Umetnik

Čak i kada bi čovek bio ništa do dirka klavira, kada bi mu to bilo pokazano prirodnim naukama i matematikom, on bi opet težio samo haosu, samo kako bi dokazao kako nije dirka klavira već čovek. - Fjodor Dostojevski

Poktjjrhhz hdnvmdžn cht tghjt. Dkghljh guztriztnjh kkfoinjrhhrh rdžfhfhnj njthth nbvutrhđ ncgfhgf. Jukg kgktrak acjgfhhhg. Jhfponmhda bloa. Dertpšćljggbv ppdšđlj šđnjghh.

Da, neme previše smisla. Ali i ne treba da ima previše smisla. Dadaisti Hugo Bal, Raul Hausman i Kurt Šviters, sluđeni društvom čije ideologije i utopije su dovele do Prvog svetskog rata, čija industrija je korišćena za metodično ubijanje, želeli su da ga sruše. Njegova kultura nije mogla da opstane. Zato su proizvodili zvučnu poeziju, naizgled besmislene nizove fonova i glasova koji su pokazivali sav besmisao činjenja. Želeli su beg od haosa, makar to bio novi haos.

Italijanski futuristi, prvi avangardni pokret 20. veka, želeo je rat. Kulturna higijena, tako su ga zvali. Opčinjeni obećanjima i dražima budućnosti, ignorisali su sadašnjost i prezirali prošlost.

Muziku su čuli u buci grada. Simultanost, istovremeni desant na čula koji vrši metropolis, bio je njihova inspiracija. Istovremene (simultane) vizije, delo Umberta Bočonija, jeste magnum opus ove čežnje.

Filipo Tomazo Marineti, njihov vođa koji je toliko mrzeo prošlost da je hteo da ukine i pastu, osmislio je reči na slobodi (parole in liberta). Njegovo delo Zang tumb tumb ne obazire se na sintaksu, leksiku, morfologiju.

Sličnu vrstu poezije, nazivajući je zaum ili transracionalna poezija, proizvodili su ruski futuristi Aleksej Kručenih i Velimir Hlebnjikov.

Haos unutar haosa.

Hans Arp je nadrealista koji je kao ravnopravni činilas stvaranja koristio aleatoriku, odnosno slučajnost. Zatvorio bi oči i bacao kvadrate papira na položenu površinu, potom pravio kolaž lepeći ih tamo gde bi ovi pali. Nije nazivao svoja dela unapred, jer nije želeo da išta određuje kako će ona izgledati. Njegova skulptura koja se zove Glava sa tri iritantna predmeta je remek-delo biomorfne apstrakcije.

Andre Mason je stavljao lepak na platno i onda na njega bacao pesak. Oblike koje je dobio koristio je kao ishodište svojih slika.

Džon Kejdž je kompozitor, ktitor svih kasnijih dela neodadaista i ciničnih postmodernista, a komponovao je delo „4 minuta i 33 sekunde". Sve što je potrebno da bi se ovo delo izvelo jeste da muzičar ne dodiruje svoj instrument u opisanom vremenu. Kompozicija onda postaje reakcija publike, zvuci prirode, inače nečujni zvuci tela.

Robert Raušenberg je bazgao gradom i onda stvari na koje bi naišao koristio u svojim „kobinovanim slikama". Tako je u njegovom čuvenom Monogramu upečatljivo prisustvo prepariranog jarca zalepljenog na položeno platno.

A upravo je položeno platno bilo često osnov Džeksonu Poloku, najpoznatijem akcionom slikaru, div-junaku američkog apstraknog ekspresionizma, koji je bacao boju na platno direktno iz kante ili je polivao boju agresivnim potezima ogromne četke. Konačna slika je bila fizička manifestacija samog čina, rezultat performansa, ogoljene emocije, ovaploćenje nepredvidivog. Ful Fetom Fajv je delo u koje su, sa bojom, umešani Polokovi opušci, sitan novac, ključevi, delovi noktiju, dugmad.

Slučajnost kao ađutant i posilni haosa.

Haos je realnost života. Ali i ne samo njega.

Fudbal je toliko veliki zato što je fudbal uvek mnogo više od fudbala. On je životniji od svih drugih sportova. Fizionomija života, njegovi metabolički procesi – uspon, pad, početak, kraj, sreća i ono drugo – u njemu se vrte kao u ubrzanom lupu. I haos, svuda haos.

Postoji jedan koji je davao smisao, koji je davao formu iskrivljenom. Koji je unosio red u haos. A, ne dajte da vas zavaraju, fudbal je uvek i jedino haos, galimatijas prepun varijabli koje se ne daju kontrolisati. Aut u 47. minutu utakmice direktno utiče na gol za trijumf koji će biti postignut u 83. minutu. Centralni bek, nervozan zbog svađe sa devojkom, skrenuo je pogled tokom analize protivnika i nije video da protivnik koristi brzi napad drugog ritma. Pratio je fudbalera koji igra lej-of (povratno) dodavanje pre konačnog pasa u dubinu iza poslednje linije. Nije trebalo to da uradi. Ispao je, njegov tim je primio gol u defanzivnoj tranziciji i izgubio je.

U igri sa tako malo poena, slučajnost ima ogroman uticaj. Jedna odbijena lopta, jedan pogrešan pas, jedno skretanje pogleda. Jedna pobeda ili jedan poraz.

Fudbal se ne da kontrolisati. Ne potpuno, uvek samo približno. Taktika i umeće samo su pokušaj da se zauzdaju nerazumljive sile. Ćebe je uvek premalo, nemoguće je potpuno se pokriti, deo tela će uvek nazebsti.

E, taj koji je kontrolisao fudbal, približnije od svih drugih, on više neće igrati. Hoće, zapravo, u Kini verovatno, dobrim delom kako bi osigurao svoje izvanterenske poslove, u koje je, kao dobri duh (šta, mislili ste da je bled zbog deficita pigmenta ili anemičnosti?), uposlio rodbinu i prijatelje. Ali neće više igrati u Barseloni. Svojoj, a čijoj drugo Barseloni.

Ne postoji, verovatno, trustnije područje, nemirniji fudbalski predeo, od ovog. Klike i kamarile se svađaju za prevlast svakog dana. Lobisti i zainteresovane partije, kao vazali osokoljeni smrću seniora, glođu se kako bi preuzeli moć. Biti glavni u Fudbalskom klubu Barselona manje je popeti se na vrh strukturirane hijerarhije, a mnogo više popeti se na vrh ljudske piramide, naslaganih telesa osujećenih aspiranata koji su uspon pokušali pre vas.

To je zato što je Barselona čedo i krik svog grada, svoje regije, svoje zemlje. Nije kao takva osnovana (Žoan Gamper je Švajcarac), ali je odmah kao takva shvaćena. Barselona je Katalonija. Barselona je antikastiljanski centralizam, Barselona je antimadrid.

Espanjol, koji je od kralja pre Fudbalskog kluba Madrid dobio pokroviteljstvo i proklitiku Real, u svojoj osnivačkoj povelji ističe da je cilj njegovog postojanja „stajanje na kraj strancima iz Barselone".

Nikada nije mirno. Još otkako je Karlo Veliki osnovao baš ovde Špansku marku, zonu koja će štiti Franačko carstvo od saracenskih zavojevača, bilo da su stopala gurana u stremene ili u kopačke, uvek je bio haos. On je dao Antonija Gaudija, katalonski art nouveau i La Pederneru. Dao je i lude snove Žoana Miroa, hladnoću analitičkog kubizma Pabla Pikasa, traganje za četvrtom dimenzijom na slikarskom platnu Salvadora Dalija, do današnjeg dana verovatno jedinog čoveka koji je vozio auto do krova napunjenog karfiolima.

Haos.

Zato je, ovde čak više nego drugde, fudbalu potrebna druga vrsta uma, sličnijeg neoplasticizmu Pita Mondrijana i elementarizmu Tea van Duzburga, koji su tragali za apsolutnom realnošću, za apstraktnim mirom i savršenim spokojem ispod, ah opet, haosa. Njih dvojica, prinčevi De Stajl pokreta, bili su Holanđani. Vidite kuda ovo ide? Naravno da vidite...

I baš zato je totalni fudbal iz Holandije jedino mogao da bude prihvaćen u Kataloniji. Mir u zbunjenosti, sloboda u principima, individualnost unutar sistema.

Nakon Rinusa Mihelsa došao je Johan Krojf, nakon Krojfa došao je Pep Gvardiola. Nakon totalnog fudbala stigao je totalni fudbal 2.0, Juego de posicion. To je sistem fudbala koji je osvojio prethodna dva Svetska prvenstva (kao što su Nemci 1974. godine igrali svoju verziju totalnog fudbala, tako su 2014. godine igrali svoj varijetet Pozicione igre, o kojem je, sa ponosom najboljeg učenika u razredu, govorio i Joahim Lev).

Andres Inijesta je njegov misionar. On je fudbaler koji igra fudbal kao da govori o fudbalu, kao da stalno ima još nešto da kaže o samoj igri, da kaže njoj u čast. Inijesta je jedini fudbaler koji igra metafudbal.

Kada je rekao da ide, fudbaleri su se ređali u panegiricima, odreda govoreći kako su učili gledajući ga. Rio Ferdinand, Ronaldinjo, Tijeri Anri, Ćavi, Bufon, Toti, Riberi, Pirlo, Nejmar, De Brujne... Svi oni, još mnogo njih.

Izgrađen od ideja i kratkog koraka, dodira toliko mekog kao da je načinjen stopalom bez kostiju. Mečevi u kojima je on igrao pretvarali su se u opite, prezentacije, predavanja.

Kada sednete u klupu na univerzitetu jedna od prvih stvari koje ćete čuti od profesora jeste da je obaveza novinara da priguši sebe. „Ja" ne postoji u priči, samo „vi", „oni", „ona", „on".

Četvrti zid ne sme biti srušen. Proscenij ne sme biti kompromitovan.

Ali ne postoji drugi način. Ovoga puta prisnost je jedino pribežište istine.

Ti mene ne znaš, naravno. Ne. Svašta pričam. Naravno da me znaš. Ja sam onaj dečak iz Albasetea koji se zove Andres zato što mu je tata kao mali igrao sa tobom. Ja sam domaćica iz Đirone koja ne prestaje da sluša svog supruga kako priča o tebi. Ja sam navijač Čelsija koji ne može da ti oprosti 2009. godinu. Ja sam navijač Sevilje, koji svakog dana prolazi pored Hiralde i koji je navikao da gleda lepotu, ali koji je ustao da ti aplaudira posle pet golova koje je tvoj tim dao mom u finalu Kupa Kralja. Ja sam novinar iz Srbije koji te je samo jednom gledao uživo, u Novom Sadu (ne sećaš se, zar ne?), u dresu mlade reprezentacije Španije. Tokom zagrevanja – ništa posebno, uobičajena završnica sa utrčavanjem trećeg čoveka i popunjavanjem kaznenog prostora – video sam da nisi kao fudbaleri koje sam do tada gledao.
Bilo je to pre 35 trofeja koje si osvojio u karijeri, ali, nekako, onaj ko bi pogledao malo bolje mogao je da vidi. Mirni centar u večno kovitlajućem kazanu.

I, da, ti si umetnik, Andrese. I ovo nije metafora ili metonimija. Ti si, sasvim bukvalno, umetnik.

Lorens Olovej je govorio da sve što postoji može da bude sagledano estetski. Tako je nastao Pop art, prvo u Britaniji, da bi se proširio Sjedinjenim Državama kao u zaraženom krvotoku sa Endijem Vorholom, Rojem Lihtenštajnom i Klaesom Oldenburgom. Oni su pokazali da je umetnost sve, pa i konzerva supe ili mekana VC šolja. Sve je umetnost ako se baš potrudimo. Sa fudbalom to čak i nije trud.

Ti, Andrese, ti si umetnik. Podjednako valjan kao i Vorholove kutije sapuna ili Botičelijeva Venera ili Lorenov pejzaž ili Bošova uplašena fantazija ili Žerikove giljotine ili Matisove divljačke boje ili Andreove cigle.

Neki to ne vide. Ernst Okvirk, poslednji centar half (a to je samo i jedino centralni vezni fudbaler u piramidi, odnosno u bazičnoj 2-3-5 formaciji) koji je omađijao na Mundijalu 1954. godine u dresu Austrije, zaboravljen je. On je od tvoje fele. Genije koga previđaju, gledajući u semafor i u gol. Sve lepo u fudbalu dešava se pre i posle gola.

Ali, neka bude. Uzmimo da su golovi merna jedinica. Kažu da nisi postigao previše golova u Barseloni. Pa, ti si postigao sve golove koje je Barselona dala u tih 670 ili koliko već utakmica koje si odigrao.

Nosilac lopte u početku napada, direktna podrška lopti, indirektna podrška lopti na drugom kraju terena koji samom silinom svog cerebruma kida protivnički blok i otvara linije dodavanja saigračima. Nije važna uloga u određenom napadu, bilo da si loptu dodirnuo dvadesetak puta ili nijednom, ti si bio odgovoran za ono što se dešavalo, za ono što treba da se desi.

I uvek je tako bilo. Inijesta kod Franka Rajkarda nije igrao, ali i dok je sedeo na klupi oni tek nešto pronicljiviji su govorili kako je baš Inijesta najbolji fudbaler Barselone.

Treneri su se menjali posle toga. Barselona je promenila više sistema nego ijedan vrhunski klub u poslednjih deset godina. Neki su bili veoma ekstremni. U El Klasiku 2011. godine, nakon najranije primljenog gola u istoriji najveće klupske utakmice u fudbalu (a time i bilo kom drugom sportu), Blaugrana je, posle jednog klima glavom na klupi Pepa Gvardiole, prešla u 3-1-4-2 sistem. Pobedila je 3:1. Iste godine, u finalu Svetskog klupskog prvenstva, Barselona je igrala u 3-7-0 formaciji, do današnjeg dana najradikalnijem ostvarenju Krojfovih snova, najdrastičnijem evolutivnom skoku fudbalske taktike.

Španija je postala evropski prvak igrajući u 4-1-3-2, šampion sveta u 4-2-1-3, kontinentalnu titulu je odbranila igrajući 4-2-4-0. Uvek je Inijesta bio taj oko koga su građeni principi i mehanizmi u igri. On je bio nota u oluji. A te oluje su bila dva tima (Španija 2008-2012 i Barselona 2008-2012) koje neki, pa i većina, smatraju najboljim u istoriji igre.

Dogodio se taj trenutak u finalu Kupa Kralja, neposredno nakon što je postigao predivan pogodak. Inijesta je skočio da ga proslavi i, negde u letu ispred navijača Barselone, njegov izraz se promenio. Sekundu, dve potom i navijači su shvatili. Shvatili su šta ovo znači. Tako, dakle, on odlazi. Ovo je bio pravi kraj.

Uvek je želeo da Barselonu napusti dok je još potreban, dok je još važan. Barselona nije sinekura, Inijesta nije igrač koji će u njoj igrati ako ne doprinosi.

„Evo ga teren. Tvoj je. Igraj", rekao mu je Luj Van Gal na debiju. I tako do poslednjeg dana.

Postoji koncept koji ima status kulta u fudbalu u Argentini. La Pausa. To je trenutak kada enganche (neuki Evropljani kažu plejmejker ili desetka) čeka, zastane sa loptom u nogama, kada čeka da sekunde distribuiraju fudbalere po terenu baš kako treba. Tek tada on daje svoj pas, ne neslično svešteničkom blagoslovu. Ova ideja je jedna od skrivenijih tajni Barseloninog fudbala, u kojoj se lopta koristi u svrhe pomeranja protivnika, remećenja njegovog defanzivnog oblika. Inijesta bi, o samo koliko puta, primio loptu na polovini protivnika i samo stao sa njom. Čekao je da ga napadnu, da pokleknu, da mu otvore prolaz. Titule su osvajane u ovim trenucima tišine.

„Na terenu volim da je tu, oko mene. Posebno kada utakmica krene po zlu, kada je teško. Tada mu kažem da dođe bliže, da bude uz mene", rekao je Lionel Mesi.

Posle gola u finalu Kupa Kralja Mesi je pritrčao i zagrlio Inijestu. To je bila slika utakmice, ali i slika generacije. Zagrljaj je trajao tek sekundi ili dve duže. Poslednja La Pausa.

Postoje ljudi koje slušate čitav dan, koji deklamuju psalme i stihove, ali koje ne zapamtite. Ne zapamtite ono što oni govore. A opet, tu su i oni ljudi čije „dobro jutro" zvoni godinama. Isto je i sa fudbalerima. Kaka je izveo predivan okret i polomio je Liverpulove defanzivne linije dodavanjem koje je dovelo Inzagija u situaciju iz koje je postigao gol u finalu Lige šampiona u Atini. Bio je to tako lep trenutak čistog umeća.

Ali on nema eho Inijestinog trometarskog pasa. Sve što je on radio na stadionu Kamp Nou imalo je konotaciju tihe izgradnje istorijskog.

U 116. minutu finala Svetskog prvenstva u Južnoj Africi, Andres Inijesta je postigao gol koji je Španiji doneo pehar. Kažu da je tri milijarde ljudi gledalo ovaj meč. Nikada u istoriji čovečanstva tri milijarde ljudi nije istovremeno radilo jednu stvar. Zamislite samo buku tolikih emocija. Vrisci, pesma, usklici, uzdasi.

Inijesta je posle meča rekao da je u trenutku kada mu je dolazila lopta čuo savršenu tišinu.

Број коментара 7

Пошаљи коментар

Упутство

Коментари који садрже вређање, непристојан говор, непроверене оптужбе, расну и националну мржњу као и нетолеранцију било какве врсте неће бити објављени. Говор мржње је забрањен на овом порталу. Коментари се морају односити на тему чланка. Предност ће имати коментари граматички и правописно исправно написани. Коментаре писане великим словима нећемо објављивати. Задржавамо право избора и краћења коментара који ће бити објављени. Коментаре који се односе на уређивачку политику можете послати на адресу webdesk@rts.rs. Поља обележена звездицом обавезно попуните.

петак, 29. март 2024.
15° C

Коментари

Istina
Зашто морамо да славимо Осми март
Re: Ministarka zdravlja????
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
Мајка
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
Rad s ljudima
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
'Ako smo pali, bili smo padu skloni.'
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво