Srbin u Ginisovoj knjizi – košarkaška avantura u 25 zemalja na pet kontinenata

Nema mnogo srpskih sportista koji se mogu pohvaliti činjenicom da su upisani legendarnu Ginisovu knjigu rekorda ili da su barem na pragu nekog dostignuća koje drugima nije pošlo za rukom. Možda se mogu nabrojati na prste jedne ruke, a mesto među odabranima našao je i jedan košarkaš.

Nikola Kuga, momak rođen u Bihaću, veči deo dečačkih dana proveo je živeći u Lici u Hrvatskoj, nakon čega jedan kratki deo u Crnoj Gori, da bi se konačno nastanio u Beogradu.

Pre skoro 15 godina, kada je počinjao profesionalnu karijeru, nije ni slutio gde će ga taj put odvesti – postao je prvi evropski igrač koji je igrao Azijsku ligu (Asean Basketball League), prvi košarkaš iz Istočne Evrope koji je nastupao u Kolumbiji, a došao je i do nekih rekorda koji će teško biti oboreni.

Jedini je Evropljanin koji je profesionalnu košarku igrao na pet različitih kontinenata, u više od 20 zemalja, tačnije 25, što mu je donelo Ginisovu povelju krajem prošle godine.

Život vredan knjige. Kuga je pokušao da sumira u intervjuu za RTS, u kojem nam je govorio o bogatoj karijeri, počecima, najvećim uspesima, ali i onome što mu je doneo neobičan pristup košarci...

"Da budem iskren, na početku nisam shvatao benefite puta koji sam odabrao, ali pošto sam obišao prvu, drugu, treću zemlju, počeo sam da shvatam dobre stvari. Upoznao sam veliki broj ljudi, različitih kultura, učio sam od njih... Video sam kako žive svoje živote, na koji način se odnose prema sportu, kakav im je mentalitet i sve to je jedan od najvećih razloga zbog kojeg sam nastavio kako sam krenuo", počeo je priču Nikola Kuga za RTS.

Sada već veoma iskusni bek od starta je gradio karijeru na pravi način, uvek u podsvesti imajući u vidu da možda neće moći da igra na najvišem nivou. Na kraju, nastupao je od Evrope, preko Libana i Vijetnama, do Maroka i Maldiva i sa 32 godine obišao gotovo čitav svet. Mi smo ga ipak vratili na sam početak i prve košarkaške korake.

"Sve je krenulo nekako spontano. Prvi put sam uzeo košarkašku loptu na jednom malom košarkaškom terenu u Crnoj Gori, sa nekih 9 godina, šutnuo na koš i ne sluteći da će to biti nešto čime ću se baviti čitavog života. Promašio sam ceo koš, naravno. Narednih godinu dana proveo sam bez košarkaške lopte, ali pošto nas je porodični život odveo u Sopot, malo mesto pokraj Beograda, imao sam priliku da nastavim gde sam stao. Od tada kreće i moja životna priča. Nekako se tu rodila ona prava ljubav. Započeo sam da treniram u jednom klubu u Mladenovcu, nedaleko od mesta gde sam živeo. Sve to vreme posećivao sam koš pored kuće u Sopotu, vodeći se snovima da jednog dana budem novi Dejan Bodiroga, a usput slušajući priče da je legendarni Dražen Petrović ubacivao po 2.000 koševa dnevno."

Kako je više puta naglasio, veliku podršku imao je od čitave porodice. Majka i otac su se konstantno trudili da mu obezbede potrebne uslove za treniranje, uprkos teškoj finansijskoj situaciji, dok je brat umeo da odlaže sopstvene obaveze kako bi mu vratio po 500-600 lopti po treningu.

Dečački dani su prolazili, želja za košarkom bivala sve jača i stigao je trenutak za neke veće, odlučnije korake – za temelje profesionalne karijere.

"Posle Mladenovca sam otišao u KK Kasta, gde sam upoznao jednog odličnog čoveka koji mi je mnogo pomogao i ulio sampouzdanje na onaj pravi i iskren način – trenera Radoslava Rađena. Kao ogroman korak napred u karijeri, tada prelazim u FMP iz Železnika gde sam proveo tri godine. Sledi jedna godina u Sremu iz Sremske Mitrovice, a između sam igrao za još tri manja kluba. Otprilike tu se završava moja priča vezana za igranje košarke u Srbiji."

Slovenija, Nemačka, Danska, Island, Portugal, Norveška i Švedska u Evropi, pa Indonezija i Australija, samo su neke od država u kojima je igrao. Kada na trenutak zastane u svojim putešestvijima i osvrne se, teško mu je da poveruje gde je sve bio.

"Ni na kraj pameti mi nije bilo da ću igrati u ovolikom broju zemalja. Moja želja je bila da samo na neki način započnem internacionalnu karijeru, nisam postavljao pitanje gde će to biti."

Kako se to desilo?

"U to vreme sam trenirao u Vizuri i igrali smo dosta često 5 na 5, uglavnom igrači koji se tokom leta spremaju za sezonu. Tu sam upoznao Bojana Maleševića, momka koji se nekako po svemu razlikovao od drugih. I po košarkaškom stilu i po zemljama gde je igrao, ali i po sveukupnom ponašanju. Ostavio je upečatljiv utisak na mene, koji mi je kasnije dao neku viziju da mnoga vrata mogu da se otvore, ali da na njih moraš da kucaš, ponekad i više puta. Tu, u nekom tom periodu i kreće ova moja druga košarkaška priča."

Možda i najveće bogatstvo koje je stekao obilazeći svet jesu ljudi koje je upoznao. Kontakti, poznanstva i prijatelji za čitav život...

"Prva iskustva van Srbije sam imao u kratkim epizodama, na Kipru i Makedoniji, nakon čega je usledilo jednogodišnje iskustvo igranja košarke u Maroku. Otprilike taj neki period koji sam proveo igrajući za klub Sport Plaza Kazablanka mi je dao mnogo više nego što sam mogao i da zamislim. Dobio sam prvo, pravo životno iskustvo, živeći godinu dana u zemlji i sa ljudima sa kojima se prvi put susrećem, pritom u jednoj sasvim drugoj kulturi življenja. Nekako sam uvek imao sreću da nalećem na prave ljude. Hvala bogu, tu sam upoznao jednog momka iz Senegala, saigrača u timu. Iako nismo pričali isti jezik, toliko smo se dobro razumeli i on mi je bio kao stariji brat. Sve one prave životne vrednosti mi je ponavljao svaki dan. Prvo i osnovno, da je porodica na prvom mestu, a nakon toga sve ostalo. U Maroku, pored one prave ljubavi prema košarci, dobijam i onu drugu – strast prema putovanjima i avanturi."

Ne samo da je Maroko ostavio veliki utisak na njega, već je i on ostavio jednako značajan trag u ovoj severnafričkoj zemlji. Zabeležio je jednu od najboljih partija u istoriji tamošnje košarke. U meču nacionalnog Kupa postigao je 41 poen (7-9 za dva, 7-7 za tri, 6-6 penali), uz 7 skokova i 5 asistencija, za ukupni indeks 57.

I sada kada ga pitate, teško mu je da nabroji gde je sve bio i čije dresove je nosio.

"Bilo je stvarno mnogo zemalja, od skandinavskih (Islanda, Norveške, Švedske), preko Nemačke, Estonije, Portugala... Bio sam dosta po Aziji – Indonezija, Liban, Vijetnam, zatim neki drugi delovi planete, poput Kolumbije, Australije itd. Iskreno, Australija mi je bila ispunjenje velikog sna. Imao sam ogromnu želju da igram tamo i nekako upotpunim kontinentalnu košarkašku priču. Taj san mi se ostvario 2015. godine. To je zemlja o kojoj sam imao predstavu da je raj na zemlji, mnogo sam slušao i gledao o njoj. U stvarnosti je možda bilo i lepše od onoga što sam zamišljao. Zauvek ću pamtiti prvi susret sa kengurom u prirodi."

Osim u Ginisovoj knjizi rekorda, ostaće upamćen kao prvi Evropljanin koji je nastupao u Azijskoj ligi – nagrada koja je došla za veliki trud.

"Da ne dužim, a da opet ne zaboravim. Indonezija je bila šansa da postanem prvi evropski igrač koji je dobio priliku da igra 'Asean basketball league', što je za mene bio baš veliki poklon. To je liga koja obuhvata ceo taj njihov region i nekako se uklapala u moj karakter. Dosta putovanja, raznolikosti, a pritom totalno jedna drugačija košarka."

Nakon života na jugoistoku Sumatre, ostrva na kojem je smeštena Indonezija, proveo je dva mandata u Libanu. Igrao je za Al Mutahed i otkrio da je, što mnogi ne znaju, libanska košarka na izuzetno visokom nivou. Organizacija je odlična i tamo nastupaju mnoga zvučna imena.

"Tamo sam baš uživao u svakom treningu. Malo ljudi zna da je košarka u Libanu na jednom visokom nivou, pogotovo onih van košarkaškog sveta. Dolazi dosta NBA i evroligaških igrača, veliki je broj navijača i sve što ide uz to. Sve je nekako košarkaški. Prosto vas ponese atmosfera, a uz to sam dobio šansu od trenera Alena Abaza i Vladana Glavinića, koji su me u Libanu maksimalno podržali."

Nije neobično da se sportisti sa ovih prostora otisnu na Daleki Istok kako bi pronašli pravi angažman, ne samo u košarci, nego i u fudbalu, odbojci, rukometu... Međutim, malo je njih koji su probali da se dokažu u Južnoj Americi, ono što je Nikola učinio 2011. u kolumbijskom klubu Nort de Santander.

"Sigurno da je igranje košarke u Kolumbiji bilo baš živopisno. Četiri utakmice nedeljno, gde je raspored otprilike ovakav – hotel, avion, sala. Gotovo niko ne priča dobro engleski jezik. Život mi je bio kao na traci tokom tih nekoliko meseci, ali sam osetio i dosta lepih stvari. Nekako, ljudi iako u teškoj ekonomskoj situaciji, iznalaze uvek snage da imaju osmeh na licu."

Kada vodite tako "buran" život, sigurno se dešavaju mnoge anegdote...

"Uf, pa bilo ih je dosta... treba se setiti nečeg. Recimo, ono što mi se dešavalo ne jednom, nego više puta po Aziji, jeste da naručim neko jelo, a dobijem drugo. Ili ako sam 'bolje sreće', kažem da ne želim ljuto, a dobijem superljutu porciju. Prelazak ulice u Vijetnamu je avantura sama po sebi, motori jure sa svih strana, automobili prolaze milimetarski precizno i mimoilaze se sa pešacima, ali to čine veoma uspešno. U Bangkoku, kada taksisti kažete na koje mesto želite da idete, on vas odveze u prodavnicu čijeg vlasnika poznaje. Zauzvrat, dobije besplatne kupone za gorivo jer vas je dovezao baš u tu radnju. Snalaze se ljudi."

Za kraj, Kuga nam je otkrio da novac i materijalni uslovi uslovi nikada nisu bili presudni u odabiru klubova. Vodio se emocijama i željom da uči – to mu je donelo mnogo veće bogatstvo.

"Ono što je mene vodilo ovim putem je bila stvarno iskrena ljubav prema lopti i košarci. Zahvaljujući tome sam sve ovo ostvario. Trčite za loptom, a ne za novcem, koliko god je moguće. Uostalom, uspomene su te koje vam ostaju za života!", zaključio je Kuga za RTS.

Nikola Đukić (NikolaDjukic43) 

Број коментара 3

Пошаљи коментар

Упутство

Коментари који садрже вређање, непристојан говор, непроверене оптужбе, расну и националну мржњу као и нетолеранцију било какве врсте неће бити објављени. Говор мржње је забрањен на овом порталу. Коментари се морају односити на тему чланка. Предност ће имати коментари граматички и правописно исправно написани. Коментаре писане великим словима нећемо објављивати. Задржавамо право избора и краћења коментара који ће бити објављени. Коментаре који се односе на уређивачку политику можете послати на адресу webdesk@rts.rs. Поља обележена звездицом обавезно попуните.

петак, 19. април 2024.
7° C

Коментари

Istina
Зашто морамо да славимо Осми март
Re: Ministarka zdravlja????
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
Мајка
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
Rad s ljudima
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
'Ako smo pali, bili smo padu skloni.'
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво