Vidimo se na Beldoksu!

Dokumentarni film Nevene Desivojević "Napolju cvetaju narandže", posle lisabonske premijere u oktobru 2019, prikazan je na više od 20 festivala. U programu Arché Porto/Post/Doc 2017 dobio je nagradu za najbolji projekat, na festivalu DokuFest 2020 u Prizrenu specijalno priznanje, a nedavno, iz Australije, gde je prikazan na Melburn film festivalu, stigla je i nagrada za najbolju kameru u kategoriji za kratki film. Nevena, rođena Aranđelovčanka, živi u Lisabonu, a ovih dana pozdraviće beogradsku publiku na Beldocs festivalu, gde će 5. septembra biti prikazan njen film.

 Tragom jedne priče o seoskom lopovu u zabačenom portugalskom selu, došla si do rešenosti da ona progovori i filmskim dokumentarnim jezikom. Šta te je toliko dotaklo i kako su tekli radovi na film, koji je nastao u koprodukciji Black Rooster studija iz Srbije i Terratreme filmes iz Portugalije?

Premisa za film "Napolju cvetaju narandže" bila je moja želja da napravim film o zajednici koja se nosi sa problemom pojedinca koji se izdvaja. Inspirisala me je jedna retrospektiva filmova Krsta Škanate i njegov film "Nostalgija vampira" (1968), gde stanovnika jednog malog mesta narod goni zbog njegovih zločina za vreme italijanske okupacije. Počela sam da istražujem slične teme konflikata u malim sredinama, i tako sam u dnevnim novinama pronašla članak o selu Vila Ša.

Bilo je potrebno neko vreme da steknem poverenje seljana, kao i da im objasnim svoje namere, pogotovo prve godine kada nisam dobro govorila jezik. Kroz vreme, naša povezanost je rasla i to je bilo presudno da se stvori prijatan ambijent za snimanje.

 U početku si imala nameru da to bude duhovit film, ali nije ispalo tako. Zašto?

Film je sniman u periodu od dve, a čitav proces je trajao 3 godine. Često se dešava da se tokom snimanja dokumentarnog filma, sticajem okolnosti, ideje, pristup i rešenja menjaju. Vremenom, moj fokus se sa zajednice pomerio na pojedinca i na njegov doživljaj sredine i njenih zakonitosti kroz jednu egzistencijalističku prizmu.

 Završila si menadžment i produkciju na FDU u Beogradu, a master studije režije u Budimpešti, Briselu i Portugaliji, u okviru programa Doc Nomads. Kakva su tvoja iskustva, šta možemo jedni od drugih da naučimo, delimo li slična uverenja i brige?

Studirajući u svim tim gradovima, stekla sam utisak da su ljudi ipak rasterećeniji ekonomskim pitanjima i političkom prošlošću, ali činjenica je da je Čovekova dimenzija svuda ista. Ljudi imaju slična pitanja, kojima, čini mi se, sa malo manje (one pogubne) strasti prilaze nego mi na Balkanu.

 Živiš u Lisabonu, u Beograd i rodni Aranđelovac dolaziš 2-3 puta godišnje...kako si prihvatila taj grad, a i on tebe?

Često razmišljam o sličnostima i razlikama između Beograda i Lisabona. Reklo bi se da nemaju ništa zajedničko. Lisabon je grad sa okeanskom klimom, vetrovit, sa dosta usporenijim ritmom nego Beograd. Taj spokoj koji može da se nađe ovde je zaista dragocen, međutim za nekoga ko se bavi umetnošću i ko stalno traga za akcijom može da bude i kontraproduktivno. Sa druge strane, u Beogradu se sve mnogo brže i energičnije odvija. Međutim, ono što me čini dobrodošlom ovde su ljudi i moja druga porodica.

 Šta nam možeš reći o srpskoj zajednici u Lisabonu (Portugaliji)?

Jako nas je malo ovde. Nema nas dovoljno čak ni da ostvarimo pravo na glasanje... Postoji jedna mala srpska pravoslavna crkva, Crkva isposnica Svetog Hrista Spasa, gde se ljudi okupljaju za praznike, a službu drži otac Paulo Brando, Portugalac. Generalno, nedostaje nam inicijative, malo više kulturnog dijaloga sa Portugalijom. Jako bih volela da u nekoj bliskoj budućnosti organizujem retrospektivu srpskih i jugoslovenskih filmova ovde i književne večeri, mislim da je to nešto što nedostaje.

 Tvoj film "Napolju cvetaju narandže" ima svoj festivalski život, ali ti pripremaš i novi film. O kakvom je filmu reč i da li ćemo te videti na festivalu dokumentarnog filma u Beogradu (Beldocs), početkom septembra?

Radim na kratkom igranom filmu, koji je, između ostalog, posvećen "pomirenju" moja dva sveta.
U fazi smo obezbeđivanja sredstava, tako da je snimanje planirano za sledeću godinu.  I da, vidimo se na Beldoksu!

 

четвртак, 25. април 2024.
11° C

Коментари

Istina
Зашто морамо да славимо Осми март
Re: Ministarka zdravlja????
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
Мајка
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
Rad s ljudima
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
'Ako smo pali, bili smo padu skloni.'
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво