Danilovgrad: Predstavljeno otkriveno srpsko kulturno blago iz austrijskih arhiva

Pored govora o ranijim izdanjima najviše pažnje posvećeno je predstavljanju poslednjeg ostvarenja, knjige "Srpsko blago u Beču i Vukova prodaja srpskih relikvija". Ovom prilikom, Veljko Topalović, izdavač iz Beograda predstavio je drugo fototipsko izdanje najlepše ćirilićne knjige "Miroslavljevo jevanđelje".

Milatovića je predstavio profesor Ivan Lukovac, moderator večeri, koji se osvrnuo na njegov bogat stvaralački opus, kako u ranijem novinarskom i literarnom tako i u književnom radu.

Ognjen Jovović, predsednik Udruženja Bjelopavlića, pozdravljajući brojnu publiku, u svom obraćanju, kazao je da je "Petar Milatović, naš plemenik, jedan od rijetkih političkih disidenata, sa ovih prostora koji je još davne 1983. godine emigriranjem napustio Crnu Goru, neslagajući se tadažnjim političkim sistemom i njegovim uređenjem. To se sve kosilo sa njegovim principima i shvatanjima politike, njegovim principima, pričama i traumama, koje je nosio u sebio zbog događaja vezanih za njegovu porodicu kroz Drugi svjetski rat, kada su mu preko noći djed i dvojica stričeva mučki likvidirani".

Jovović je naglasio da je Petra Milatovića čitav život pratio taj krst, koji je morao da nosi i sa njim da se bori, posebno na ovim prostorima do 1983. godine, kada je napustio Crnu Goru.

"Kao da je Petar birao mjesto gdje će biti rođen, gdje će živjeti, od koga će biti rođen, i gdje će biti kršten. Kako Petar kaže, čast je imati tu krivicu, kad već imam sreću u nesreći da pripadam srpskom roku. Tako je praktično od rođenja obilježen kao sin državnog neprijatelja i to ga je znamenje pratilo kroz čitav život".

Pero Radonjić, istoričar, kustos Zavičajnog muzeja u Danilovgradu u svom izlaganju osvrnuo se na Jerneja Kopitara koji je uz pomoć Vuka Karadžića i njegovih pomagača, Vuka Popovića i Vuka Vrčevića, razvio vrlo efinaksnu mrežu u prikupljanju srpskih manuskripta i srbulja.

"Kopitar je postao cenzor za slovenske knjige, a tada je postaljen za bibliotekara u Habsburškoj dvorskoj biblioteci. Karakterističan primjer za pustošenje srpskih svetinja je manastir Morača, osnovan 1252. godine, koji je igrao važnu ulogu u crkvenom i društvenom životu Srba. Vuk Vrčević 1847. godine izvještava Vuka Karadžića da u manastiru Morača imaju 32 različite knjige, među kojima je većina njih na pergamentu. A 1854. godine Vuk Vrčević piše da je za 27 rukoisa u manastiru Morača platio 8 fiorina".

Radonjić naglašava da su stare crkvene knjige nestajale, prodavale se i odlazile netragom. Za mnoge se ne zna trag, veliki broj ih je uništen negrigom i u ratovima pravljenjem fišeka. Nemali broj je prodat i preprodat, neotkriven čami u raznim arhivima i depoima po svijetu očerkujući da će njihov sadržaj ugledati svijetlo dana, kao u ovom slučaju.

Petar Milatović je u svom obraćanju, opisao posebno rad na poslednjoj knjizi, gde je tragajući za izgubljenom građom starih srpskih rukopisa u bečkim arhivima pronašao pravo skriveno i sačuvano blago srpske kulture. U Austrijskoj nacionalnoj bibliteci, Univerzitetskoj biblioteci i biblioteci manastira Kongregacije mehitarista u Beču, pronašao je 159 srednjovekovnih rukopisa koje nemaju ni Srbija ni Crna Gora.

"Moj nemiran istraživački duh odveo me do austrijskih arhiva u kojima sam pronašao stare rukopisne knjige. Sve sam to sistematizovao na jedan naučan način bez namere da kažem završnu reč i objavio u ovoj knjizi. Posle završetka rada, suočen sa saznanjem da sam dobio sva ovlašćenja da besplatno snimam sve srednjovjekovne rukopise i da koristim snimke, iako je država od 1945. godine devet puta to tražila, dobijala je samo mikrofilmove u crno bijeloj tehnici. Meni je uspjelo, da dođem do originala, ali to je sada posebna priča.
Imajući u vidu da sam u situaciji, da sve fotografišem obratio sam se predsjedniku SANU, akademiku prof. dr Vladimiru Kostiću. Predložio sam mu, s obzirom da sam imao sva ovlašćenja, da SANU bude nosilac kapitalnog projekta štampanja reprint izdanja svih 159 srednjovjekovnih rukopisa. Tražio sam samo da mi SANU samo dodijeli jednog visokoprofesionalnog fotografa, koji će to daleko efinasnije i profesionalnije da fotografiše od mene koji sam amater. Dobio sam odgovor, vjerovali ili ne, da SANU u Beogradu nije zainteresovana za taj poduhvat!

Objavio sam ovu knjigu, jer sam to morao pred mojom savješću, jer je mnogo toga prećutano. Iz vremenskih dubina sam izvukao sve ono što sam mogao. Bolji poznavaoci ovih prilika kažu da je moja malenkost uradila ono što je trebalo da uradi nekoliko timova SANU, što im ne služi na čast. Ja se ni malo ne ponosim svojim trudom i svojim dostignućem nego izražavam žalost što sve danas u ovom narodu u Srbiji i Crnoj Gori pada na leđa idealista pojedinaca", kaže Milatović.

Milatović precizira da knjiga "Srpsko blago u Beču i Vukova prodaja srpskih relikvija" ima četiri dela, u prvom delu se obrađuje prodaja srpskih relikvija i rukopisa, koju je organizovao Vartolomej Jernej Kopitar, preko ostalih, koji je angažovao austrijskog konzila u Carigradu Otenfelda, da potplati grčke i turske vlasti i Hilandar, a tadu su većunu monaha u Hilandaru činili Bugari, koji su sa zadovoljstvom krčmili to naše blago i prodavali. Prodali su 27 rukopisa na pergamentu.

"Kao poseban kuriozitet izdvojio bih austrijskog konzula Mihanovića, inače Hrvata poreklom, koji je ukrao šest vreća srednjevekovnih rukopisa iz Hilandara. Sada sam ja na tragu da tih šest vreća obradim u austrijskojh nacionalnoj biblioteci i austrijskoj državnoj arhivi.

U drugom dijelu obradio sam svih 159 rukopisa sa kolikološkim opisom (arheologijom srednjvjekovnih rukopisa), sa svim elementima, vrstom pisma, sadržinom, vrstom papira, veličinom, tipom slova, iluminacijam i tako dalje.

U trećem dijelu sam obradio rad četiri štamparije koje su štampale ćirilčne knjige u Beču, a to su štamparije Jozefa Kurspeka, Stojana Novakovića, štamparije Mehitarista i štamparije Glasa Srba. Ove četiri štamparije za ovih posljednjih 300 godina štampale su 350 knjiga berz kojih se ne može zamisliti ni jedna istorija književnosti", objašnjava Milatović.

U četrvtom delu knjige Milatović je dao prtegled štampe koja počinje u Beču.

Veljko Topalović, izdavač iz Beograda, Bjelopavlićima je predstavio relikviju, drugo fototipsko izdanje "Miroslavljevog jevanđelja", koje je najstariji sačuvani srpski ćirilićni rukopis i od nastanka je imao status srpske relikvije.

"Ovo je najbolje izdanje po pitanju štampe zlata i po pitanju rekonstrukcije vizantijskog poveza. Trudili smo se da napravimo najbolju knjigu moguću", rekao je Topalović.

Pisano je u poslednjoj četvrtini 12. veka za vrijeme humskog kneza Miroslava, koji je bio stariji brat Simeona Nemanjića. Topalović je istakao, da je po raznovrsnosti i lepoti, kao i veličini likovnih ukrasa, organizaciji teksta, raskošnoj pozlati, formatu, ovo jevanđelje jedinstveno delo.

""Miroslavljevo jevanđelje" je 2005. godine stavljeno u Uneskov registar svetske dokumentarne baštine među 120 najvrijednijih sačuvanih pokretnih dobara u istoriji pod nazivom Pamćenje sveta. Mnogi likovni ukrasi Miroslavljevog jevanđelja su u direktnoj vezi s tekstom što mu još više daje na značaju u evropskoj rukopisnoj tradiciji tog vremena", naglasio je Topalović.