Pravoslavlje na jugu Afrike

Intervju sa arhimandritom Pantelejmonom, starešinom Crkve Svetog apostola Tome u Johanesburgu objavljen je u časopisu "Pravoslavlje", objavljujemo ga u integralnoj verziji.

Intervju sa ocem Pantelejmonom, starešinom Crkve Svetog Tome u Johanezburgu,  koji već godinama unazad uživa veliku podršku u Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi zbog zalaganja i neumornog rada za dobrobit Srpske Pravoslavne Crkve i srpskog naroda, a naročito članova srpske zajednice u Africi, objavljen je  u najnovijem izdanju zvaničnih novina Srpske Patrijaršije u Beogradu, listu "Pravoslavlje".

Arhimandrit Pantelejmon Jovanović, jedini srpski sveštenik na tlu afričkog kontinenta i jedini misionar Srpske Pravoslavne Crkve u Africi, starešina je Crkve Svetog Tome u Johanesburgu, u Južnoafričkoj republici. Otac Pantelejmon je rođen u Čačku 1974. godine, stupio u Manastir Dečane 1996, a zamonašen u manastiru Crna Reka 1998. godine. Od decembra 2002. godine, blagoslovom Njegove Svetosti Patrijarha Srpskog G. Pavla postavljen je za starešinu Crkve Svetog Tome u Johanesburgu, jedinog srpskog pravoslavnog hrama na afričkom kontinentu i predstavnik je Srpske Pravoslavne Crkve na teritoriji Aleksandrijske Patrijaršije. Ova crkva, sazidana 1978. godine, jedinstvena je u pravoslavnom svetu zbog toga što se u njoj služi na antiminsu sa potpisima dvojice arhijereja.

Pravoslavlje u Africi

Otac Pantelejmon o misionarskim nastojanjima i položaju Pravoslavne Crkve u  podsaharskoj Africi kaže:

"Teritorija celokupnog afričkog kontinenta se nalazi pod kanonsko-jurisdikcijskom vlašću Aleksandrijske Patrijaršije koju je osnovao u prvom veku sveti apostol i jevanđelist Marko. Danas, Sabor Arhijereja Aleksandrijske Patrijaršije broji dvadeset sedam arhiepiskopa, miropolita i episkopa i oni žive i rade u svim državama afričkog kontinenta. Teritorija pojedinih arhijereja se prostire na nekoliko afričkih država. Dva arhijereja i oko stotinu sveštenika su iz redova lokalnog afričkog stanovništva. Svi arhijereji, na čelu sa Patrijarhom Aleksandrijskim, Njegovim Blaženstvom G. Teodorom Drugim, se apostolski trude u svojim eparhijama da osnivaju parohijske zajednice, grade hramove, organizuju veronauku, duhovne centre, krštavaju, rukopolažu, grade škole i imaju prijateljske odnose sa lokalnim vlastima. Poslednjih devet godina sam svedok tog misionarskog rada u Južnoj Africi i ostalim podsaharskim zemljama (Zambija, Zimbabve, Bocvana, Mozambik...) I zaista se treba odati veliko priznanje Sinodu, Saboru i kliru Aleksandrijske Patrijaršije."

Otac Pantelejmon je govorio i o pravoslavnim zajednicama u Africi i bogosluženju na nekom od autohtonih jezika afričkih naroda:

"Postoji bogoslovska škola koju je osnovao Kiparski Arhiepiskop Makarije u Najrobiju (Kenija) i u toj školi se školuje većina budućih sveštenika Afrikanaca (kod nas u Johanesburgu su trojica afričkih pravoslavnih sveštenika bili polaznici te škole). Najbrojnije pravoslavne zajednice lokalnog afričkog stanovništva se nalaze u centralnoj Africi: Tanzanija, Kongo, Zair, Uganda, Kenija. Lepa tradicija da Svetogorci dolaze na afrički kontinent u misiju, održala se do današnjeg dana. Na poslednjem zasedanju Svetog Arhijerejskog Sabora Aleksandrijske Crkve, izabrana su dva Svetogorca za nove Arhijereje na afričkom kontinentu i uopšte, uvek se u Africi nalazi značajan broj sveštenika, monaha i monahinja iz Grčke i sa Kipra koji pomažu u misionarskom radu. Blagoslov je da se, gde god je moguće, u bogosluženjima i propovedima što više koriste lokalni jezici afričkih naroda. Naravno, sveštenici Afrikanci tako i rade, a mi koji smo iz Evrope, najčešće koristimo engleski jezik u misionarskim aktivnostima. U Južnoj Africi imamo jednog đakona (engleskog porekla) koji je prekucao ceo časoslov na Zulu i Severni Sutu jezik, pa kada smo zajedno u poseti lokalnim afričkim zajednicama, trudimo se da čitamo i pevamo iz njega."

O prisustvu Srpske Pravoslavne Crkve u podsaharskoj Africi i budućim planovima otac Pantelejmon je rekao:

"Srpska Pravoslavna Crkva je jedino prisutna u Africi kroz Crkveno-školsku opštinu Sveti Sava i hrama sv. apostola Tome u Johanesburgu. To prisustvo je omogućeno sestrinskom ljubavlju, razumevanjem i blagoslovom Aleksandrijske Patrijaršije. Najbrojnija srpska zajednica u Africi je u gradu Johanesburgu i ukazala se realna potreba i želja da naši Srbi imaju svoj hram, bogosluženja i svete tajne na srpskom jeziku. Postojali su pokušaji da se osnuju misionarske parohije u Kejptanu I Gaboronu (Bocvana) gde takođe živi oko stotinu porodica, ali su ti pokušaji bili improvizovani i bez saglasnosti nadležnih lokalnih crkvenih vlasti tako da nisu mogli ni biti realizovani. Lično smatram da bi u budućnosti srpski sveštenici trebalo da opslužuju i duhovno brinu o hramu i parohiji koje već imamo i da se sa blagoslovom crkvenih vlasti pridružuju i učestvuju u misionarskim aktivnostima u drugim oblastima zajedno sa lokalnim sveštenstvom, a takođe sa blagoslovom mogu putovati i obilaziti srpske zajednice i u Kejptaunu, Gaboronu, Lusaki, Harareu...u zavisnosti od želja i potreba. U svim ovim mestima postoje već pravoslavni hramovi ili su izgradnji.

Kada se sedamdesetih godina prošlog veka povećao broj Srba u Johanesburgu, pojačala se i želja i potreba za mestom zajedničkog okupljanja i molitve. Dragomir Popović, biznismen iz Johanesburga kupio je dva hektara zemlje i preporučio članovima naše zajednice da se na tom imanju sagradi hram. Većina Srba je nevoljno prihvatila ovaj predlog jer se imanje u to vreme nalazilo daleko van grada. Narod je sakupio novac da se zemljište otkupi i započelo se sa izgradnjom hrama koji je završen 1978. godine. Posle političkih promena u Južnoj Africi, pada aparthejda i uspostavljanja demokratije, crnačko stanovništvo je pohrlilo u centralne delove grada, a belci su počeli da naseljavaju severne delove u pravcu Pretorije. Do danas se grad značajno proširio, tako da se sada naše crkveno imanje nalazi na jednoj periferiji koja je najelitniji deo Johanesburga. Pokazalo se da je Popović bio vođen Božijom rukom i pravi vizionar, i da po rečima sv. Jovana Kronstatskog, „nema ništa slučajno pod kapom nebeskom"."

O odnosima sa Aleksandrijskom Patrijaršijom kaže:

"Odnosi sa Aleksandrijskom Patrijaršijom u periodu od 1996. do 2001. godine nisu bili zadovoljavajući. Postoje u arhivi naše Patrijaršije mnogobrojni dokumenti koji svedoče o tome. Situacija je bila toliko nezavidna da su, po svedočenju jednog od sekretara, zaposleni u kabinetu Njegove Svetosti, na sam pomen Johanesburga znali da dolaze loše vesti i problemi. Nesporazum je nastao zbog neprihvatanja jurisdikcijske vlasti Aleksandrijske Patrijaršije, od strane članova Crkvenog Odbora i sveštenika iz Johanesburga. Danas je potpuno drugačije. I bez teološkog obrazovanja, brzo sam shvatio da je najprirodnije imati bratske odnose sa crkvenim vlastima na teritoriji Aleksandrijske Patrijaršije i međusobno poštovanje. Sa lokalnim arhiepiskopima imam najbliskiju saradnju, a veoma sam blizak i sa Njegovim Blaženstvom Patrijarhom Aleksandrijskim G. Teodorom koji je već dva puta bio u poseti srpskoj parohiji u Johanesburgu, a nebrojeno puta smo se sreli, molili Bogu zajedno i razgovarali u ostalim mestima naše Arhiepiskopije."

O saradnji johanesburške crkvene zajednice sa Ambasadom Republike Srbije u Južnoafričkoj republici, Ministarstvom vera i dijaspore Republike Srbije i srpskim nacionalnim organizacijama, otac Pantelejmon je rekao:

"Neka vrsta formalne saradnje sa Ambasadom postoji ali ona bi mogla i morala biti puno bolja i na mnogo uzvišenijem nivou nego što je to bio slučaj do sada. Primeri odlične saradnje su Ambasade Rusije, Grčke i Kipra sa svojim sveštenstvom u Johanesburgu. Imamo vrednu i značajnu saradnju sa srpskim Ministarstvom vera i dijaspore sa nadom da će se u budućnosti ta saradnja još više razvijati i da će biti prepoznata neprocenjiva vrednost i značaj koju Crkveno-školska opština Sveti Sava ima za članove srpske zajednice koji žive na afričkom kontinentu. Imamo puno kontakata sa medijima u Republici Srpskoj koji često prate dešavanja i aktivnosti u našoj Crkveno-školska opštini i zajednici u Južnoj Africi, a takođe imamo saradnju i sa velikim brojem patriotskih organizacija u Srbiji koje su već odavno prepoznale značaj koji ima Srpska Pravoslavna Crkveno-školska opština u Johanesburgu za srpski narod u Africi.

Otac Pantelejmon je govorio i o neobičnosti povezanoj sa osvećenjem hrama svetog Tome u Johanesburgu i crkvenom antiminsu sa dva episkopska potpisa kao svedočanstvu bliskosti i bratske ljubavi između Srpske i Aleksandrijske Patrijaršije:

"To je upravo bio događaj koji je posvedočio da sa iskrenom bratskom ljubavlju i verom u istinu i pravdu, nema šta se ne može dobro i dušekorisno učiniti na opštu korist. Kada sam 2002. godine stigao u Johanesburg, ubrzo sam saznao da, sticajem raznih okolnosti, hram ni posle više od dvadeset pet godina nije osveštan. Naravno da mi je to bila najvažnija tema razgovora po mom povratku u Srbiju na prvi godišnji odmor. Prilikom neformalnih razgovora u našoj Patrijaršiji, dobijao sam savete da je možda bolje tu temu i ne pominjati imajući u vidu nedavne nesporazume koje smo imali sa Aleksandrijskom Patrijaršijom. Nisam se mirio sa takvim pristupom jer sam znao i osećao da nije dobro da naš hram ne bude osveštan. Konačno sam razgovarao sa Patrijarhom Pavlom o tome i dobio blagoslov za osvećenje hrama uz savet da se pronađe episkop koji bi došao u Johanesburg i obavio čin velikog osvećenja hrama. Otišao sam na Cetinje i odmah dobio potpunu podršku Mitropolita Amfilohija uz obećanje da se on prihvata po Patrijarhovom blagoslovu da dođe i osvešta hram u Johanesburgu. Posle razmene zvaničnih pisama i blagoslova između Srpske i Aleksandrijske Patrijaršije, Mitropolit Amfilohije je u pratnji oca Nebojše Topolića, stigao u Johanesburg i zajedno sa nadležnim Mitropolitom Serafimom osveštao hram na dan crkvene slave. Veliki broj naših ljudi se okupio i atmosfera je bila veličanstvena, kakvu ne pamte članovi srpske zajednice u Južnoj Africi. Naročito je tih dana bila izražena ljubav i gostoprimstvo Mitropolita Serafima prema našem Mitropolitu Amfilohiju. U toku čina osvećenja hrama, u momentu kada se potpisuje antimins za sveti presto, između dva pravoslavna Mitropolita je nastalo prebacivanje olovke iz ruke u ruku. Mitropoliti su međusobno činili veću čast jedan drugom, dok se na kraju sa dirljivim međusobnim uvažavanjem i ljubavlju nisu saglasili da obojica potpišu antimins, tako da smo dobili antimins sa dva potpisa koji je (umesto bojazni kakva će biti reakcija Aleksandrijske Patrijaršije na našu molbu) jedinstveno i trajno svedočanstvo o duhovnoj bliskosti dve Patrijaršije." 

Škola "Sveti Sava" u Johanesburgu i sirotište Sveti Sava Srpski 

O školi „Sveti Sava" u Johanesburgu i afričkom sirotištu "Sveti Sava Srpski" otac Pantelejmon kaže: 

"Srpskom školom "Sveti Sava" se svi zajednički ponosimo. Škola je bila jedna od retkih stvari koja je nedostajala našoj Crkveno-školskoj opštini. Konačno, pre dve godine, zahvaljujući entuzijazmu nastavnice Violete Marinović koja volonterski obavlja svoj posao i blagodareći tehničkoj i logističkoj podršci naše Crkveno-školske opštine, škola je započela sa radom na dečji praznik Vrbice - Lazareve Subote. Početak rada škole su blagoslovili tadašnji zamenik Srpskog Patrijarha, Njegovo Visokopreosveštenstvo Mitropolit Amfilohije i Njegovo Preosveštenstvo Episkop Atanasije (Rakita). Pismenu podršku su dali i ministri prosvete i dijaspore uz obećanje da će konkretno pomagati rad škole. Od ove godine ćemo započeti i sa časovima veronauke u našoj školi. Imajući u vidu realne potrebe i broj Srba, za sada nismo zadovoljni odzivom roditelja ali čvrsto verujemo da ova škola ima veliku perspektivu i potencijal i da se po svaku cenu mora održati njeno postojanje. 

Osnivači sirotišta "Sveti Sava Srpski" su pravoslavni sveštenik Frumentije i popadija Evgenija. Oni su Afrikanci iz Severnog Sutu plemena. Bili su u duhovnoj vezi sa pokojnim arhimandritom Nazarijem (kome je majka bila Srpkinja) i odatle ideja i blagoslov da sirotište ponese ime Svetog Save. U sirotištu se trenutno nalazi oko tridesetoro dece uzrasta beba od 1. meseca pa do 20 godina. Deca su iz Južne Afrike, Zimbabvea, Burundija... Popadija Evgenija je osnovala sirotište 1982. godine kada je shvatila da ima dar od Boga da pruži ljubav i da se brine o nezbrinutoj deci. Ona je 1999. godine završila zvaničan državni kurs za staranje o deci i dobila diplomu. Sirotište je zvanično registrovano 2004. godine. Do sada je preko stotinu dece prošlo kroz ovo sirotište. Poslednjih godina sam redovno u sirotište vodio srpske episkope koji su nam bili u poseti i čini mi se da je na sve njih upravo poseta ovom sirotištu ostavljala najsnažniji utisak. " 

Uvek se može bolje 

Intervju sa ocem Pantelejmonom završen je pričom o transformaciji crkvenog imanja i Crkveno-školske opštine u poslednjih desetak godina:

"Zaista je puno urađeno poslednjih devet godina i kada biste kompletan broj "Pravoslavlja" posvetili našoj crkvi u Africi, ne bi bilo dovoljno mesta da se objave svi godišnji izveštaji. Najosnovnije je da su ljudi polako počeli da dolaze u crkvu, da uče o veri, postu, molitvi, ispovesti, pokrenut je reprezentativni crkveni časopis, povezali smo i naše ljude i umrežili bazu podataka (sada imamo oko 1000 e-mail adresa Srba po Africi i svake sedmice šaljem po jedno cirkularno pismo svima: informativnog, verskog i sličnih sadržaja, kada je nekome potrebna pomoć ili savet šaljemo obaveštenja i o tome), finansijska situacija daleko bolja, crkveno imanje preobraženo, unapređeno i ulepšano na ponos svim Srbima koji žive u Africi, odnosi sa Aleksandrijskom Crkvom bratski i neuporedivo bolji nego pre, osnovana srpska škola Sveti Sava, uvedena tradicija da nas svake godine posećuju srpski episkopi, a s vremena na vreme i predstavnici Ministarstava Vlade Srbije, tesno sarađujemo sa otadžbinom, u kontaktu smo i posećujemo Srbe u Bocvani i Zambiji...Ono što je najvažnije, ostvaren je ogroman napredak uz konstataciju da uvek možemo mnogo više da uradimo i da budemo mnogo bolji. Za veliki napredak smo zahvalni Gospodu Bogu, ljubavi i milosti Njegovoj, blagoslovu naših duhovnih vođa i našim vrednim parohijanima - vernicima, ljudima dobre volje koji pomažu naš sveti hram i doprinose na bilo koji način napretku naše Crkveno-školske opštine Sveti Sava u Johanesburgu.  Tamo gde mi još uvek nismo sposobni ili se nedovoljno trudimo (a želimo najbolje), Bog nadoknađuje naše nemoći i pomaže nam, ako se mi iskreno trudimo i sa verom u Boga i ljubavlju prema rodu i otadžbini radimo."  

  

Број коментара 0

Пошаљи коментар

Упутство

Коментари који садрже вређање, непристојан говор, непроверене оптужбе, расну и националну мржњу као и нетолеранцију било какве врсте неће бити објављени. Говор мржње је забрањен на овом порталу. Коментари се морају односити на тему чланка. Предност ће имати коментари граматички и правописно исправно написани. Коментаре писане великим словима нећемо објављивати. Задржавамо право избора и краћења коментара који ће бити објављени. Коментаре који се односе на уређивачку политику можете послати на адресу webdesk@rts.rs. Поља обележена звездицом обавезно попуните.

уторак, 16. април 2024.
8° C

Коментари

Istina
Зашто морамо да славимо Осми март
Re: Ministarka zdravlja????
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
Мајка
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
Rad s ljudima
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
'Ako smo pali, bili smo padu skloni.'
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво