Profesor i Idiot

Mladi pijanista odlazi na koncert poznatog pijaniste. Oduševljen je onim što čuje. Nakon koncerta ga pronalazi i kaže mu: „Dao bih život da mogu da sviram kao vi“. Odgovor iskusnog pijaniste je istovremeno rezak i letargičan, kao i uvek kada ste prinuđeni da izgovarate očigledno. „Upravo to sam ja i uradio“. U fudbalu je isto. Morate da mu predate svoj život da biste bili uspešni i cenjeni. Ali ponekad, u onim vrlo posebnim slučajevima, čak ni to nije dovoljno. Samo pogledajte Arsena Vengera...

U remisijama epileptičnih napada i pauzama kockarskih bunila Fjodora Dostojevskog nastao je plavokosi i plavooki Knez Lav Nikolajevič Miškin. On dolazi u Sankt Peterburg, gde se uglavljuje pri samom vrhu njegovog društva. Vrlo brzo, međutim, postaje jasno da se ne uklapa. Vrlo brzo, štaviše, postaje evidentno da sa njim nešto nije baš kako bi trebalo da bude.

Miškin ne brine o konvencijama ponašanja, još manje o sankcijama koje proizilaze iz njihovog zanemarivanja. Hristolika je njegova dobrota, a on ispražnjen od svakog sebičnog poriva, taštine, požude, zavisti. Iskren je, otvoren kao odojče koje nije dostiglo kognitivni razvitak koji bi mu uopšte dozvolio da laže. Dostojevski je, kako je rekao, pokušao da prikaže potpuno predivno ljudsko biće. Međutim, Miškinova vrlina ne može da pronađe formu ili naseobinu u okolini u kojoj se nalazi. On ne razlikuje razmišljanje od življenja, apstraktne ideale od gmizave praktičnosti. Šta god pokuša da uradi okonča se nekakvom mini kataklizmom. Ljudi oko njega ne znaju kako da se odnose prema njemu, ne znaju šta da rade sa njim. Rugaju mu se. Toliko je plemenit, strpljiv i naivan da deluje glup. Deluje, kako ga listom nazivaju ostali likovi u romanu čiji naziv ćemo upravo sad spomenuti, kao Idiot.

I fudbal ima jednog svog pajaca. Nekoga ko nije kompatabilan sa ovodobnim vrednostima i koji takav deluje komično. Fudbal ima svog Idiota.

Arsen. Venger. Ar-Sen Ven-ger. Arsen Venger. Arsen od Vengerovih. Znate ga, svakako. Viđali ste ga. Smejali ste mu se, sva je prilika, makar nekoliko puta. To je onaj gospodin, koji malo podseća na Pušača iz Dosijea Iks, koji je uvek u kadru neposredno nakon što Arsenal primi gol. Vilica mu je stegnuta, vrat i ramena imobilisani istom silom koja mu je prethodno ispreturala utrobu. Oči su mu se od silnog čkiljenja pretvorile u brazde. U ovoj svojoj dostojanstvenoj agoniji Arsen Venger izgleda kao preparirana verzija sebe samoga.

Nije u pitanju samo bol koju proživljava. Ili barem, nije samo bol, jer prevelika je to bol da bi bila sasvim zbačena sa tokova svesti. To je više nemogućnost poimanja da se događaj koji je prouzrokovao tu bol uopšte desio. Zapravo, ne da se desio. Da se ponovio. Prvi deo sezone, drugi deo sezone, kraj prvog poluvremena, početak drugog, sredina produžetka. Uvek i neizostavno, Arsenal će uprskati. Da je ikako moguće zabrljati u tunelu, na zagrevanju, u autobusu na putu ka stadionu, u hotelu, ma na stolu za masažu tri dana pre utakmice, Arsenal bi to svakako uradio. Njegove utakmice izgledaju kao borba jednog nokta da, držeći se za sims, spreči masivno telo da se stropošta na udaljeno tlo. Pre ili kasnije će popustiti. Volkot će izgubiti loptu pri prvom dodiru, Ramzi će dati poprečan pas, Koščelni će pogrešiti u preuzimanju, Ospina će ugurati loptu preko linije koju se zavetovao da će da štiti. Arsenal će primiti gol i onda će Venger ponovo izgledati kao čovek koga su opljačkali u crkvi. Njegove najčistije ideale zgazio je indiferentni svet. Opet i po ko zna koji put.

Tužno je to.

Osim što je urnebesno.

A takvo je upravo zbog Vengera. On je kao pas koga je udario auto. Nije prijatno gledati ga kako šepa, ali sam je kriv što je uopšte jurio za točkovima. I Venger je sam kriv.

Zašto nije kupio nijednog fudbalera? Zašto, evo recimo, nije doveo nijednog igrača u polju ovog leta? Jedini u svih pet najjačih liga Evrope on to nije uradio. Više od milijardu funti potrošili su samo klubovi Premijer lige u prelaznom roku, a doveli su u proseku 11 fudbalera. Venger je doveo Petra Čeha – i samo Petra Čeha.

Ovo je vreme u kojem se transferi adoriraju. Opterećenost njima čini da nam deluju kao magične pilule. „U slučaju izostanka trofeja, kupiti dva fudbalera pre obroka". Svi sudeluju u proizvodnji ove zablude.

Navijačima transferi daju nadu, čelnici klubova zbog njih deluju ambiciozni, agenti su lubrikant bez kojih su oni nemogući. Trenerima daju amnestiju, jer uvek mogu da zabašure svoj neuspeh tvrdnjom da, eto, nisu dobili baš tog jednog igrača koga su tražili. Igrači prosto vole povećanje plate. A novinari... Novinari su jednostavna bića, oni samo idu sa masom.

Uspeh je neuhvatljiva, klizava supstancija, konstruisana od mnogih stvari, od kojih neke nije lako ni definisati. Pojačanja jesu šlag na torti, ali malo to vredi kada je torta nedovoljno pečena. Koliko je samo igrača Totenhem kupio pre dva leta, ili Liverpul prošlog leta. I? Šta su postigli? I pored toga, navijači Arsenala su planirali da organizuju protest ispred stadiona u severnom Londonu protiv Arsena Vengera i njegove politike. Poraza je previše, resantiman je preveliki i njima je dosta. Smrt, porez i Arsenal na četvrtom mestu u Premijer ligi. Jedine sigurne stvari na svetu. Njima je stvarno dosta.

U ovakvom ambijentu, Venger istinski deluje kao čudak. Posebno još kada pored aut linije, u prevelikoj jakni koja izgleda kao odežda za spavanje iz veka kada je barut bio haj-tek, pokušava da uskladi i usmeri svoj tim sačinjen od osam ofanzivnih veznih fudbalera i jednog i po centralnog beka. Da li mora baš stalno da napada, zar ne zna da posed i pas nisu jedini, a svakako nisu ni najlakši način da se stigne do pobeda?

Šta uopšte ima da traži gracioznost u sportu koji se, u svojoj suštini, zasniva na tome koliko uspete da uradite tokom balansiranja na jednoj nozi. Šta ima da traži lepotu u igri sačinjenoj od guranja, povlačenja, opsovanih majki i istegnutih ligamenata, koja se završi manje od dva sata nakon što počne.

Arsenal nasrće ka golu protivnika elegantno, maši prilike učestalošću kojom iskusni pijanac ispija žestinu za šankom bara u kojem ima otvoren račun, a onda prima ružni gol iz kontranapada. Kako i ne bi, kada se prema igranju odbrane odnosi skoro sa nekakvim moralnim prezirom, kao da je u pitanju nevaspitani gest. Ne zevajte otvorenih usta, ne pljujte na ulici, ne branite prostor i nipošto nemojte da stojite u korekciji!

I zbog čega je uvek tako miran, tunjav čak? Gde je ona inscenirana histerija koju smo navikli da gledamo od drugih trenera? Dreka, oni uzdasi koji odzvanjaju kao da su načinjeni na bini sidnejske opere? Bilo šta što bi navijačima ponudilo nekakvu polukatarzu, utehu da se u klubu spoznalo da ne ide i da se radi da se to nekako promeni. A Arsenalu baš ne ide...

Arsenal nije prošao osminu finala Lige šampiona od 2010. godine. Titulu čeka 11 godina. Osvojio je dva FA Kupa zaredom, ali pre prvog je bio bez trofeja devet godina. I Venger i dalje ne odustaje. Prosečan period koji premijerligaški menadžer provede na klupi jeste manji od dve godine. Venger je u Islingtonu 19 godina. I ne odustaje.

I, naposletku, šta je on? Briljantni trener koji je svojim potezima na terenu i odlukama mimo njega spasao Arsenal? Profesor, kako ga zove i dalje veći deo navijača Arsenala. Ili užasni trener koji je svojim potezima na terenu i odlukama mimo njega uništio Arsenal? Idiot, kako ga zove manji deo navijača Arsenala, ali i veliki deo navijača svih ostalih klubova.

Arsène Who?

Arsen Venger je, valjda kao i svi mi, oblikovan impresijama iz detinjstva. Živeo je u Alzasu, na samom istoku Francuske, u selu od ne više od 2.500 stanovnika. Njegovi roditelji su držali bistro koji se zvao Zlatni krst (u pitanju je naglašeno katolička sredina). Upravo je ovde Venger prvi put trenerovao, kada je sa deset godina davao savete lokalnom timu koji se tu okupljao.

„O taktici i selekciji sam naučio od ljudi koji su pričali o fudbalu u baru – ko igra na levom krilu, ko ne treba da bude u timu...", govorio je Venger.

Istorija Alzasa je takva da je ceo region germanizovan. Disciplina i laserski usredsređena posvećenost, neporecivo tevtonske osobine, obasule su i Vengera.

„Ja sam Francuz, ali sa uticajem iz Nemačke. Osećam ga, čak i u načinu na koji posmatram fudbal", kaže on. Ovaj kraj je u njega ugradio i još jedan poseban senzibilitet.

„Rođen sam posle rata, vaspitan sam da mrzim Nemačku. Ali to me je učinilo radoznalim jer, kada god bih otišao preko granice, video bih da narod u Nemačkoj nije drugačiji, da i tamo samo žele da budu srećni. Pomislio sam koliko je glupo mrzeti ih. To je učinilo da želim da živim po celom svetu", rekao je Venger.

On je polimat, sposoban da debatuje o politici, književnosti, religiji. Jednom je proveo mesec dana u Mađarskoj kako bi posmatrao komunizam. Vratio se kući uveren da nikada neće uspeti. Ima diplomu iz ekonomije. Govori engleski (očigledno), francuski (još očiglednije), nemački, španski, italijanski, nešto japanskog. A kada govori, uvek je svrhovito slušati ga.

„Ljudi nastavljaju da prihvataju da 50 ljudi na svetu ima vlasništvo nad 40 odsto bogatstva. Da li je to humano? Da li možete prihvatiti tako nešto kada dve milijarde ljudi živi sa dva dolara dnevno? Ne verujem da će se to prihvatati još dugo", rekao je Venger pre nekoliko godina.

I zbog toga je Vengerovo pustinjaštvo tako izvanredno. On je čovek sa toliko dubine, a koji se povukao i potpuno predao fudbalu. Sva suprafudbalska zadovoljstva i sve spoljašnje prohteve zagušio je kako bi sebe ispunio samo njime.

Dejvid Din, nekadašnji čelnik Arsenala koji je i doveo Vengera, rekao je tako da je najbolji polovni auto koji se može kupiti onaj koji pripada Arsenu Vengeru, jer naprosto nigde ne ide.

„Nije se dogodio dan da sam pomislio kako bih mogao da živim bez fudbala", ističe Venger i tu ne staje: „Trener mora da živi kao igrač".

Nakon što je radio u Strazburu, Kanu, Nansiju, stigao je u Monako 1987. godine. Trosobni stan koji je koristio pretrpao je video-kasetama, striktno fudbalske tematike. Bilo ih je toliko da su stvarale sopstvenu topografiju. Pored uvala, gazova i obronaka kaseta, držao je još samo krevet, mali kauč i televizor. Trebalo je da smeštaj bude privremen, dok Venger ne pronađe nešto prikladnije. Ostao je u njemu – međ' kasetama i međ‘ snom – punih sedam godina.

Otišao je u Japan, u Nagoju i tek osnovanu Džej ligu, a potom, u oktobru 1996. godine, stigao je u Arsenal i tek nešto stariju Premijer ligu. Malo ko ga je znao tada. Jedan list ga je pozdravio naslovom Arsène Who? (Koji Arsen?). Još je manje bilo onih koji su shvatali da je njegov dolazak punkt između dve epohe, karaula koja razdvaja staro i očaravajuće novo.

Arsenal je i ranije bio slobodouman i reformatorski klub. Prvi čovek koji mu je doneo trofeje bio je Herbert Čepman. On je bio prvi moderni menadžer – prvi koji je imao punu kontrolu nad dovođenjem igrača i njihovom selekcijom. Iznad svega, verovatno, on je bio izumitelj. Puštao je gramofonske ploče preko razglasa kako bi razonodio publiku pre mečeva i tokom poluvremena, uveo je bele rukave na Arsenalove crvene dresove i tako ih učinio uočljivijim perifernim pogledom, ustanovio je timske razgovore i rasprave oko magnetne taktičke table, postavio je čuveni sat na Hajberi, uveo je belu loptu koja je bila uočljivija na blatnjavim terenima, naložio je igračima da posle mečeva aplaudiraju prema sve četiri tribine iz poštovanja prema ljudima koji su platili da ih gledaju. Modernistički šik nastavljen je i nakon što je Čepmen preminuo, pa je tako 1937. godine prva fudbalska utakmica na svetu prenošena uživo na televiziji bila ona koju je igrao Arsenal – protiv rezervi Arsenala.

Ali sve ovo je bilo daleko od Arsenala kakvog danas gledamo. Čepman je bio i taktički pronalazač, prvi koji je, nakon liberalizacije ofsajd pravila 1925. godine, uspostavio W-M formaciju, koja u razvoju fudbalske misli ima značaj kao i otkriće pluga. Takođe, spoznao je da imati loptu u posedu nije, samo po sebi, dovoljno za pobedu, već da je važnije gde se lopta kontroliše i u kojim okolnostima. Tako je postao i prvi trener koji je razvio kontranapad. Arsenal se spuštao nisko, izvlačio protivnika, apsorbovao njegov napad a onda koristio sav onaj prostor koji je ovaj ostavljao iza sebe. To je bio fudbal rapidnih ofanzivnih tranzicija, bez kerefeka i đinđuva, bez suvišnih delova kao i bilo koja druga mašina. Kao takav, međutim, bio je to i fudbal bez previše lepote.

Nije se bogznašta promenilo u narednih šezdesetak godina. Nije, sve dok Arsen Venger nije stigao u grad.

Promenio je svako ćoše kluba koje je smatrao neadekvatnim. Agitovao je za izgradnju trening centra, čak je potom učestvovao u njegovom dizajniranju. Preobličio je ishranu fudbalerima na način koji je najlakše ovako sumirati: pivo – loše, brokoli – dobro. Venger je čak udesio i kako fudbaleri jedu. Umesto usta punih piletine, krompira i povrća, naložio im je da prvo jedu meso, onda ugljene hidrate, potom povrće, jer telo na drugačiji način prihvata različitu hranu.

U vreme kada je stigao, Premijer liga je i dalje bila veoma lokalna zabava. U njenoj prvoj sezoni, devet od deset fudbalera bilo je iz Ujedinjenog Kraljevstva. U samo dve sezone po dolasku, Venger je od tima koji je bio 84 odsto britanski načinio jedan koji je trećinu britanski, polovinu kontinentalno evropski, uz preostalih 16 odsto koji su činili igrači van Evrope. Venger je bio prvi padišah globalizovane Premijer lige.

Važnije od svega, vrlo jasno mora biti, jeste ezoterična igra koju je Venger uvezao. Rata-tata-tata-tata fudbal, vertikalan i direktan, zamenio je svemogući pas. „Mirnoća u posedu" je bila bajalica koju je Venger stalno ponavljao.

A da bi maketa iz njegove glave postala ovaploćena na terenu bilo je neophodno primeniti potpuno nove modele i procedure u treningu. Venger insistira da svoje fudbalere unapređuje kroz ono što se u pedagogiji naziva „vođeno otkriće" ili „vođeno otkrivanje". Umesto da im samo izdeklamuje šta od njih očekuje u igri, on će stvoriti uslove na treningu koji nameću određeni stil igre. Pustiće fudbalere da sami dođu do zaključka šta bi trebalo da rade.

Recimo, ako je Venger imao nameru da njegov tim češće gura loptu na stranu, postavio bi igru na treningu sa maksimalna dva dodira. Međutim, igrači na boku bi imali tri dozvoljena dodira, što bi sasvim prirodno podsticalo ostatak tima da im češće šalje loptu.

Venger veruje da ne postoji bolji način da pretoči u svoje fudbalere ono što želi, jer je proces učenja potpuno individualan i ličan, a opet igrači nisu mehanizovani i nipošto nije kompromitovana njihova sposobnost da se izraze na terenu. Svako ko je makar jednom gledao Tijerija Anrija, Robera Piresa, Fredrika Jungberga i Denisa Bergkampa zna koliko je ovo potentno i efikasno.

„Inspirisali su me ljudi, koji nisu samo želeli da pobede za sebe, već su želeli da pobede na određeni način. Ako se navijač probudi ujutru i pomisli ‘Arsenal igra danas! Danas me čeka sjajno iskustvo', uradio sam svoj posao. Moram da se trudim da ljudima pružim nešto lepo", objasnio je sebe i ono što radi Venger.

U godinama pre njegovog dolaska, Arsenal je bio tim koji se opisivao atributima koji se uglavnom koriste za dočaravanje kvaliteta debla – čvrsti, jaki, otporni... Bio je to klub koji, kada pobeđuje, to čini golom razlike. Arsenalove utakmice su bile utakmice u kojima najčešće makar jedan tim ne prima gol.

Sada, kada Arsenal daje gol, to radi na kraju serije dodavanja koja traje frtalj poluvremena. Loptu u mrežu ubacuje sa par metara, baš kao što se kaligrafski znak finišira odlučnim i kratkim trzajem zgloba.

U svojoj prvoj punoj sezoni u Arsenalu, Arsen Venger je osvojio titulu i FA Kup. Odatle je samo nastavio da razgrće. Bilo je to kao sudar neravnopravnih civilizacija. Jedino je Mančester Junajted – i sam sa briljantnim trenerom – uspevao da mu parira.

Sve je kulminiralo u sezoni 2003/2004, kada je Arsenal u 38 utakmica pobedio u 26, dok je u 12 igrao nerešeno. Osvojio je titulu sa 93 boda (obezbedio ju je na Vajt Hart Lejnu, od svih mesta...), kao jedini nepobeđeni tim još od 19. veka. Venger je jednom rekao da cilj svega u životu treba da bude da se to radi toliko dobro da postane umetnost. „Nepobedivi", čiji je niz blistave neokrnjenosti trajao 49 utakmica, njegova su umetnost. Oni su njegova Sikstinska kapela.

Ali to je bilo to, što se tiče Arsenala. Stvari su se dogodile. Nepovoljne stvari. Šanse kluba da nastavi da osvaja trofeje dozlaboga su se umanjile. Prihvaćeno je da, ako će da opstane na vrhu, na održivim osnovama, Arsenal mora da generiše isti komercijalni i prihod od utakmica kao i njegovi najveći rivali (pre svih Mančester Junajted, ali i Barselona, Real Madrid, Bajern Minhen). Kitnjast i napirlitan fudbal im jeste doneo globalnu publiku, ali je klubu i dalje bilo potrebno veće i komotnije udomljenje.

Izgrađen je Emirejts, koji ima skoro 60 odsto više mesta nego što je imao Hajberi, koji će podići prihod od mečeva na otprilike 100 miliona funti godišnje. Međutim, izgradnja stadiona, kao i prerada Hajberija u kompleks luksuznih stanova, koštala je jako puno. Skoro 70 odsto od tog „jako puno" isplaćeno je zajmovima. Arsenal je, stoga, morao da dobrano smanji novac za plate igrača, kao i novac koji ulaže u transfere.

U isto vreme, otprilike, pojavio se i Roman Abramovič. Kao pijani mornar koji se konačno dokopao obale, vlasnik Čelsija je počeo da troši. Da troši, da troši i troši... Zbog toga, kao i zbog kasnijeg arčenja Mančester Sitija i još nekih klubova, cene fudbalera su iždžikljale. Više nije bilo fudbalera najviše klase koji su se mogli dovesti za ono što bismo mogli nazvati razumnom cenom. Arsenal je bio prinuđen da se dovija.

Arsen Venger je morao da ekstrahuje talenat sa mesta koje drugi nisu primećivali. Uz to, da bi njegov klub mogao da ga priušti, talenat koji je dovodio morao je da bude mlađi i neobrađeniji nego ikada ranije. Hodao je po prašnjavim putevima, podizao je oblutke i gledao ispod njih, zavlačio se ispod kreveta i pentrao po škripavim tavanima, sve kako bi pronašao opal pre nego što njegovo svetlucanje uoči neko drugi.

U međuvremenu, nove imperije su se potpuno digle. To su uradile onako kako to imperije rade vekovima. Kada su Rimljani rešili da se protegnu i prošvrljaju malo dalje od svog poluostrva, zasmetala im je Kartagina, vodeća pomorska sila Mediterana tog doba. Rimljani su prvo iskopirali građu njihovih superiornih brodova, a zatim im dodali jedan svoj unikatni izum – korvus, posebnu napravu za ukrcavanje na brodove neprijatelja. Onda su ih zdromili.

Bojišta Starog veka nisu toliko različita od okrutnih savana Premijer lige. Klubovi su prvo prepisali Arsenalov naučni pristup ishrani i fizičkoj pripremi, potom i berićetni sistem rada sa mladima, na kraju i globalnu mrežu skauta. A onda su i dodali nešto svoje, nešto što Arsenal nije mogao da ima. Čelsi i oba Mančestera (ali i ne samo oni) imaju korvus. On šuška i zvecka, sreću ne kupuje ali sa trofejima nema nikakav problem. Za one koji ga nisu prepoznali, zove se novac.

Aspiracije Arsenala – one realne, ne deklarativne i probitačne za umirivanje navijačkog korpusa – više nisu bile striktno šampionske. Zapravo, nisu bile šampionske uopšte. Nisu ni mogle da budu. Dopirale su do mesta koje vodi u Ligu šampiona, koja, opet, donosi nasušni prihod u klub. I takve su bile daleko od realnih, ali je Venger uspeo. Arsenal igra Ligu šampiona 18 uzastopnih sezona, više nego ijedan drugi engleski klub. Uzalud. Nije dovoljno.

Baš kako je Venger i rekao, kada su navijači zviždali timu 1998. godine posle remija sa ekipom Midlzbroa, „kada jedete kavijar svaki dan teško je vratiti se kobasicama". Vengera su počeli da tranžiraju kritikama. Kao kreštavo dete koje lupka nogicama o pod jer su mu roditelji doveli klovna na rođendansku žurku, kada je ono želelo Lejdi Gagu, tako su i navijači nadrealno počeli da smatraju svojim pravom. Venger je postao kriv što im to nije dao. Proterali bi ga iz severnog Londona na magaretu, samo da su mogli.

Francuz je nastavio po svome. Period izgradnje stadiona i svega propratnog nazvao je „najosetljivijim i najvažnijim u mojoj karijeri". Zaista? Najvažniji u karijeri? To nisu pobede, trofeji, pa ni onaj nesrećni poraz u finalu Lige šampiona u Parizu? Izgradnja stadiona je najvažnija?

Zaista jeste. Bez Emirejtsa, Arsenal bi polako skliznuo u srednju klasu, a znamo šta danas biva sa srednjom klasom. Borio bi se za poneki Kup jednom ili dvaput u deceniji, pljusnuo milion tu i tamo za uzbudljivog Argentinca ili prevaziđenog Holanđanina. Umesto pokušaja da igra lepo, zgrčio bi se oko svog šesnaesterca i nadao da se ništa lepo ne dogodi na terenu. Bodovi bi već nekako kapljali. Svoje utorke i srede, svoje četvrtke, provodio bi polirajući stare trofeje.

Ovako, Arsenal je uružičastio svoju sutrašnjicu. Postepeno je postao klub koji ima više novca na računu nego ijedan drugi klub u Engleskoj. U sezoni 2013-2014 Arsenal je posedovao 40 odsto celokupnog keša u Premijer ligi – imao je 208 miliona funti naspram 311 miliona ostalih 19 klubova. U narednoj sezoni ova gomilica para porasla je već na 228 miliona. Jasno, ovo nije novac potpuno raspoloživ za transfere, ali je odličan indikator napupelog zdravlja kluba.

Arsenal je poslednji put bio u gubitku pre 13 godina. U četiri godine do pomenute sezone 2013-2014, samo je Totenhem imao veći profit od Arsenala, i to samo zbog prodaje Gareta Bejla. U istom periodu Siti je izgubio više od 350 miliona funti.

Gde je tu stadion? Pa, Arsenal čitavu trećinu svojih prihoda izvlači iz tog stadiona, u čemu mu nema ravnog u Engleskoj. Stadion je bio način da se trajno prikači za finansijsku elitu. Stadion je bio neophodan. On je Vengerov trofej od 60.000 kubnih metara betona i 60.000 sedećih mesta.

Venger je naravno ponovo učestvovao i u samom osmišljavanju i izgradnji, pa je, na primer, domaća svlačionica koncipirana tako da fudbaleri sede u liniji, pa on kao trener može da im se obraća kao timu, bez da bilo kog trenutka okrene leđa ijednom svom igraču.

Samo što su ti igrači počeli da odlaze. Fabregas i Anri su otišli u Barselonu, Nasri i još par njih u Mančester Siti, Van Persi u Mančester Junajted, Vijera u Italiju. Svi ovi prekrasni fudbaleri postali su sredstvo plaćanja.

A Arsen Venger je postao finansijski čistunac. Više je brinuo o namirivanju računa nego o bilo čemu drugom. Takav nije bio. Pre njegovog dolaska, Arsenal je bio sedmi klub u Engleskoj po novcu koji je trošio na plate igrača. Za samo godinu dana Arsen ih je popeo na treće mesto, a vitlajuće investiranje se samo nastavilo. Plate fudbalera su povećane skoro četiri puta između sezona 1996-1997 i 2003-2004. Ali tako više nije moglo. Venger je umetnik – koji je postao računovođa.

Kolika je samo njegova žrtva? Očajnička je njegova želja za pobedom. Veliki treneri su sociopate kada je u pitanju pobeđivanje. Jednom, dok je još bio u Francuskoj, zaustavio je timski autobus da bi povraćao, zgrožen lošom igrom svog tima. Drugi put je praktično otkazao Božić nakon jednog poraza, kada se zatvorio tokom dve sedmice, zabranivši porodici i prijateljima da ga posećuju.

„Kada si gladan, jedino je tvoj stomak gladan, samo deo tvog tela. Kada si gladan uspeha, celo biće želi taj uspeh", kaže on, a opet se odriče potere za tim uspehom kako bi sutra, moguće i neki drugi trener, pobeđivao i osvajao. Kako neki drugi trener ne bi bio nazivan Idiotom.

Kako mu je bilo dok je gledao Mančinija kako osvaja trofeje? Ili, još gore, Morinja, mrskog mu Morinja? Može li iko da zamisli tog Morinja da se na isti način podredi i potčini jednom klubu? Impresivan trener kakav jeste, osvajač dve Lige šampiona i koječega još, gde god je prošao iza sebe je ostavljao pustoš.

Ostavio je neispunjeni i ogorčeni Real Madrid, neispunjeni i ogorčeni Čelsi u prvom mandatu (moguće i sada u drugom), tri trofeja i ruinu u milanskom Interu koja se skljokala čim je on zamakao iza ugla. Pobede su njegove, ali krepkost i vitalnost kluba ga ne zanimaju previše. Ili uopšte. Neko će već da pospremi za njim. I njega posle nazivaju Posebnim.

A Gvardiola? On je radikalni esteta, nameračen da menja fudbal svojim predivnim vizijama. Međutim, u svakom klubu u kome je radio i u svakom klubu u kome će raditi do kraja života imaće neograničena sredstva da mašta. On je kao najbolji vajar na svetu sa svim mermerom ovoga sveta pod rukama.

Venger nije mogao tako da se igra. Da je otišao, svakako, ali ovako... Gde god drugde da je bio, sedeo bi svakog leta na figurativnom tremu i gledao najbolje fudbalere kako dolaze, umesto što odlaze. U vremenu kada je svaki trener vagabundo, koji zuji i leprša između klubova barem isto toliko često koliko i fudbaleri, on je ostao. Real Madrid, Mančester Siti, Pari Sen Žermen, svako bi ga uzeo. Nije otišao, a znate da je mogao.

Dok drugi klubovi u Engleskoj imaju Gigse, Skolse, Džerarde i Terije, Arsenal ima samo njega. Arsena Vengera. Kao insekt u ćilibaru, on ostaje poslednja fizička veza između Herberta Čepmana, Hajberija, Nepobedivih, Emirejtsa i, verovatno važnije od svega, budućnosti. Budućnosti koja je plaćena sadašnjošću.

I, naposletku, šta je Arsen Venger? Profesor ili Idiot? Ni jedno ni drugo, zaista. Arsen Venger je Arsenal.

Број коментара 32

Пошаљи коментар
Види још

Упутство

Коментари који садрже вређање, непристојан говор, непроверене оптужбе, расну и националну мржњу као и нетолеранцију било какве врсте неће бити објављени. Говор мржње је забрањен на овом порталу. Коментари се морају односити на тему чланка. Предност ће имати коментари граматички и правописно исправно написани. Коментаре писане великим словима нећемо објављивати. Задржавамо право избора и краћења коментара који ће бити објављени. Коментаре који се односе на уређивачку политику можете послати на адресу webdesk@rts.rs. Поља обележена звездицом обавезно попуните.

уторак, 19. март 2024.
2° C

Коментари

Istina
Зашто морамо да славимо Осми март
Re: Ministarka zdravlja????
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
Мајка
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
Rad s ljudima
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
'Ako smo pali, bili smo padu skloni.'
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво