Misija književnosti

Poslednjih dvadeset godina ne postoji ozbiljan koncept predstavljanja srpske kulture u Francuskoj. Niko nije definisao čemu služi Kulturni centar Srbije u Parizu. Na Salonu knjige je moguće napraviti štand za samo desetak hiljada evra, to moraju da znaju u srpskim ministarstvima, kaže Nataša Pejin, izdavač iz Pariza za Program za dijasporu.

Nataša Pejin od ranih devedesetih živi i radi u Parizu. Jedanaest godina je radila kao urednik u uglednoj francuskoj izdavačkoj kući "L' Age d'homme", koja je najznačajnije srpske pisce štampala na francuskom jeziku.

Internet knjižara „Beskrajni plavi krug" (Un Infini Cercle Bleu) je njen autorski projekat, nastao 2005. godine, iz potrebe da na jednom mestu francuskoj publici ponudi deo srpske literature, kako bi putem pisane reči bolje upoznali Srbiju i njen narod. Štampanje knjiga je bio njen sledeći korak. Do sada je Francuzima ponudila šest naslova štampanih na francuskom jeziku. Dobitnik je Zlatne značke Kulturno-prosvetne zajednice Srbije 2011. godine.

Kako se rodila ideja o knjižari on lajn?

"Ideja je počela da se rađa 90-tih godina dok sam radila kod Vladimira Dimitrijevića u izdavačkoj kući "L' Age d'homme". U najgore vreme antisrpske kampanje i rata u bivšoj Jugoslaviji, tu su dolazili i Srbi i Francuzi koji su tragali za literaturom koja bi im pomogla da bolje razumeju konflikt. Francuzi su tražili informacije o Srbiji, o istoriji Jugoslavije, a Srbi su, opet tražili dokumenta i knjige kojima bi mogli prijateljima i kolegama da pokažu i dokažu da Srbi nisu najgori narod kako se predstavljaju u medijima. I tada se pokazalo da mi potencijalno imamo puno toga, ali da do informacija i dokumenata ne možemo doći, da ne postoji arhiva... To je bilo, grubo rečeno, rasulo!

Tada sam verovala da će taj važan posao obaviti neka državna institucija. To niko nije uradio, a godine su prolazile.

Napravila sam projekat i počela da skupljam knjige. Ideja mi je bila da ih prvo popišem i da zakupim jedan prostor gde će biti izložene, ali pošto je to skupo, krenula sam od mogućeg. Napravila sam virtuelnu knjižaru na internet sajtu, gde sam izložila te knjige. Pošto sajt treba izdržavati, ja sam počela da objavljujem knjige", rekla je Nataša Pejin.

Zanimljivo je kako ste odlučili da štampate prvu knjigu, Teslinu autobiografiju....

"Sasvim slučajno sam 2006. godine rešila da objavim autobiografiju Nikole Tesle „Moji izumi". U junu me jedna prijateljica koja radi u UNESKO-u pozvala i rekla da treba da vidim kako su Hrvati napravili multimedijalni šou povodom 150-togodišnjice Teslinog rođenja.
A šta su Srbi uradili? Ništa. Čak poslednjih 30 godina u Francuskoj nije štampana ni jedna knjiga o Tesli!

Pozvala sam prijatelja koji je mogao da prevede „Moje izume" sa engleskog na francuski jezik za 4 meseca i knjiga je izašla do kraja godine. Neočekivano, počela je fenomenalno da se prodaje. Onda sam objavila dvojezično izdanje "Kosovskog boja" iz 1868. godine, zatim Teslinu biografiju Margaret Čejni...

„Knjigu o Milutinu" sam štampala iz patriotsko-emotivnih razloga. Ta knjiga je objavljena pre više od 20 godina u Francuskoj i rasprodata. Smatram da ona uvek treba da bude dostupna i stranom i domaćem čitaocu, jer je ona ogledalo srpskog mentaliteta koje je potpuno iskrivljeno zadnjih 20 godina i u Srbiji i u svetu. Ta knjiga, taj lik Milutina stavlja srpski patriotizam, koji se možda može nazvati i nacionalizmom, u pravu meru", istakla je Pejin.

Nezavisni ste, sloboda Vam je važna u radu, do sada niste sarađivali sa srpskim državnim institucijama, ministarstvom... Gde vidite moguću saradnju i da li je dobrodošla?

"Mislim da je važno da se sa institucijama matične zemlje, Srbije, za koju radim indirektno i direktno, povežemo. Problem je što mi nikada niko nije odgovorio ni na jedno pismo, od 2006. do 2010, a pisala sam ministrima, njihovim zamenicima... Jednom sam imala nekakav susret koji nije urodio nikakvim plodom.

Nikada nije došlo do saradnje jer, kako ja to vidim, poslednjih 20 godina nije napravljen ozbiljan koncept, strategija šta mi to želimo. Ja sam zadovoljna onim šta sam uradila, ali mislim da sam mogla bolje i više da sam imala podršku neke državne institucije.

Bez obzira što radim samostalno, veoma je važno da sarađujemo, i da se naši pokreti, akcije na neki način koordiniraju, što naravno ne znači da se ja odričem svoje slobode, svojih ideja. Važno je da udruženim snagama radimo na nekom događaju. To može samo ukoliko ljudi koji su na rukovodećim mestima u institucijama kulture zaista osećaju da su oni u službi tih institucija, a ne da su oni ta institucija", kaže Nataša Pejin.

Tu dolazimo i do Srpskog kulturnog centra u Parizu. Kakve su Vaše zamerke na njihov rad?

"Niko nije definisao čemu služi Kulturni centar u Parizu, šta mi hoćemo sa tom institucijom. Da li se mi obraćamo Srbima u rasejanju, okupljamo ih da bi održali veze sa maticom, da bi pomagali maticu ili se mi okrećemo narodu zemlje u kojoj smo i otvaramo Srbiju njima, zovemo ih da dođu u Srbiju i pravimo mostove saradnje. To su sasvim dve različite strategije, ideje, vezane za jednu instituciju. Možda možemo i obe stvari. Ali, po mom mišljenju, oni ne rade ni jednu ni drugu stvar kako treba.

Kulturni centar funkcioniše kao jedan galerijski prostor, dolaze kvalitetni umetnici, slikari, muzičari, to nije sporno... ali malobrojna je publika koja ih može videti, i to iz vrlo jednostavnog razloga - u Parizu se svaka dva minuta dešava neki kulturni događaj. Konkurencija je na vrhunskom nivou, a pritom ste u gradu i zemlji vrhunske svetske kulture", naglašava Pejin.

Izlagali ste knjige na Salonu knjige u Parizu...

"Ja sam 2011. godine zakupila jedan mali štand kada sam saznala da Srbija neće doći i  izložila sam sve srpske pisce na francuskom jeziku koji postoje. Bio je to skroman štand, ali lepo uređen, a kazaću vam da je sve to koštalo oko 10 000 evra, jer je veoma važno da to čuju oni koji sede u ministarstvima i finasiraju kulturu.

A kada Srbija dolazi u Pariz na Sajam ja mislim da to košta između 30 000 i 50 000 evra, i pri tom se izlažu knjige na srpskom jeziku koji tamo niko ne čita i ne govori, tako da srpska knjiga ne dolazi u prave ruke - francuskog čitaoca, kritičara, novinara...", zaključila je Nataša Pejin.

Број коментара 0

Пошаљи коментар

Упутство

Коментари који садрже вређање, непристојан говор, непроверене оптужбе, расну и националну мржњу као и нетолеранцију било какве врсте неће бити објављени. Говор мржње је забрањен на овом порталу. Коментари се морају односити на тему чланка. Предност ће имати коментари граматички и правописно исправно написани. Коментаре писане великим словима нећемо објављивати. Задржавамо право избора и краћења коментара који ће бити објављени. Коментаре који се односе на уређивачку политику можете послати на адресу webdesk@rts.rs. Поља обележена звездицом обавезно попуните.

субота, 27. април 2024.
11° C

Коментари

Istina
Зашто морамо да славимо Осми март
Re: Ministarka zdravlja????
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
Мајка
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
Rad s ljudima
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
'Ako smo pali, bili smo padu skloni.'
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво