уторак, 07. феб 2012. | Изаберите писмо: Latinica



 

Насловна > Вести > Култура > Култура претходи дипломатији

субота, 30. јан 2010, 07:30 -> 07:46

Култура претходи дипломатији

Култура је претходница сваке дипломатије. Ако у иностранству знају за наше књижевнике, редитеље или манастире лакше ће на глобусу пронаћи Србију или инвестирати у њу.

Сваралаштво у области културе увек је било важно за национални идентитет. Вест о ступању на дужности економских дипломата са задатком да у свету промовишу привреду Србије, подстакла је на разговоре о промоцији наше културе у оквиру дипломатских представништава.

Изјаве Данице Бајић, Дарка Танасковића и Виде Огњеновић

У недавној анкети локалног листа житељ једне нордијске земље рекао је да не би одмах могао да покаже где је Србија на глобусу али да одлично познаје дела Павића и Кустурице.

То је тек мало подсећање на оно што добро знамо о значају културе за национални идентитет. На путу од стваралаца до публике ван граница земље важна је културна дипломатија.

У Министарству иностраних послова постоји Дрекција за међународну културну, просветну, научну и спортску сарадњу и њена функција је углавном да координира рад и сарадњу између ресорних министарстава и осталих институција које се баве културном сарадњом с другим земљама, рекла је Даница Бајић, директор Дирекције за међународну културну сарадњу.  

"Та координација се обавља посредством наших дипломатско конзуларних представништава. Дани културе, дани филма, изложбе поводом важних годишњица, наступи уметника најчешћи су облици промоције културе", рекла је Бајић.

Представљање културе Србије у иностранству изискује дугорочну и добро осмишљену концепцију, одличну организацију и одговарајућа материјална средства, сматра дипломата Дарко Танасковић.

"Из мог искуства знам, а од мене се верујем прећутно очекује, да познајући изнутра предности културне комуникације, за њу отварам простор, Мислим да то треба пажљивије планирати и изводити на начин, који је на репрезентативном нивоу", рекла је Вида Огњеновић, амасадор Србије у Данској.

Добре производе културе имамо. То је увек важан почетак.

1
коментари број коментара 8 | cwпошаљи коментар
(уторак, 02. феб 2010, 00:48)
anonymous [нерегистровани]
oпошаљи одговор

Crtice o kulturi

Ima i dobrih primera, kao rad na promociji zaostavštine iz antičke kulture, ali je to velikim delom zasluga entuzijazma ljudi, više nego organizovana kampanja koju pomaže država. Tačnije, država ulaže samo tamo gde je do sada najviše urađeno, jer će tako najbrže doći do zarade, znači samo na najvećim i najpoznatijim arheološkim kompleksima. Na manjim, na kojim tek predstoji ozbiljan rad i otkrića, sve se svodi na entuzijazam, jer će proći dosta vremena dok se ta nalazišta dovedu u stanje u kome će moći da zarađuju preko turizma.
Postoji nešto što bode oči, a to je nametanje nekakvih kulturnih stvarnosti, a pre bi ih nazvao lažima. Na primer, kad turista izađe sa broda, koji plovi po dunavskim zemljama, u Novom Sadu na keju ga čekaju tezge sa suvenirima. Da li treba da spominjem da su većina tih suvenira opanci, pljoske za rakiju i uglavnom stvari koje nemaju veze sa Vojvodinom. Isto tako su i trube promovisane kao deo nacionalnog identiteta, iako dobar deo Srbije nema nikakve istorijske niti tradicionalne veze sa trubom, opet kao primer uzimam Vojvodinu. To grubo medijsko nametanje je krajnje vulgarno, makar isto toliko koliko je vulgarno svoditi kulturni identitet na krkanje, rakiju, narodnu igru i narodnu muziku. To je upravo nekulturno, štetno, plitko, neodgovorno. Zbog toga nam najveća kulturna dobra iz prošlosti propadaju po podrumima ili se tek pre par godina neko setio da postoje, kao Miroslavljevo jevanđelje ili Beogradska mumija, ili razne slike velikh majstora ili zbirke filmskih traka neprocenjive vrednosti koje još nisu ni pregledane. Pošto pod kulturnim obeležjima smatramo stvari koje su prolazne (jelo, piće i veselje), materijalna dobra i zaostavštine velikih umetnika i naučnika nam propadaju, jer ovako pod plaštom kulture možemo da upražnjavamo razuzdanost i nebrigu, koji se ipak na kraju najčešće pokazuju kao obeležje nacionalne kulture.
"Stručnjaci" će reći da sve ovo nije tačno, ali nije bitno to što se neko nekada pojavi na tv-u ili u novinama sa lepom inicijativom. Nije bitno zato što su sve te akcije namenjene uskom krugu ljudi koji su iz tog sveta ili jednostavno imaju više kulturne kriterijume. Običnom čoveku ukus i kulturnu potrebu razvijaju, ili bolje reći trljaju na nos, ljudi koji kulturu ne bi prepoznali ni kad bi se sa njom sudarili na ulici. Otuda i poplava turbo folka, kultura neskidanja sa tv-a i interneta, bahatost, obest, duhovna pustoš, nezainteresovanost i potpuni izostanak mladalačke radoznalosti kod mladih. Kulturni život i identitet nam kroji polupismeni polusvet, njuške iz medija, stranaka i institucija koje tako ostvaruju svoje ciljeve, ekonomske ili politike.

1
(понедељак, 01. феб 2010, 22:43)
Sandinista [нерегистровани]
oпошаљи одговор

Kulturna kontaminacija

Umetnost nije nešto što se može kontrolisati ili veštački izazivati, kao ni povezivati sa nekakvim brendovima koji bi mogli biti obeležje države i naroda. Ona je unutrašnji poziv pojedincu ili grupi da se izrazi. Isto važi i za kulturu. Ona se ne može motkom nekome utuviti u glavu, ona je, kako kulturna tvorevina, tako i potreba za njom, pa u stvaranju kulturnog identiteta učestvuju svi, kako voljom, tako i nevoljnošću. Tako se i dobija mera i stepen kulture jednog grada, zemlje, naroda. Ona nije samo neka konkretna tvorevina, niti odlaženje u galeriju i operu, ona je opšti izraz celokupnog načina života pojedinca i grupe.
Kod nas postoji nezgodan običaj da se kultura i umetnost obavezno stavljaju u službu nekakvih ideologija, one su uvek državni projekat koji služe za izazivanje emocionalnog zanosa i naboja i njegovog kanalisanja u željene pravce i svrhe. Tako je devedesetih dok se ratovalo, državni projekat bio sveopšte proturanje narodne muzike. Setimo se Zorice Brunclik koja je bila kandidat za ministra kultura. Sada, dok tražimo identitet, kulturu svodimo na skakanje dečurlije u narodnim nošnjama po nekim binama, na hranu i piće i narodno stvaralaštvo koje se opet uglavnom ograničava na muziku i ručno pravljene opanke. Primer je Vukov sabor, svake godine isti, koncipiran po nekakvom prastarom SANU receptu. Bina, hor, voditelj sa fasciklom tvrdih korica, isprazni govori, Matija Bećković u prvom redu, devojčica koja "lepo i osećajno recituje" nekakav patetičan tekst, glumac ili dva koji odigravaju neku epizodu iz Vukovog života sa jezgrovitom porukom, nekakve nagradice i plaketice i na kraju "priredba" sa klincima koji u narodnim nošnjama igraju kolo do besvesti. I tako svake godine u nedogled i svima lepo. A takve su i sve ostale manifestacije, nikakve razlike nema izmađu Vukovog sabora i Mokranjčevih dana, na primer. Svuda se pod kulturnim identitetom našeg naroda podrazumeva i protura selo, seljak i šljiva, pa se prave isključivo takvi suveniri, narodno blago je isključivo kolo i pesma, snima se gomila serija o selu i seljacima. Istovremeno, reći nekome da je seljak je najveća uvreda, a ljudi sa sela masovno prodaju imanja samo da bi došli u Beograd, makar radili i u trafici za 200 eura. I masa njih se stidi i neće da kaže da su sa sela. Neverovatan, ambivalentan odnos, a upravo na tome pokušavamo da izgradimo kulturni identitet.
Kako reče Kebra iz Obojenog programa - "Potencijal ljudi koji rade u kulturi je, najblaže rečeno, vrlo skroman." Misli se naravno na ljude koji na rukovodećim mestima u kulturnim institucijama, kako lokalnim, tako i državnim. Najgore je kad nas neko ko ima jak motiv ubedi da je kultura to i to.
Najtragičnije je ipak što kultura zaobilazi mlade, njima se plasira isto što i ostalima, nema nikakve distinkcije, nikakve mere, ništa mladalačko. Svaki pokret za kulturnu dekontaminaciju, mladalačka inicijativa za nekim novim, alternativnim i svežim sadržajima, od vaspostavljene "kulturne elite" biva proglašeno za subkulturu i underground pokret, što je kod nas po pravilu negativan kontekst. Prosto je neverovatan naš strah od svega što je alternativno i moderno. Ne shvata se da je kultura sveukupnost života, pomiranje starog i novog, tradicionalnog i alternativnog, jedno je nasleđe, drugo je budućnost, jednostavno tolerancija. Mi samo uporno evociramo staro i tradicionalno modernim sredstvima, ali na bukvalan način, umesto da na moderan našin prikazujemo duh i simbol tradicionalnog. Za to je potrebna kultura i inteligencija, a upravo je na tom mestu potencijal ljudi koji rade u kulturi, najblaže rečeno, vrlo skroman.
Komentar je ispao malo duži, ali se nadam da će biti objavljen.

1
(недеља, 31. јан 2010, 08:39)
anonymous [нерегистровани]
oпошаљи одговор

Musorgski

Opet izmisljamo rupu u saksiji: Rusi su to koristili od kada postoji SSSR, sa velikim uspehom. Ali i njihovi umetnici su bili najbolji na svetu. Problem je sto mi nemamo tako kvalitetne umetnike, a ni sredstva da ih saljemo napolje, a bogami ni volju ambasada da se u tom smislu angazuju.

1
(субота, 30. јан 2010, 23:56)
jovan petrovic [нерегистровани]
oпошаљи одговор

dajte nam kulturu!

Da, kultura je uz sport najvredniji srpski proizvod. Bilo bi lepo da se na pravi nacin napolju promovisu te vrednosti. Ali i da se u Srbiji podrzi i promovise stvaralastvo. I da na prvom programu rts-a udarni termini ne budu rezervisani samo za kic emisije i politiku. Malo kulture, molim! Imate odlicne emisije iz te oblasti koje su skrajnute i za koje nikad ne znamo kada ce biti emitovane...

1
(субота, 30. јан 2010, 18:52)
deki [нерегистровани]
oпошаљи одговор

Boze pomozi

ceca, seka, biki, miki i shiki - kulturo eve me!!! U Srbiji 0.02 posto ljudi znaju sta su prave vrednosti, a od nase kulture kao i nas samih nece ostati nista. Nasi gasarbajteri ili kako se vec kaze, ne znaju da se prekrste, a kamoli da posete becku operu ili luvr u parizu. Ne pise nam se dobro ako drzava ne spreci sirenje kicha i shunda!!!

1
(субота, 30. јан 2010, 13:51)
anonymous [нерегистровани]
oпошаљи одговор

sramota

Srpsko kulturno blago propada na svakom koraku koseno zubom vremena.Niko ne reaguje na to.Nema se para.....Nasi talentovani umetnici ,a ima ih mnogo, masivno odlaze iz Srbije u svet i tamo postizu uspeh. Ne u svojoj Srbiji.Srbija nema para da u njih investira. Ali...zato novokomponovani "umetnici" zgrcu debele pare na potpuno ne kulturne vrednosti, nasa mlada generacija odrasta u tome i ne zna za prave kulturne vrednosti Srbije.To je velika tuga,koja upropastava proslost,sadasnjost a posebno buducnost Srbije. Dokle tako?

1
(субота, 30. јан 2010, 13:43)
anonymous [нерегистровани]
oпошаљи одговор

nekultura

U Srbiji se poodavno ogromne pare daju na ne-kulturu, kic i novokomponovanu nekulturu. Za pravu iskonsku srpsku kulturu,knjizevnost,za sve vrste umetnosti slikarstvo, muzeje,galerije, domaca radinost i sl...nikada nije bilo para. nazalost nikada. Ali zato sa druge strane kic koji donosi profit je uvek dobro finansiran,da bi povratio pare i uvecao dobit.Nikada se nije ozbiljno zamislilo koje kardinalne posledice to sobom nosi i ostavlja buducim generacijama,kao i sliku Srbije u svetu.To je jako vazno pitanje za Vladu Srbije kao i Ministra kulture da selekcionisu konacno kic-nekulturu od kulture i sponzorisu prave vrednosti.

1
(субота, 30. јан 2010, 12:09)
anonymous [нерегистровани]
oпошаљи одговор

Култура претходи дипломатији

Srbija je zadnjih godina svetske medije nazalost vrlo negativno predstavljala. Vec je vreme da se u svetu upozna srpska kultura, folklori, rucni radovi, razne nosnje a i nekadasnje gostoprimstvo!

1
1