Da li je na pomolu nova "fantomska" olimpijada?

Korona virus širi se Japanom, ugrožavajući Olimpijske igre koje bi zemlja trebalo da organizuje u Tokiju krajem jula i početkom avgusta. Japanska prestonica već je u prošlosti jednom bila prisiljena da se odrekne održavanja olimpijade koja joj je bila dodeljena – 1940. godine. Japan je te godine trebalo da organizuje i Zimske olimpijske igre u gradu Saporu, koje je takođe prepustio drugima. Na planiranje i otkazivanje tih igara, koje se u Zemlji izlazećeg sunca često nazivaju "fantomskim", veliki uticaj je imala geopolitička igra između Sila osovine s jedne, i SAD i Velike Britanije s druge strane.

Mada japanska vlada i Međunarodni olimpijski komitet uveravaju javnost da epidemiološka kriza na Dalekom istoku ne dovodi u pitanje održavanje Olimpijskih igara u Tokiju, otimanje koronavirusa kontroli poslednjih dana izaziva sve veću zabrinutost u japanskoj javnosti i u odnosu na taj veliki sportski događaj, na koji su već utrošene milijarde dolara.

Japanski mediji javljaju da je broj potvrđenih slučajeva obolevanja od koronavirusa u zemlji prešao 800, te da među zaraženima ima i onih koji nisu boravili na nesrećnom kruzeru "Dajmond princes", u Kini ili imali direktan kontakt sa kineskim turistima.

Sa obzirom da su zaraženi otkriveni u više većih gradskih sredina širom zemlje, uključujući tu i prenaseljeni Tokio, među građanstvom raste zabrinutost da bi Olimpijske igre mogle da budu ozbiljno ugrožene epidemijom.

Politički značaj "fantomskih igara"

Malo je poznato da je Tokio već jednom bio prisiljen da se odrekne olimpijskih igara čije je pravo na organizaciju osvojio. Reč je o 12. letnjim igrama zakazanim za 1940. godinu, koje je osujetio rat. 

To je trebalo da budu prve Olimpijske igre u istoriji koje bi organizovala jedna azijska zemlja i, što je u to vreme u kojem su politika i međunarodni odnosi bili prožeti surovim teorijama o gradaciji ljudskih rasa, bilo vrlo bitno – jedan "obojeni", navodno inferiorni, narod. 

Za Japan, koji je u vreme kada se kandidovao već vladao Tajvanom i Korejskim poluostrvom, te kroz marionetsku državu Mandžukuo kontrolisao severoistok Kine, bilo je vrlo bitno da organizacijom najvećeg svetskog sportskog događaja, koji prate obimni infrastrukturni radovi, dokaže svetu da je civilizovana zemlja koja se nalazi na nivou ekonomskog i tehnološkog razvoja koji je isti ili uporediv sa zapadnim silama. 

Kroz Igre se, takođe, želelo pokazati i da je Japan neprikosnoveni lider Azije, kojem, u skladu sa njegovim civilizacijskim i ekonomskim napretkom, pripada pravo da politički predvodi, pa i fizički vlada kontinentom. 

Japanska vlada imala je i unutrašnju političku agendu – igre su zamišljene da ujedine i inspirišu narod koji su očekivala ozbiljna iskušenja u predstojećim osvajačkim ratovima, kao i da posluže da se javnost uveri da se zemlja ekonomski oporavila od Velike svetske krize iz 1929. godine. 

I prestonička vlada je bila zainteresovana da preko olimpijade pošalje poruku da je grad u potpunosti nadvladao sve posledice zapanjujućeg zemljotresa iz 1923. godine, koji su pratili stihijski požari i neredi i u kojem je poginulo najmanje 105.000 ljudi.

Ono što je zaista fascinantno je da je Japan tražio i stekao pravo da te 1940. godine organizuje i Zimske olimpijske igre (u gradu Saporu) i šestomesečnu svetsku izložbu (u Tokiju), čime je trebalo da ostvari za druge nezamislivo dostignuće – (gotovo) simultano održavanje svih logistički najsloženijih, najskupljih i najprestižnijih svetskih događaja. 

Ove, može se reći, neobuzdane ambicije govore o stepenu nacionalističke opijenosti i religijskom žaru u toj zemlji sredinom tridesetih godina. Jer, iza nastojanja da se svi važni svetski događaji objedine u Japanu u istoj godini nalazila se vera da je on "zemlja bogova", koja ima sudbinu da predvodi Aziju, i koju u 1940. očekuje praznik od ogromnog značaja. 

Naime, tadašnja država, i šire, politička i vojna elita u Japanu propagirale su ideju da je mitologija domaće mnogobožačke religije Šinto, koja je pripovedala o tome kako su Japanski arhipelag stvorila nebeska božanstva i kako je prvi japanski vladar, potomak Boginje sunca, stupio na zemlju pre više od dve i po hiljade godina, zapravo istorija.

Mitološki spisi iz ranog osmog veka upotrebljeni su za računanje starosti carske loze, i po tim proračunima, 1940. je trebalo da se navrši tačno 2.600 godina od stupanja na tlo i osvajačkog pohoda prvog (legendarnog) vladara Japana, Đinmua – godišnjica koju je država nameravala da iskoristi za ideološku homogenizaciju stanovništva i slanje političkih poruka inostranstvu.

Olimpijska osovina Berlin-Rim-Tokio

Prva ideja o održavanju Olimpijskih igara u Japanu rodila se 1929. i nakon dve godine debata u zemlji i opipavanja pulsa u inostranstvu, skupština grada Tokija je 1931. godine jednoglasno donela odluku da istakne kandidaturu za najveći međunarodni sportski događaj. 

Japanu su Letnje olimpijske igre zvanično dodeljene 1936. na sastanku Međunarodnog olimpijskog komiteta (MOK) u Berlinu, gde je tada održana 11. olimpijada, koja je poslužila za demonstraciju ekonomske moći i organizacione sposobnosti nacističkog režima.

Hitlerovi propagandisti nadali su se i da će pažljivo probrane nemačke atlete, ubirući pregršt medalja, domaćoj javnosti u praksi potvrditi, a inostranstvu nametnuti, nacističku ideološku sliku o fizičkoj nadmoćnosti arijevske rase.

Da je hronološka sekvenca u kandidaturi za Olimpijske igre u četvrtoj deceniji prošlog veka vezana za političko-vojni afinitet tri zemlje koje su tih godina postale poznate kao "Sile osovine", pokazuje koordinacija Tokija sa Rimom. Naime, i italijanska vlada je nameravala da, po ugledu na Berlin, kroz sport demonstrira svetu rastuću silu svoje fašističke države, pa je Večni grad ušao u nadmetanje za olimpijske igre 1940. skupa sa Tokijom.

Međutim, kada su Japanci uputili molbu Dučeu da Rim povuče svoju kandidaturu kako bi dalekoistočna carevina sigurno dobila olimpijadu zakazanu za 1940, važnu godinu u kojoj se po japanskom mitskom predanju navršavalo tačno 2.600 leta od stupanja na presto prvog japanskog cara, Musolini je na to pristao, pomerivši kandidaturu svoje zemlje za 1944. 

Tako je u periodu od 1936. do 1944. trebalo da bude ostvaren niz od tri letnje olimpijade u organizaciji novih svetskih (fašističkih) sila, Nemačke, Japana i Italije, kojim bi bila dokazana teza o rasnoj i civilizacijskoj superiornosti njihovih naroda i svetu dato na znanje da je došlo do pomeranja jezgara ekonomske moći.

Situacija se, međutim, zakomplikovala kada je švajcarski grad Lozana, sedište MOK-a, objavio kandidaturu za olimpijadu 1944, koja je padala tačno na pola veka od osnivanja tog internacionalnog tela. Musolinijev režim je ocenio da italijanska prestonica ne može da pobedi takvog kandidata, pa je Duče odlučio da prekrši svoje obećanje Japancima i ponovo uvede Rim u trku za olimpijadu 1940.

Uspon i pad Tokija

Isprva među kandidatima za 12. olimpijske igre 1940, pored Tokija i Rima, našli su se i Aleksandrija, Barselona, Budimpešta, Buenos Ajres, Dablin, Helsinki, Rio de Žaneiro i Toronto. U drugi krug plasirali su se prestonice Japana, Italije i Finske. Među njima se povela tako ogorčena bitka da sednica MOK-a u Oslu 1935. nije mogla da odluči pobednika. To se desilo tek godinu dana kasnije u Berlinu, kada je Tokio odneo prevagu, porazivši Helsinki u poslednjoj rundi glasanja.

Međutim, odmah po tom uspehu, Tokio se suočio sa ozbiljnim protivljenjima, i u inostranstvu i kod kuće. Naredne 1937, Japan je otpočeo vojne operacije u centralnoj Kini napadima na Šangaj, Nanđing i druge gradove. To je izazvalo snažnu reakciju Velike Britanije i naročito Sjedinjenih Država, koje su u tome videle pretnju od daljeg širenja japanskog vojnopolitičkog uticaja u azijsko-pacifičkom regionu. Usledili su brojni pritisci da se Japan odrekne olimpijade ili da mu ona bude oduzeta. 

U samom Japanu, zbog razmera operacija u Kini i potrebe da se pripremi za eventualni budući rat protiv SAD za primat u Tihom okeanu, vojska je ubrzo počela da se protivi utrošku novca, gvožđa, čelika i drugih sirovina za infrastrukturne radove za dve olimpijade. Ona je zahtevala i da se radna snaga u većem broju posveti ratnom naporu i zazirala od toga da bi deo njenog ljudstva mogao da bude povučen iz stroja kako bi se formirale reprezentacije za različite sportove. 

Japanska vlada je tako u leto 1938. godine zbog teške vojnopolitičke situacije odlučila da odustane od održavanja olimpijada u Tokiju i Saporu 1940. Letnja je prepuštena Helsinkiju, koji, međutim, zbog izbijanja Drugog svetskog rata i sukoba sa Sovjetskim Savezom takođe nije uspeo da je održi. 

MOK je zimsku olimpijadu od koje je Japan odustao najpre poverio Sent Moricu u Švajcarskoj, a onda nemačkom gradu Garmiš-Partenkirhenu, ali ni te igre nikada nisu održane zbog izbijanja rata 1939.

Prošlost kao uteha?

Pojedini medicinski stručnjaci smatraju da bi novi koronavirus u Japanu mogao da dostigne vrhunac tokom marta i potom počne da jenjava. U tom scenariju, po kojem virus slabi kako raste temperatura i dužina dana, te postaje sezonski problem koji se javlja isključivo zimi, biće dovoljno vremena za konsolidaciju do održavanja najvećeg sportskog događaja na planeti u kojem bi trebalo da učestvuje više od 15.000 atleta. 

Mračniji scenario, po kojem se virus otima kontroli i opstaje bez obzira na doba godine, međutim, mogao bi biti fatalan po Olimpijske igre, jer sportski radnici ocenjuju da preostaje još dva ili, maksimalno, tri meseca do trenutka kada odluka o tome da li se olimpijada održava ili ne mora biti donesena.

Eventualno otkazivanje ili pomeranje ovogodišnje olimpijade zbog epidemije smrtonosnog koronavirusa, posebno s obzirom na gore navedenu nesrećnu olimpijsku istoriju, bilo bi ne samo ekonomski, već i nemali psihološki udarac za japansko društvo i državu.

Međutim, i u tom slučaju Japanci će bar imati utehu u činjenici da je njihova zemlja već uspešno organizovala tri olimpijade – Letnje igre u Tokiju 1964. godine, i Zimske u Saporu 1972. i Naganu 1998.

Nije slučajno da su prve dve održane upravo gradovima koji su trebali da budu domaćini "fantomskih igara" iz 1940. godine.

Број коментара 2

Пошаљи коментар

Упутство

Коментари који садрже вређање, непристојан говор, непроверене оптужбе, расну и националну мржњу као и нетолеранцију било какве врсте неће бити објављени. Говор мржње је забрањен на овом порталу. Коментари се морају односити на тему чланка. Предност ће имати коментари граматички и правописно исправно написани. Коментаре писане великим словима нећемо објављивати. Задржавамо право избора и краћења коментара који ће бити објављени. Коментаре који се односе на уређивачку политику можете послати на адресу webdesk@rts.rs. Поља обележена звездицом обавезно попуните.

четвртак, 28. март 2024.
21° C

Коментари

Istina
Зашто морамо да славимо Осми март
Re: Ministarka zdravlja????
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
Мајка
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
Rad s ljudima
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
'Ako smo pali, bili smo padu skloni.'
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво