Читај ми!

U Podgorici objavljena nova knjiga Dragana Jakovljevića

Književna zadruga Srpskog nacionalnog savjeta Crne Gore je, u okviru širenja kulturne saradnje Srba u zemljama regiona, objavila novu knjigu pripovedaka budimpeštanskog pisca Dragana Jakovljevića. Knjiga "Priče iz ogledala" sadrži dvadeset pripovedaka, nastalih u poslednje dve godine, među kojima je i priča "Bezimena knjiga gospodina B".

                                  Bezimena knjiga gospodina B.

Kada je mladi gospodin B. ušao u kuću koju je te zime kupio od naslednika prethodnog vlasnika s namerom da se u nju useli, ona je, prema ranijem dogovoru bila na vreme ispražnjena. Pokojnikova rodbina je nameštaj uzela sebi, a sitno pokućstvo i zatečenu garderobu razdelila sirotinji. Samo je na podu salona, kraj velikog prozora u uglu, ležala jedna knjiga, naizgled sasvim obična, slučajno ostavljena ili nikome potrebna.

Obuzet nedoumicama oko transporta nameštaja i njegovog budućeg rasporeda, što obično prati useljenje u novi dom, vlasnik prvih dana boravka u kući nije obraćao pažnju na ovu jedinu ostavštinu svog prethodnika. Ali, kako su večeri postajale sve hladnije, pomislio je kako bi bilo dobro da upali vatru u kaminu. Drva u dvorištu je, prema njegovoj proceni, bilo dovoljno barem za nekoliko narednih nedelja, pa je uneo jedno naručje cepanica i smestio ih blizu kamina.

Pošto je vatru bilo nemoguće zapaliti bez papira, osvrtao se po kući, ne bi li pronašao bilo kakav komad stare hartije. Jedini predmet od papira u čitavoj kući, bila je stara, iskrzana knjiga koja je, netaknuta, sve vreme ležala u uglu salona. Čovek je podiže i odmah primeti da joj nedostaju korice. Bez njih se nije mogao znati naslov knjige, a ni ime autora. Prelistao je nekoliko prvih stranica i zaključio da se na njima nalaze priče o nekim neobičnim ljudima i njihovim sudbinama. Ali pošto nije bio naročiti ljubitelj knjiga, niti su mu ličnosti koje su se tamo spominjale išta značile, pomisli kako neće načiniti nikakav zločin ako iscepa prvih par stranica i njima pokuša da zapali vatru. Soba je bila sve hladnija, pa je postojala mogućnost da se prehladi, ukoliko što pre ne učini nešto kako bi je zagrejao.

Ta knjiga je takoreći bezvredna, mislio je gospodin B. Da nije tako, zar bi je prethodni vlasnici ostavili bačenu na pod, kao jedinu stvar do koje im nije stalo?
Međutim, cepanje stranica mu nije uspelo ni u prvom pokušaju, a ni u sledećim. Knjiga je bila štampana na sasvim običnom papiru i naizgled se ni po čemu nije razlikovala od drugih starih knjiga, pa je otuda iznenađenje njenog novog vlasnika zbog ovog neuspeha bilo veće. On naposletku odustade od prvobitne namere i, suočen sa hladnoćom, odluči da zapali celu knjigu.

Približio je papiru zapaljeno drvce šibice, ali se ništa nije dogodilo. Drvce je dogorelo i blago mu opeklo prst, a knjiga je ostala onakva kakva je i bila. On ponovo učini isto, ali bez očekivanog uspeha. Vatra nije ostavljala nikakav trag na knjizi, pa čak ni garež. Potrošivši celu šibicu uzalud, gospodin B. se ljutito umota u ćebe, pokri jorganom po glavi i leže da spava.

San mu, međutim, dugo nije dolazio. Imao je čudan osećaj da je, sem njega, još neko prisutan u toj kući i da ga krišom posmatra. Ranije je, ponekad, u takvim situacijama sumnjao da postaje paranoičan, ali je onda shvatio da sebe ne treba da smatra bolesnim čovekom, jer se ispostavljalo da je svaki njegov predosećaj te vrste, daljim razvojem događaja bio potvrđivan kao opravdan.

Više puta je te noći ustajao, šetao po kući i proveravao da li su sva vrata zaključana i prozori dobro zatvoreni. Osećanje teskobe se, međutim, pojačavalo i on zatvori i poslednji šalon na prozoru do ulice, kako zakasneli prolaznici ne bi mogli da ga vide. Onda upali noćnu lampu i poče da čita knjigu koju je prethodno ostavio kraj korpe za smeće, u nameri da je sutradan baci.

Gospodin B, koji nije mogao da se seti kada je poslednji put pročitao neku knjigu, beše prijatno iznenađen zanimljivošću svega što je te večeri pročitao. Zato odluči da ovu neobičnu knjigu ne baca. Čitao ju je i narednih dana, najpre samo pred spavanje, ali kako je oduševljenje pročitanim stranicama u njemu raslo, osećao je potrebu da čita i tokom dana. S vremenom, čitanje je preraslo u pravu strast, pa je gde god bi krenuo, nosio knjigu sa sobom i koristio svaki slobodan trenutak da pročita poneku novu priču. Tako prođe i godina.

Prijatelji gospodina B, pa i ljudi sa kojima se poslovno viđao, odmah su primetili ovu novinu u njegovom životu i pohvalno je komentarisali. Ali, kada prođe još nekoliko meseci, počeše glasno da se pitaju kako to da ovaj čovek sve vreme čita jednu knjigu. Svi koji su komentarisali ovu pojavu, govorili su kako im je poznato da ima ljudi koji veoma sporo čitaju, što je važilo i za neke od njih. Ipak, sporost gospodina B, inače temperamentnog i okretnog čoveka, čudila ih je, pa i zabrinula. Neki odmah posumnjaše da on zapravo i ne čita, već samo želi da kod posmatrača stvori utisak načitanog čoveka.

- Upoznala sam jednog koji takođe nije ispuštao knjgu iz ruku, pa se posle ispostavilo da je nepismen! - reče kasirka u prodavnici gde se gospodin B. snabdevao, dok ga je sa koleginicom, na pauzi, posmatrala kako se, udubljen u knjigu, češka iza uva.

Da bi najzad razrešili ovu dilemu, taksisti na obližnoj stanici, koji su takođe komentarisali sporost svog sugrađanina, odlučiše da ga upitaju šta je u toj knjizi toliko interesantno kada je uvek čita iznova.

- Iznova? Kako to mislite? - iznenadi se gospodin B, ali ubrzo postade svestan da je pitanje taksista bilo na mestu.

Sada je prvi put pogledao numeraciju stranica i shvatio da je za više od godinu dana pročitao tek polovinu knjige. Narednih dana se trudio da čita brže, ali se ispostavilo da mu ta odluka nije mnogo pomogla. Broj pročitanih stranica se veoma sporo povećavao i on, nemajući kud, odluči da upiše kurs brzog čitanja. Ako to ne učini, postoji velika opasnost da će se njegova čitalačka strast završiti na knjizi zahvaljujući kojoj je i rođena, mislio je i osećao tihu patnju pri pomisli da zbog svoje sporosti možda neće uspeti da za života pročita ništa više osim te bezimene knjige.

- Ne brinite gospodine, sve ćete postići! - reče vođa kursa kada je obuka bila završena. - Vi ste već sada u stanju da za jedan dan pročitate čitavu knjigu, isprobali smo to.

I zaista, tokom vežbi na kursu brzog čitanja, on je bio jedan od najuspešnijih polaznika. Pogled mu je munjevitom brzinom prelazio stranice tekstova različite sadržine, a da pri tom to nije bio samo mehanički proces. Gospodin B. je u potpunosti bio svestan onoga što je preletao pogledom i lako je mogao da se seti svake pročitane rečenice.

Ali, vrativši se svojoj bezimenoj knjizi, on primeti da se, uprkos njegovom upornom trudu da ubrza tempo čitanja, ništa nije promenilo. I dalje je uživao u svakoj pročitanoj rečenici, ali kada bi na kraju dana bacio pogled na preostali deo knjige, uviđao je da je na istom. Štaviše, mnogih priča koje su se otvarale pred njim, nije ni bilo u sadržaju, na kraju knjige, niti je kasnijim vraćanjem na pročitane delove uspevao da ih ponovo pronađe. Bile su tu samo u trenutku čitanja, a onda zauvek iščezavale i sa stranica, i iz njegove svesti.

Shvativši to, gospodin B. zaključi kako bi bila šteta da priče koje su ga iz dana u dan sve više oduševljavale i s vremenom postale njegov život, iščeznu tek tako, pa poče da ih zapisuje. Kupio je svesku u koju je svaku rečenicu koja bi mu se ukazala tokom drugovanja sa knjigom, pažljivo ispisivao i trudio se da ništa ne izostavi. Ali, kako je tokom šetnji gradom i dalje nosio istu knjigu i gotovo sve vreme bio zagledan u nju, njegovi poznanici i malobrojni prijatelji behu sve sigurniji da je sišao s uma i počeše da ga izbegavaju.

Jedini povremeni posetilac bio mu je gospodin Š, vlasnik štamparije i izdavač, koji se od početka interesovao za neobičnu knjigu svog prijatelja, ali i pored uloženog truda da sazna ko ju je napisao, gde je i kada objavljena, nije uspeo da pribavi bilo kakvu informaciju o tome. Sada su ga, međutim, više od same knjige interesovali rukopisi njenog vlasnika.
Gospodin B. nije imao razloga da skriva bilo šta od svog prijatelja, pa mu je čak poverio i zašto se latio olovke. Broj ispisanih svezaka se brzo uvećavao, a u trenutku susreta sa gospodinom Š. bilo ih je dvanaest.

- Ništa od ovoga nije moje, veruj mi! - rekao je kada ga je gost upitao da li bi mu dozvolio da objavi neke od rukopisa koji su se nizali.
Zatim se, prelistajući ispisane stranice, duboko zamislio i, zagledan u njih, pomalo zabrinuto dodao:

- Štaviše, dragi prijatelju, čini mi se da ništa od toga nije od ovoga sveta.
Ipak, dao je gospodinu Š. punu slobodu raspolaganja ispisanim stranicama, jer on sam, kako reče, ionako ne zna kud bi sa njima. Oduševljen ovakvim odgovorom, gost je iz kuće gospodina B. izašao sa pozamašnim zavežljajem čvrsto uvezanih svezaka.

Mnogo godina kasnije, neki mladi čovek je, interesujući se za oronulu kuću u kojoj je nekada živeo nobelovac B, od njegove rodbine saznao da je nekretnina na prodaju. S obzirom na to da ju je tek trebalo renovirati, ispostavilo se da cena nije visoka, pa se lako dogovoriše o kupoprodaji.

Pokojnikova rodbina je nameštaj uzela sebi, a sitno pokućstvo i zatečenu garderobu razdelila sirotinji. Samo je na podu salona, kraj velikog prozora u uglu, ležala jedna knjiga, naizgled sasvim obična, slučajno ostavljena ili nikome potrebna.

петак, 19. април 2024.
6° C

Коментари

Istina
Зашто морамо да славимо Осми март
Re: Ministarka zdravlja????
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
Мајка
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
Rad s ljudima
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
'Ako smo pali, bili smo padu skloni.'
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво