Читај ми!

Pada zavesa na F1, napokon

Kada smo pre otprilike osam meseci krenuli iz Bahreina, još poprilično pod utiskom nezaboravnog finala prethodne godine, popularnost Formule 1 je ponovo bila na nivou na kojem je nismo videli bar dvadeset godina. Novi šampion, nova pravila koja vraćaju blisko trkanje, automobili koji svojim izgledom opet okupiraju maštu i uzbudljivi prolog sa zimskih testova - svi neophodni začini su bili na mestu za sezonu koja je toliko obećavala. Štaviše, u skladu sa očekivanjima, prva trka se pretvorila u spektakl preticanja za pobedu pa je već tada neko napisao da „nije previše optimistično verovati da nam sledi sezona puna sličnih uživanja". Okej, taj neko sam možda bio ja, ali u svoju odbranu, ne verujem da je iko mogao da pomisli išta drugačije nakon onoga što su nam Maks i Šarl priredili u Bahreinu. Istina je, ipak, bila malo drugačija.

Kao kakva filmska premijera nastavka hita koji je i po kritičarima i po publici bio blokbaster, ovogodišnja sezona Formule 1 je započela u velelepnoj dvorani punoj očarane publike, ali kako je film odmicao, razočaranje onih koji su kupili ulaznice je postajalo opipljivo i sala je počinjala da se prazni. Do kraja filma - koji je pritom ispao i preterano dugačak - u publici je bilo mnogo više praznih nego popunjenih mesta pa i oni malobrojni koji su ostali do kraja dočekali su odjavnu špicu ne sa oduševljenjem, već sa olakšanjem.

 

Pod jedan, koliko god komercijalni vlasnik prava mislio drugačije, nema nikakve potrebe da sezona Formule 1 traje 23, 24 ili 25 trka. Isto kao što su trke u po tri uzastopna vikenda isuviše naporne ne samo za vozače i timove već iskreno i za nas, publiku. U televizijskoj eri bez presedana, kada izbor prenosa različitih sportova gotovo svakog vikenda umnogome premašuje slobodno vreme koje prosečan konzument može da priušti, inflacija trka sigurno puni džepove vlasnika ali u isto vreme umanjuje vrednost svake pojedinačne trke. Otprilike jednako kao što rezultat pojedinačnog meča tokom sezone NBA lige nema gotovo nikakvu specifičnu težinu jer igrače već sutra ili najdalje prekosutra očekuje nova utakmica, tako i trka gotovo svakog vikenda između marta i novembra Formuli 1 smanjuje prestiž koji je bio evidentan u vreme kada smo godišnje imali samo 16 velikih nagrada.

Pod dva, krajnje je vreme da se pronađe rešenje za sezone u kojima se pitanje šampiona reši ovako rano kao što je to bio slučaj ove godine, jer posmatranje trka koje ne odlučuju praktično ni o čemu osim o raspodeli novca među konstruktorima - za šta velika većina publike nema ama baš nikakvo interesovanje - ni na koji način ne dodaje vrednost Formuli 1, naprotiv, verovatno je čak i oduzima. Možda je momenat kada je titula odlučena dobar trenutak da - hajde da se držimo košarkaške antologije - šampion i glavni pretendenti odu na klupu a da na njihovom mestu na par trka vidimo rezervne vozače, bilo uzbudljive mlade početnike ili recimo asove iz nekih drugih kategorija auto sporta? Zamislimo recimo trku u Ostinu gde se u kokpitu Red Bula, Ferarija i Mercedesa umesto Maksa, Šarla, Luisa nalaze asovi Indikara ili čak Naskara? Možda i neko iz Moto GP-ja? Ja prvi bih to radije gledao.

Konačno, uz razumevanje za objektivne okolnosti zbog kojih je to teško izvesti, Formula 1 mora da pronađe način za logičniju distribuciju trka tokom sezone. Umesto što tokom godine skačemo između kontinenata - u Aziji počinjemo pa onda i završavamo, iz Evrope idemo u Ameriku pa se vraćamo - bilo bi sjajno da trke budu sezonski presložene pa možda čak dobijemo i kontinentalne titule. Na primer, sezona na proleće počne u Australaziji i kad se izređaju sve trke na tom kontinentu proglasi se šampion australazijske turneje. Zatim kasno proleće i prvi deo leta provedemo u Evropi gde dobijemo evropskog šampiona. Ostatak leta i rana jesen bi mogli da pripadnu Severnoj a pozna jesen Južnoj Americi, sa još dva kontinentalna šampiona koji ne bi nužno bili isti kao i ukupni, svetski šampion. Potencijal za marketing, lokalne/regionalne vozače i sponzore bi bio enorman a čak i kada bi svetska titula bila odlučena ostajala bi otvorena borba za kontinentalnog šampiona. I to bi bilo zanimljivije gledati od onoga što nam se servira poslednjih nekoliko trka.

No, nije sve tako crno. Možda sezona nije ispunila očekivanja sa kojim smo je dočekali, ali to je pre svega naša greška, a nikako sjajnih momaka na stazi koji gotovo svakog vikenda rizikuju živote samo da bi nas, udobno zavaljene u naslonjače svojih fotelja, zabavili onoliko koliko mi smatramo da je potrebno. Svakako Maks Verstapen ne može biti kriv za masterklas kojim je ove godine uz pomoć fantastično naštimovanog tima pomeo konkurenciju. Iako mi je lično prilično antipatičan - a verujem da nisam jedini, pogotovo nakon što je epizoda sa kraja trke u Brazilu, koliko god je PR tim Red Bula u međuvremenu „peglao" još jednom pokazala svu bedu razmaženosti svetskog šampiona - ne mogu a da ne budem potpuno fasciniran kvalitetom vožnje koju je Holanđanin demonstrirao ove sezone. U ne baš malom broju dominantnih sezona koje sam gledao, ovogodišnja se od svih razlikuje jer koliko god dobar Red Bul bio, RB18 ni približno nije bio dominantan na način na koji su to bili neki modeli koje su u prošlosti u rukama imali Hamilton U Mercedesu, Fetel u Red Bulu, Šumaher u Ferariju, Mensel i Prost u Vilijamsu ili Sena i Prost u Meklarenu. Ova titula je pre svega vozačka, na način kao što su to bile Šumijeva u Benetonu '94, Prostova u Meklarenu '86. ili Pikeova u Brebemu '83, i kao takva će sigurno dugo ostati u sećanju.

Recimo tifoza, koji su ove godine progutali još jednu gorku pilulu, ne toliko zbog gubitka titule koja se početkom godine nazirala, već zbog još jednog dokaza koliko je Ferari - čak i kada ima šampionski automobil - daleko od šampionskog tima. Da li se još iko seća da je posle prve tri trke Lekler imao 46 bodova viška u odnosu na Maksa? Ono što je usledilo izgleda gotovo nemoguće, a ipak se desilo. Vozačke greške u Imoli i Francuskoj, kvarovi motora u Barseloni i Bakuu, strateški autogolovi u Monaku i na Silverstonu, pogrešan izbor guma u Mađarskoj i čak i pre letnje pauze je bilo jasno da će titula još jednom zaobići Maranelo. I to u godini kada je F1-75 subotom bio najbrži automobil, a Šarl Lekler verovatno najbrži - ne i najbolji - vozač u karavanu. Sa svakim novim uveravanjem da mu se ne drma stolica, omča oko Binotovog vrata se sve više steže pa će 2023. biti veoma uzbudljiva za Skuderiju, ne nužno iz dobrih razloga.

Mercedes, sa druge strane, je platio punu cenu fokusiranja na prošlogodišnji automobil, koji bi da nije bilo Masijevog ispada u Abu Dabiju Hamiltonu doneo toliko željenu 8. titulu prvaka sveta. Taj all-in se pokazao kao pogrešan potez, ali uz šampionske gene koji su i dalje prisutni u Brekliju, ekipa je tokom sezone još jednom demonstrirala neverovatan potencijal unapređenja automobila - upravo ono što Maranelo ne ume - pa u narednu godinu ulaze sa solidnom dozom optimizma, pogotovo nakon Raselove zaslužene debitantske pobede u Brazilu. Hamilton će u Abu Dabiju pokušati da na krilima Džordžovog trijumfa sa prethodne trke produži niz od 15 uzastopnih godina u kojima je imao makar jednu pobedu ali čak i ako u tome ne uspe niko ne bi smeo da ga otpiše iz konkurencije u 2023.
U godini u kojoj je treće mesto Norisa u Imoli jedini podijum koji nije otišao Red Bulu, Ferariju ili Mercedesu, ostatak karavana ne zaslužuje ni reč pa ću zato ovde stati. Uostalom, vreme je da zavesa konačno padne i da svi zajedno krenemo na zasluženi odmor od Formule 1, ako ni zbog čega drugog, a ono da bismo je se ponovo uželeli kad nam proleće ponovo pokuca na vrata.

 

четвртак, 28. март 2024.
20° C

Коментари

Istina
Зашто морамо да славимо Осми март
Re: Ministarka zdravlja????
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
Мајка
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
Rad s ljudima
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
'Ako smo pali, bili smo padu skloni.'
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво