Nema panike - šetam, pišem i učim španski

Snežana Radojičić biciklom putuje oko sveta od 2011. godine. Nekoliko hiljada ljudi je na tom putovanju svakodnevno prati putem društvenih mreža, na kojima Snežana objavljuje fotografije predela kroz koja putuje, sa detaljnim opisima. Vesti o epidemiji koronavirusa zatekla ju je u Čileu, na putovanju kroz Latinsku Ameriku.

U gradiću Cerro Castillo, Snežana se zaustavila radi nabavke namirnica. Smestila se u obližnjem kampu, a kada je otvorila laptop i izašla na internet, zapljusnule su je vesti o epidemiji. Zavirujemo u tekst koji je objavila na društvenim mrežama:

Izlazim ponovo na internet i pronalazim sajtove na kojima pratim broj zaraženih u Čileu, te njegov porast. Juče je bilo tridesetoro, danas sedamdeset petoro. U Srbiji je proglašeno vanredno stanje, u Italiji se dešava katastrofa, a moja poznanica, takođe dugogodišnja cikloputnica, Eva Sviderska, zaglavljena je negde kod Barselone i ne može da se kreće slobodno, čak ni da bi našla mesto za kampovanje gde bi se izolovala. Što više čitam, to sve bolje shvatam razmere pošasti koja nam se dešava. I jasno mi je da moram biti brža od događaja, jer sasvim izvesno, i ovde će brzo uvesti vanredno stanje i zatvoriće granice."

Snežana želi da ode na sever, gde je toplije i jeftinije, a to su stavke koje cikloputnik ne zanemaruje. U Argentinu nije mogla, jer su granice već bile zatvorene. Prognoze je, priznaje, plaše.

Očekuje se oko 40.000 inficiranih, gore nego u Italiji. Najcrnje je što to zvuči realno, budući da je Čile turistička zemlja, da se upravo završava letnja sezona, ali i letnji raspusti, te se mnogi Čileanci vraćaju sa odmora iz Evrope. I to ponajviše iz Španije i Italije.

Slagala bih kada bih rekla da se ne bojim za sebe. Suprotno nekim uverenjima, cikloputnici su zapravo mnogo pogodnija meta za viruse nego ljudi koji, recimo, samo povremeno voze bicikl u rekreativne svrhe. Prevaljivati svakodnevno desetine kilometara sa teretom predstavlja ogroman stres za organizam. Ako se tome doda da se većina nas ne hrani dovoljno - o čemu najbolje svedoči gubitak kilograma već nakon nedelju-dve na turi - a i da se ne odmaramo koliko bi trebalo, dobija se organizam sa oslabljenim imunitetom. 

Sve je teže putovati, lokalno stanovništvo na putnike ne gleda blagonaklono, ne žele da ih ugoste... Snežana ih razume. Prelomila je - ostaće tu gde je, u gradiću Kojaike, u severnoj čileanskoj Patagoniji.

Pitanja naviru: Kako to izgleda ovde, koliko je zaraženih, da li se ljudi pridržavaju mera zaštite, da li sam ja dobro, ima li redova ispred apoteka i prodavnica, hoće li izbacivati strance i zašto su neki lokalci ljuti na nas putnike...?

Na ulicama je situacija primetno drugačija u odnosu na onu juče. Više me niko ne gleda začuđeno zbog bandane preko nosa. Nekoliko ljudi nosi maske, neki čak i rukavice. "Eto vam, sad, vi spori, neodgovorni južnjaci", mislim se u sebi. Ljuta sam na ovdašnje vlasti jer čekaju poslednji trenutak za sve, a jedini razlog za to je novac koji ova zemlja ima od turizma. Čile je poslednja zemlja u ovom regionu koja je zatvorila granice, a izgovor je da su čekali da svi turisti odu svojim kućama. Kao da se nije mogao zabraniti ulazak a odobriti izlazak iz zemlje. Svet će propasti zbog neodogovrnih i sebičnih ljudi.

Uveče sam u šatoru i oko njega, držeći uporno odstojanje od dva metra od svakoga. Ne ulazim u zajedničku kuhinju, a nakon korišćenja tuševa i toaleta obavezno perem i dezinfikujem ruke...

...Ujutru stajem prva u red za ulaz u supermarket. Treba da nakupujem dovoljno hrane da ne bih morala da se šetkam po gradu svaki dan, bilo da ostanem u kampu, bilo da se zaista uselim negde. Ponela sam svoj planinarski ruksak, pošto u Čileu ne koriste kese. Ruksak je ogroman, ali ga napunim do vrha zalihama. Nikada u životu nisam potrošila toliko novca u nekoj kupovini namirnica. Ali zaista planiram da se izolujem i da uopšte ne izlazim ukoliko je moguće.

Ispred prodavnice je već ogroman red, pošto puštaju po desetoro unutra. Povijena sam pod težinom ruksaka koji jedva nosim na leđima, a i ruke su mi pune stvari koje nisu uspele da stanu u njega...

Uz pomoć prijatelja uspeva da pronađe stan i skupi dovoljno novca za stanarinu.

Ova pošast sve će nas staviti pred izbor: biti najbolja ili najgora varijanta sebe. Moji prijatelji, i stari i novi koje sam stekla, već su pokazali šta nevolja izvlači iz njih. I ja sam neizmerno ponosna što ih imam.

U Čileu još nije zabranjeno kretanje, tako da Snežana planinari po okolini, a planira da počne sa učenjem španskog jezika i pisanjem knjige. Materijala i vremena u izobilju...

Hoću da korisno iskoristim vreme koje ću provesti ovde, izolovana u svom malom svetu i mentalno i fizički od spoljašnjeg haosa. Može se biti slobodan i u vanrednim okolnostima - a izbor je, kao i uvek, samo na nama.

Želimo joj svu sreću!

субота, 27. април 2024.
11° C

Коментари

Istina
Зашто морамо да славимо Осми март
Re: Ministarka zdravlja????
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
Мајка
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
Rad s ljudima
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
'Ako smo pali, bili smo padu skloni.'
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво