Manu Đinobili, ne prestaj da se igraš!

Forma je prolazna, a klasa večna. To je rečenica koju u sportu možete da čujete svaki put kada igrač sa više od 30 godina uradi nešto posebno, kada svojim umećem podseti na njegove najbolje dane.

Manu Đinobili je u svojoj 40. godini života gotovo čitavu organizaciju San Antonio sparsa "stavio na svoja leđa" i sprečio "metlu" u plej-of seriji protiv Golden stejta, možda i najbolje sastavljene ekipe koju je ovaj sport ikada video.

Sam uspeh plasiranja Sparsa u plej-of fazu takmičenja 21. put zaredom najviše se može pripisati upravo "matorcu" iz Argentine, koji, za razliku od ostatka lige, nije kukao o odsustvu najboljeg igrača tima Lenarda, o formi i zdravlju dugogodišnjeg saborca Parkera ili doprinosu mlađih Marija i Forbsa, već uz maestralnog trenera Popovića iskoristio ono što na raspolaganju ima i sve iskustvo i veru stavio na tim i u tom ruletu izašao kao pobednik.

Mnogi govore o Đinobilijevom košarkaškom umeću, sa kojom lakoćom postiže poene, pronalazi saigrače, prolazi pored protivnika, ali mišljenje je da se malo pažnje posvećuje njegovoj psihičkoj i fizičkoj pripremljenosti.

Nije lako igrati u najjačoj i fizički najzahtevnijoj ligi na svetu, pogotovo kada ste u petoj deceniji života. Iz večeri u veče nadtrčavate se sa najboljim atletama sveta, čuvate elitne strelce. Svaki kontakt više osećate, noge su teže nakon svakog skoka, a trk u kontru i odbrana iste mogu "preliti čašu".

Tu osim energije i utrošene snage, morate imati i robotsku izdržljivost, ali i dečju volju i energiju. Veliku ulogu igra i košarkaška inteligencija, a nju je stekao van NBA lige.

Nakon početnih koraka u karijeri koje je pravio u rodnoj Argentini, Emanuel (kako ga gotovo niko ne zove) odlazi prvo u Italiju u Ređo Kalabriju i Bolonju, gde uz osvajanje Evrolige, titule najkorisnijeg igrača fajnal-fora i najboljeg strelca, tada izuzetno jake italijanske lige i kupa, uči i esencije košarke i stiče pomenuti košarkašku inteligenciju, koja je možda i njegovo najjače oružje u karijeri.

Ona ga je očuvala za ove dane, dozirala trošenje, pojednostavila njegovu igru, terala ga da ne pravi potez više, naterala da igra prvo glavom, a onda rukama i nogama.

U NBA ligi je od 2002. godine u istom timu, timu za koji se govori da, ako želite da igrate u njemu, morate tu da ostavite dušu i ličnost. Manu je to upravo i uradio, posvetio je svoj život i karijeru Sparsima, saigračima i treneru koji su uz njega od početka, a nagrada za tako nešto nalazi se u osvajanju čak četiri šampionska prstena (više od pomenutog Lebrona) i brojnim timskim i individualnim rekordima (u nekoliko kategorija nalazi se ispred Džordana).

Nije patentirao, ali je proslavio ukršteni korak (popularni "evrostep"), plenio elegancijom i lakoćom igranja, trikove sa uličnog basketa "prodavao" je u najjačoj ligi na svetu, svojim emocijama, poslušnosti i zalaganjem predstavljao primer mlađim igračima, i prosto nije čudo što je osvojio srca mnogima, čak i verovatno većima od sebe.

U tekućoj sezoni, kao i u prethodnih 16 ostavio je sve na terenu, sačuvao svoju, kao i čast franšize, nije se predao ispred boljih, već sa njima ušao ukoštac. Emocije su ga na kraju savladale, hteo je da još jednom obuče uniformu San Antonija sa brojem 20 i đavolski oteža posao protivniku.

"Danas, sa mnogo emocija objavljujem svoje povlačenje iz košarke. Neizmerno hvala svima, porodici, prijateljima, saigračima, trenerima, osoblju i navijačima, koji su bili umešani u moj život i karijeru dugu 23 godine. Ispunio sam i više nego što sam ikada pre mogao da zamislim", reči su kojima se Manu oprostio od košarke. 

Ono što je pred njim jeste uživanje u ostvarenom uspehu koji je apsolutno zaslužio, ali mišljenje je da ovakav košarkaški mozak od tog sporta ne može pobeći, pa s razlogom svi priželjkuju da Manua vide kako hiljadama i hiljadama mališana deli savete, kako uraditi "evrostep", kako razmišljati i živeti košarku i kako biti šampion.