак, 19. март 2024.
3° C

Коментари

Istina
Зашто морамо да славимо Осми март
Re: Ministarka zdravlja????
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
Мајка
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
Rad s ljudima
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
'Ako smo pali, bili smo padu skloni.'
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво