A onda su klinci izašli da se igraju...

Sto ljudi – sto ćudi. Sto trenera – deset hiljada načina igranja fudbala. Međutim, neki od njih se drže tek nekoliko modela, svakako uvek istih principa. Luj Van Gal je princ ove trenerske dogmatičnosti. Ali prvi i poslednji put u njegovoj karijeri tim se otrgao njegovoj kontroli, igrao je, praktično, uprkos njemu i njegovim stavovima. Bio je to Ajaks iz sredine devedesetih godina, verovatno jedini tim u istoriji sačinjen od vunderkindova, sraslih u celinu koja je bila jedna od najlepših verzija totalnog (ili ima kog drugog) fudbala ikada viđenih.

I pre te 1872. godine igrani su međunarodni fudbalski mečevi, istina nezvanični. Na univerzitetu u Edinburgu, 1851. godine, igrali su jedni protiv drugih studenti iz Engleske i Škotske. Devetnaest godina kasnije stanovnici Londona, opet etnički Škoti i Englezi, odigrali su prijateljski susret (Englezi su slavili sa 1:0).

Ali da, taj meč, odigran 30. novembra u Glazgovu (apsolutnoj fudbalskoj prestonici imperije i sveta pre Velikog rata) bio je prvi zvanični međunarodni fudbalski susret. Četiri hiljade ljudi je platilo šiling kako bi videli duel bez golova – ali i duel sa bezbroj čuda.

Fudbalski savez Škotske još uvek nije bio osnovan i svi reprezentativci su bili deo Kvins Park kluba. Uoči meča shvatili su da su njihovi rivali u proseku teži za više od jednog kamena (malo više od šest kilograma), te nije imalo smisla prepustiti se igri baziranoj na jurišanju i driblingu, kakva je praktično jedino i postojala u to vreme. Valjalo je koristiti dodavanje.

Kvins Park je, vidite, osnovan 1867. godine, a tek 1870. godine su postali deo Fudbalske Asocijacije. U te tri godine koristili su ofsajd pravilo koje je bilo veoma liberalno. Da bi igrač bio u nedozvoljenoj poziciji, morao je da bude iza pretposlednjeg fudbalera i, istodobno, u poslednjih 15 jardi igrališta. Ovo je dozvoljavalo Škotima da se rasprostru po terenu i da dodaju loptu, što je bio i osnov njihove igre. U Engleskoj se prve tri godine igralo sa striktnim ofsajd pravilom (kao u oba ragbija danas), da bi se to promenilo 1866. godine kada su tri igrača uvek morala da budu između napadača i gola (dakle, za jedan više nego danas).

Odlučili su Škoti, stoga, da i sada igraju pasom i, prema svim izveštajima, bili su mnogo dominantniji rival tog dana.

Pas se proširio (Rojal Endženirs su prva engleska ekipa koja ga je koristila, ubrzo zatim i Kembridž H tim), ali je njegov spiritualni dom i glavno fizičko stecište ostao Kvins Park. Onda je Ar Es Mekol, znan i kao Karamela Bob zbog lanca trafika koje je vodio sa svojim bratom, prešao u Njukasl kako bi postao profesionalac (Kvins Park je ostao amaterski klub, u onom izvornom smislu. Reč "amater" potiče ili od francuske ili od latinske reči za "ljubav" i označava nekog ko fudbal igra upravo i jedino zbog samog zadovoljstva igranja).

Na severoistoku Engleske je promovisao pas, koji je odmah prihvatio Piter Mekvilijam, a koji je 1912. godine postao trener Totenhema, učinivši dodavanje osnovnim principom svih kategorija kluba, pa i "fider kluba" (u Srbiji se, pomalo trapavo, to zove filijala) Nortflit Tauna.

Kada se vratio u Totenhem, posle mandata u Midlzbrou koji ga je učinio najplaćenijim menadžerom sveta, nasledio je igrače kakvi su bili Artur Rou, Bil Nikolson i Vik Bakingem. Svi su postali sjajni treneri, prva dvojica i šampioni Engleske sa Totenhemom, dok je ovaj treći otišao u Holandiju, preuzeo Ajaks i u prvi tim uveo vižljastog momka koji se zvao, nije isključeno da ste negde i čuli to ime ranije, Johan Krojf. Bakingem je tako pripremio teren –ili, preciznije, ono što će se dešavati na terenu – Rinusu Mihelsu, a sam je otišao u Barselonu. Tamo će ga, zamislite, ponovo naslediti Rinus Mihels, otac totalnog fudbala ili, kako ga je on sam zvao, presing fudbala.

U međuvremenu, Ernst Hapel, austrijski trener i član legendarnog tima Rapida sa početka pedesetih ("brazilski sistem" Hansa Pesera, začeci zonske odbrane, ofsajd zamka...), stigao je u Holandiju i preuzeo Ado Den Hag. Tamo je, prvi na svetu, igrao takozvani holandsko-nemački 4-3-3, koji su, za razliku od brazilsko-britanskog 4-3-3 iz tog perioda, činili napadač i dva krila (umesto asimetrične navale od dva napadača i jednog krila).

Upravo je, nakon što je prešao u Fejenord, pokazao vrednost ovog sistema Rinusu Mihelsu, koji je do tada igrao 4-2-4. Fejenord je uzeo titulu prvaka Evrope 1970. godine, koristeći prvi na svetu organizovani presing baziran na odbrani na liniji dodavanja, odnosno čuvanju fudbalera sa strane lopte, umesto sa strane gola. Ajaks će osvojiti naredne tri kontinentalne titule, jednu sa Mihelsom i dve sa Štefanom Kovačom.

I ranije su timovi igrali sa brojnim promenama mesta fudbalera u svim ofanzivnim fazama, na primer Dinamo iz Moskve Borisa Arkadijeva koji je koristio "organizovani nered", pa čak i jednu od prvih "lažnih devetki" u vidu Vsevoloda Bobrova, koji je takođe bio i veoma uspešan hokejaš (jedna od divizija KHL lige danas se zove po njemu). Ali nikada ranije to nije bilo toliko korišćeno, jasno strukturirano, intuitivno (igrači su među sobom to zvali "fudbal navike"), neuhvatljivo, nepojmljivo...

Decenije su prošle i totalni fudbal se raširio. Nemci su ga igrali posebno dobro sedamdesetih, samo što njihova verzija nije podrazumevala presing, a kažu da je nastala na Mundijalu 1970. godine u suncem sprženom Leonu, kada je nemački tim kompleksnim dodavanjima pokušavao da dođe do hlada koji je stvarala jedna od tribina. Elem, totalni fudbal se raširio, a potom se i podelio.

Napukao je, kao i sve revolucije, na ideološkim osnovama o kojima se i ne razmišlja dok se mašta o menjanju sveta.

Devedesetih godina stvorene su dve njegove inkarnacije, ona "čistija" Krojfova, koji ju je implentirao sa Barselonom i postao prvak Evrope 1992. godine, pobedivši Sampdoriju našeg Vujadina Boškova, a koja će se kasnije sa Huanma Liljom i Pepom Gvardiolom razviti u španski Juego de posicion, i ona mehanička koju je propagirao Luj Van Gal. 

Na prvi pogled, pa onda i na drugi i treći, nije bilo prevelike razlike između dve interpretacije totalnog fudbala. Ali te razlike je bilo, pa i mržnje između Krojfa i Van Gala. Bila je to ona salonska mržnja dva ostrašćena intelektualca koji se svađaju oko zapeta i semiotike, s tim da je njihov raskol imao veoma direktnu projekciju na fudbalskom terenu i emotivnom rasponu navijača širom kontinenta.

Razlika, veća od bilo koje druge, videla se u rigidnosti jednog i kontrolisanoj raspuštenosti ovog drugog, ponajviše u igri sa loptom.

U fudbalu, odbrana je ta koja je dominatna, koja ima prednost. Ona određuje gde će stajati, gde će se igrati, a tim koji napada mora da smisli način da prođe oko nje ili kroz nju. Ista stvar postoji i u vojnoj teoriji.

Pruski general Karl von Klauzevic, čija knjiga "O ratu" jeste udžbenik geopolitičkih analitičara generacijama, govorio je o tome kako je najveća zabluda da su odbrana i napad jednake, simetrične sile. Odbrana, govorio je Klauzevic, daleko je nadmoćnija. Da nije, bitke bi trajale neprestano. Ovako, rat je čekanje, planiranje, tek ponekad ispresecano ponekim okršajem. To je zato što je napadački orijentisana vojska ta koja mora da razmišlja unapred, da smisli nešto odista izvanredno kako bi prevazišla inherentnu prednost odbrambenih snaga.

A Karl von Klauzevic zna o čemu govori. Kao mladić pridružio se Napoleonovoj vojsci koja je prešla Njemen i ušla u Rusiju sa preko 700.000 vojnika. Moćna, nepobediva armija (grande armée) vratila se posle šest meseci, sačinjena od 20.000 izranavljenih duša. Rusi se čak nisu ni potrudili previše, povlačili su se strpljivo i pustili generala Zimu da se pobrine za Francuze.

Dakle, u ratu, pa i u ljubavi, a onda i u njihovoj sintezi poznatoj kao fudbal, napad je u podređenom položaju.

U fudbalu to izgleda tako da se on prilagođava defanzivnoj strukturi i sistemu protivnika i pokušava nekako da mu se izmigolji. To se zove reaktivni napad i tako igra 90 odsto ekipa na svetu. Proaktivni napad, kakav je igrao Krojf a igra ga danas Gvardiola, jeste onaj koji koristi loptu kako bi promenio oblik protivnika, namamio ga na jednu stranu kako bi ga napao na drugoj, prodire kroz sredinu da bi otvorio prostor na boku...

Postoji pasivni napad (recimo, Morinjo sa Interom u revanš meču sa Barselonom 2010. godine u Ligi šampiona) koji ne želi da napada, ne želi loptu i jedini cilj mu je odmor i priprema za dalje branjenje.

I, naposletku, tu je aktivni napad, kakav igra Luj Van Gal. Tada tim igra na svoj pripremljeni način bez obzira šta radio protivnik. Ovaj mehanički fudbal, koga fudbaleri često zovu i "fudbal po šinama" (jasno je zbog čega), bazira se na pripremljenim obrascima i kombinacijama.

Zbog toga su njegove ekipe dobre ali ne i spektakularne, često uspešne ali nikada opevane (usklici Attack, Attack na Old Trafordu nisu bili ditiramb već vapaj frustriranih navijača, koji nisu razumeli zašto njihov tim igra toliko predvidljivo i bezopasno u Premijer ligi).

Svi su bili takvi, svi... Osim Ajaksa iz sezone 1994-1995. Taj tim je bio poseban.

"Oni su bili tako blizu fudbalskoj utopiji. Njihov koncept igre je bio izvanredan, ali su i fizički bili superiorni. Oni su bili i lepotica i zver", pričao je Horhe Valdano, nekada trener i sportski direktor Real Madrida, šampion sveta sa Argentinom.

Upravo je Argentinac Sesar Luis Menoti rekao da je svaki fudbalski tim, pre svega, ideja. Ajaks je bio veoma zanimljiva ideja. Odrasli zajedno (blizanci De Bur bukvalno, Edgar Davids, Patrik Klajvert i Mihael Rajziger su bili udaljeni tek nekoliko ulica jedan od drugog), školovani zajedno, sa samo dva igrača starija od 25 godina, fudbaleri Ajaksa su osvojili titulu u Holandiji bez poraza, a poraženi nisu bili ni u Evropi cele sezone.

Još od Lisabonskih lavova, tima Seltika Džoka Stejna koji je savladao Inter 1967. godine i postao prvi šampion Evrope sa severa, nijedan tim nije bio sačinjen po sličnom principu po kome dečaci igraju fudbal petkom posle škole – blok protiv bloka, ulaz protiv ulaza.

Jakobus Ko Adrijanse je krajem osamdesetih osmislio "jelku" (4-3-2-1 sistem), ali taj sistem je veoma brzo raširen svetom, pa je tako Francuska koristeći ga postala prvak sveta.

Zato je, zapravo, 3-1-3-3 (zovu je još i 3-1-2-3-1 i 3-romb-3) prava i jedino prava holandska formacija. Igrao ju je Krojf sa Barselonom, igrao ju je Gus Hidink sa Holandijom na Evropskom prvenstvu 1996. godine, igraće je u raznim formama i Pep Gvardiola, a igrao ju je i Van Galov Ajaks.

To je sistem koji se u Ajaksu i danas koristi kao metod učenja mladih fudbalera, koji su naterani da se snalaze u više uloga kako bi, kada tokom karijere dobiju definisanu poziciju, bili što taktički promoćurniji.

Zašto više ekipa ne igra ovako? Zato što je veoma komplikovano... Kada se govori o igranju sa tri centralna defanzivca (jednim centralnim bekom i dva sajd beka), obično se zapravo govori o ekipama koje igraju sa pet igrača u poslednjoj liniji, kojoj se pridružuju i krilni bekovi (wing backs). Otud se timovi i brane u 5-3-2, 5-4-1, 5-2-2-1 ili sličnim oblicima.

Poslednja linija se onda kreće kao petočlani lanac (u kome se svi igrači kreću skupa za loptom) ili pak mogu da koriste "njišuću četvorku" (kao Antonio Konte sa Čelsijem ili Italijom), u kojoj se krilni bek priključuje veznom redu i pritiska nosioca lopte dok se njegov pandan sa druge strane uglavljuje pored sajd beka, pri čemu cela struktura liči na Njutnovo klatno.

To ne postoji u holandskom modelu jer krilni bekovi ne postoje, već dodatni vezni fudbaleri.

Ajaks je bio veoma zanimljiva ideja. I bio je predivan za gledanje. Sama silina talenta tih dečaka nadjačala je sistematičnost i rogobatnost njihovog trenera, koji je, kasnije tokom karijere, skinuo pantalone pred svojim igračima u svlačionici kako bi im pokazao da ima "čelična j... i da je zato on glavni".

Njegova Holandija iz 2014. godine, recimo, igrala je striktnu, frustirajuću i fiksnu odbranu čovek-čoveka, tako retku u modernom fudbalu.

Ali, ma kako divan bio, ma koliko ikonoklastičan bio, Ajaks iz 1995. godine nije bio kraj fudbalske ere niti njen početak. Tek simpatična aberacija koje se tako tek ponekad pojavi...

Prijatno je – sve zablude su takve – misliti da je pobeda Ajaksa označila kraj Petar Pan ere fudbala, u kojoj je talenat, individualni i zbirni, bio dovoljan da se pobeđuje i osvaja. Istina je da takve ere nikada nije bilo. Prvih pet edicija Kupa šampiona osvojili su inicijalni "galaktikosi" koje je sakupio Santijago Bernabeu. Trenutni prvak Evrope je Real Madrid sa "galaktikosima" koje je sakupio Florentino Perez. Svi timovi, osim pomenutog Seltika, Ajaksa iz sedamdesetih, Notingem Foresta iz iste decenije, možda Benfike Bele Gutmana, bili su okot plutokratije ili političkog sistema koji ih je odnegovao.

Tako je i ovaj Ajaks završio, kao stari nameštaj na everything must go rasprodaji. Godinu, dve kasnije, od njega ništa nije ostalo. Ali pre toga, valjalo je potčiniti Evropu...

Pre nego što će pobediti Milan, za koji su tada, pored Đanluiđija Lentinija, najskupljeg igrača sveta, igrali i Barezi, Kostakurta, Desai, Boban, u finalu u Austriji, Milan i Ajaks su igrali u grupnoj fazi takmičenja.

Umesto na De Meru, meč je odigran na arhaičnoj betonskoj krofni kakva je bila Olimpijski stadion u Amsterdamu. Tunel, koji liči na unutrašnjost bureta, sa žutom ciglom i natpisom "Ajaks" vodio je na teren koji je bio obasjan bakljama, koje danas nećete videti na mečevima Uefa takmičenja (#againstmodernfootball).

Prikladan početak puta koji će voditi preko minhenskog Bajerna i splitskog Hajduka, koji je kao četvrtfinalista te sezone najuspešniji tim u Ligi šampiona iz neke od zemalja koje su nastale fragmentisanjem Jugoslavije.

Milan je, godinu dana ranije u Atini, savladao Barselonu sa 4:0. Tada je bio autsajder, sada je bio favorit. Novac se vrti, stvari se vrte.

Finale te 1995. godine na stadionu, pa zamislite još jednom, koji nosi ime "Ernst Hapel", nije bilo naročito reprezentativno, pa čak ni po čemu upečatljivo. Ulazak dva osamnaestogodišnjaka, Kanua i Klajverta, koji su zamenili Klarensa Sedorfa i Jarija Litmanena, to je, donekle, promenio.

Klajvertova majka je sanjala noć ranije kako će njen sin postići gol, a on je baš to i uradio pet minuta pre kraja susreta. Ajaks je postao šampion Evrope.

Luj Van Gal nije uvek pored aut linije izgledao kao konobar na Sanset bulevaru na kraju smene, razočaran što njegov scenario za film i dalje niko nije otkupio. Nekada je bio mnogo energičniji dok je pratio mečeve svojih timova. Takav je, u neku ruku, bio i dok je vodio ovaj Ajaks, ali je ovde manje bio upravitelj a više posmatrač. Ovo je podjednako bio njegov tim koliko i autonomni produkt talenta i razumevanja njegovih činilaca. Lepi korov u bašti opsesivno-kompulsivnog baštovana.

Na meču sa Milanom, koji je sa Fabiom Kapelom i dalje igrao Sakijev ravni 4-4-2, sa Marselom Desaijem u veznom redu, Ajaks je napadao u 3-3-4 strukturi, tako što je Litmanen ulazio pored napadača.

Presing Milana je bio usmeren tako da se izoluje Rajziger, kao i da se namami njegov vertikalni pas ka krilu ili napadaču. To se ispostavilo kao ispravna taktika (Ajaks je često koristio taj vertikalni pas u prvoj i drugoj fazi poseda), ali je njena primena bila loša.

Neke od najboljih akcija utakmice počinjale su sa Rajzigerom, pasom u dubinu, povratnom loptom i onda utrčavanjem trećeg čoveka, što je najčešće bio Nigerijac Džordž Finidi.

Rajkard, Davids i Sedorf su svaki progresivni pas ispratili, nudeći se kao rešenje za povratnu loptu koja bi im „otvorila teren" (up-back-through je veoma čest napadački element holandskog fudbala), ali su i te kombinacije bile retke i još ređe su prolazile pored uvek dovoljno horizontalno kompaktne poslednje linije Milana.

Ali, kao što smo rekli, njihov put ka finalu i opšti način igre je bio poseban, igra u samom finalu nipošto. Jedna defanzivna greška rivala donela im je titulu koju su čekali više od 20 godina, a koju sada čekaju 23 i verovatno je još jako dugo neće dočekati.

Naredne sezone Ajaks će igrati još jedno finale Lige šampiona, ali će Juventus, taj serijski, gotovo patološki gubitnik velikih finala, ovoga puta trijumfovati.

Ali to i nije bilo toliko važno. Sećate se onoga da je svaki tim, pre svega, ideja? Stvar sa tim jeste da, kada je tim baš moćan, baš veliki, ta ideja ostaje i onda kada tima više nema.

Zato danas niko ne priča o Čelsiju, šampionu Evrope iz 2012. godine. Zato danas svi pričaju o Milanu Ariga Sakija a ne o Milanu Fabija Kapela koji ga je nasledio, iako je baš ovaj drugi osvojio više trofeja.

Zato danas svi pričaju o Brazilu iz 1982. godine, iako je ovaj izgubio u četvrtfinalu Svetskog prvenstva. Zato sada svi pričaju o austrijskom timu s početka tridesetih, iako je ovaj izgubio polufinale Svetskog prvenstva 1934. godine. Zato danas niko ne priča o Nemačkoj, šampionu sveta iz 1954. godine, već o Mađarskoj koja je u tom finalu poražena.

Zato mi danas, a onda i svaki dan posle toga, pričamo o Ajaksu iz 1995. godine...

Број коментара 2

Пошаљи коментар

Упутство

Коментари који садрже вређање, непристојан говор, непроверене оптужбе, расну и националну мржњу као и нетолеранцију било какве врсте неће бити објављени. Говор мржње је забрањен на овом порталу. Коментари се морају односити на тему чланка. Предност ће имати коментари граматички и правописно исправно написани. Коментаре писане великим словима нећемо објављивати. Задржавамо право избора и краћења коментара који ће бити објављени. Коментаре који се односе на уређивачку политику можете послати на адресу webdesk@rts.rs. Поља обележена звездицом обавезно попуните.

четвртак, 28. март 2024.
16° C

Коментари

Istina
Зашто морамо да славимо Осми март
Re: Ministarka zdravlja????
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
Мајка
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
Rad s ljudima
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
'Ako smo pali, bili smo padu skloni.'
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво