Tatjana Čornij, glumica, reditelj i muzičar

Pored filmske, muzičke i pozorišne scene, svestrano talentovana Tatjana Čornij se pojavila i u ulozi reditelja Nušićeve „Gospođe ministarke“ u Torontu, u aprilu i septembru ove godine, a do kraja godine će izaći prvi album muzičke grupe Red Karavan, u kojoj svira i peva. Trenutno radi u školi za ukulele Uschool (uschool.ca), koju vodi Melani Don (Melanie Doane), dobitnik Juno nagrade. Tanja nikad ne miruje, samo je pitanje u kom je trenutku više angažovana njena dramska, a u kom muzička umetnička persona.

Rođena je i odrasla u Novom Sadu, gde je završila srednju muzičku školu i diplomirala glumu u klasi Bora Draškovića. Igrala je na pozorišnim daskama Srpskog narodnog pozorišta u Novom Sadu rame uz rame sa glumačkim veličinama kakvi su Mira Banjac i Tihomir Stanić (Opasne veze), Jasna Đuričić i Boris Isaković (Pop Ćira i pop Spira), Radoslav Milenković (Putujuće pozorište Šopalović), a prvi profesionalni angažman joj je bio u Somboru u predstavi Jagoša Markovića Dekameron, dan ranije. Bila je stalni član Srpskog narodnog pozorišta u Novom Sadu, u koje su je primili odmah posle diplomskog, i najmlađi stalno zaposleni član u istoriji tog pozorišta. Iako se opredelila za studije glume, strast koju oseća prema muzici je nikada nije napustila. Zato je prirodno što je muzika često integralni deo njenog glumačkog rada.

 SAN: Muzika se uvek negovala u Vašoj porodici, a Vaš otac je imao presudnu ulogu u razvijanju te ljubavi. Recite nam nešto više o svojoj porodici i kako je izbor pao upravo na harmoniku.

Odrasla sam u porodici gde se stalno pevalo i veselilo. Mamin glas me je smirivao dok sam u kasne sate, pospana, šćućurena u njenom krilu, slušala zvonko pevanje zadovoljne družine. Uz tatu sam zavolela višeglasje. Imao je prelep, zvonki bariton, voleo je da se šali, veseli i peva, a i da svira usnu harmoniku. Rano je strast prema muzici preneo na mene i dao mi moj prvi instrument: usnu harmoniku. Roditelji su kupili harmoniku za mog starijeg brata, koji se, igrom slučaja, ipak nije upisao u muzičku školu. Sedam godina kasnije je na mene došao red. Tata me je naučio da sviram moj prvi instrument, a mamina upornost je zaslužna za moje uspešno završavanje muzičke škole.

 SAN: U Vašem životu su se neke odluke same nametale. Čak i kada ste pozvani da, bez prijemnog ispita, studirate harmoniku u Moskvi, Vi ste se ipak odlučili za glumu.

Moj veliki san da studiram harmoniku u Moskvi, i pored podrške roditelja, nije uspeo zbog finansijske situacije one teške 1992. godine. U isto vreme sam se u dramskoj sekciji đačkog doma u Kragujevcu, gde sam završila srednju muzičku školu, oprobala u glumi i shvatila da, iako stidljiva, posedujem potreban talenat i temperament. Sledeći korak je bio prirodan: sa harmonikom u srcu sam se užurbano pripremala za prijemni na studije glume. Nova vrata sveta umetnosti su mi se širom otvorila. Bila sam primljena iz prvog pokušaja, što me je dodatno uverilo u to da mi je gluma sudbinski namenjena.

 SAN: Na studijama glume ste dobili mogućnost da izrazite sebe na novi način. Kako je taj period, a posebno uspeh diplomske predstave, izgradio Vašu umetničku ličnost?

Bivanje na sceni kroz reč i pokret (a ne samo note), korišćenje sopstvenog tela kao instrumenta, a ne skrivanje iza harmonike, „nemilosrdnost scene" (kako je često govorio moj prof. Boro Drašković), neposrednost i iskrenost koju ona traži - u velikoj meri su me otvorili i proširili moj kreativni izraz. Uživala sam da, inspirisana rečju, kreiram živote i priče, da koristim jezik i telo umesto prstoreda i harmonike. Moja diplomska predstava „To" (po knjizi „Dobro drvo" Šela Silverstejna) je bila prikaz te beskrajne razigranosti na koju me je inspirisala gluma. Stalni angažman u Srpskom narodnom pozorištu u Novom Sadu mi je ponuđen upravo zahvaljujući diplomskoj predstavi, koju sam odigrala na njihovoj kamernoj sceni. Ovu neobičnu monodramu, koja u sebi ima više pokreta i muzike nego reči, izvela sam još jednom na festivalu monodrame Pozorište jednog glumca u Nikšiću.

 SAN: Ono što se devedestih godina dešavalo u bivšoj Jugoslaviji dovelo je do odlaska mladih iz zemlje. Ali, za veliki broj ljudi je život u rasejanju otvorio vrata u svet do tada nezamislivih mogućnosti. Da li je to bio i Vaš slučaj?

Jeste. I pored mnogih uspona i padova u prilagođavanju novoj kulturi i jeziku, zahvalna sam toj neočekivanoj promeni na svom životnom putu. Isprva sam zbog jezika sebe videla samo kao muzičara. Muzika je bila jezik koji su svi razumeli, tako da sam se spremala da ovde upišem kompoziciju. Pred prijemni za kompoziciju, otišla sam u Boston da se sretnem sa dragim drugom, rediteljem Žankom Tomićem, i desilo se da sam bila primljena na trogodišnje besplatne postdiplomske studije glume na Brandeis University. Uz beskrajnu ljubav i ogromnu finansijsku podršku mog brata i roditelja, otkrila sam da je gluma moj put. Ali, muziku nisam napustila.

 SAN: Da li se i u kolikoj meri razlikuje rad u pozorištu u Srbiji i u Severnoj Americi?

I te kako! Kod nas su svi članovi pozorišne trupe mnogo neposredniji i smeliji nego što je to ovde slučaj. Tokom studiranja u Bostonu, veoma brzo sam prošla kroz „vatreno krštenje" što se tiče rada sa partnerom u sceni, a posle probe dijaloga sa kolegom sam upozorena da svaki glumac radi samo na svom liku i ne sme nikako da utiče na tuđi rad. Prihvatila sam takav način rada, ali i danas više zadovoljstva nalazim u radnoj atmosferi koju sam iskusila u pozorištima u Srbiji.

 SAN: Kakvo je bilo Vaše iskustvo u Soulpepper Theatre Company, modernom pozorištu u kome ste, kao glumica i muzičar, mogli da se oprobate u više tehnika umetničkog izražavanja?

To je bilo bogato iskustvo, koje je ostavilo lepe uspomene. Imala sam ugovor na tri godine kao polaznik programa Soulpepper Academy i bila presrećna jer je stalna plata na duže od mesec dana za glumca u Kanadi retkost. Mnogo sam naučila o timskom stvaranju kroz rad u grupi od deset umetnika različitih struka: sedam glumaca, dizajner, reditelj i pisac. Tu je bilo glume, sviranja, pevanja, komponovanja, pisanja, klovnovanja, stvaranja raznoraznih kratkih performansa... Jedna od meni omiljenih predstava, (re) Birth: E.E. Cummings in Song, dobila je tri Dora nominacije za najbolji mjuzikl ansambl, dizajn i muzičko vođstvo, a 2017. godine smo je obnovili i izveli u Njujorku.

 SAN: Rad na pozorišnoj predstavi „Gospođa ministarka" u Torontu je bio vaš rediteljski prvenac. Imala sam čast da budem mali deo tog velikog i plemenitog projekta. Kako ste Vi doživeli rad na predstavi?

Rad sa trupom me je u velikoj meri obogatio i promudrio na mnogim poljima. Bilo je zahtevno, ali je kreativni proces sa ovom grupom divnih ljudi velikih srca, uvek spremnih na smeh, bio i veoma zabavan. Uživala sam gledajući kako se rađaju karakteri u svakom od glumaca, kako se glumci igraju, kako se šale i smehom ispunjavaju salu. Kao deo ovog plemenitog projekta, mnogo sam naučila i o režiji i o sebi, i sklopila nova divna poznanstva. Izuzetno sam zahvalna što mi je ponuđeno da režiram ovu predstavu sa ovom postavom!

 SAN: Vaš suprug Bojan Elez je takođe umetnik. Kako dva umetnika uklapaju svoje obaveze i radno vreme? Koja su vaša zajednička interesovanja i kako provodite slobodno vreme?

Bojan i ja smo radoznali umetnici, maštoviti, sličnih interesovanja, u kojima se na neki način dopunjavamo: on je slikar, a ja volim vizuelnu umetnost; on je bubnjar, a ja volim perkusije, sviram harmoniku, pevam; on je reditelj, a ja sam glumica; on je pisac, a ja kompozitor. Oboje volimo razne vrste muzike, sviramo u istom bendu, Red Karavan, a svako od nas ima još po jedan bend. Pored pozorišta, volimo da gledamo dobre filmove i serije. Bojana veoma poštujem kao kolegu umetnika i volim da čujem njegovo mišljenje i savet. Uvek imamo o nečemu da pričamo, bilo da je to umetnost ili traganje za višim smislom i mudrošću. Nikada nam nije dosadno. Odnedavno radimo na mom prvom albumu. On je vredni umetnik nezadržive kreativnosti, koji me mnogo inspiriše. Srećna sam i zahvalna što delim ovaj život sa takvim čovekom.

 SAN: Imala sam prilike da čujem muzičku grupu Red Karavan, u kojoj i svirate i pevate. Dopada mi se simbioza raznih muzičkih i etno uticaja, a posebno Vaš nesvakidašnji glas. Ko su članovi grupe i kakvi su vam planovi?

Red Karavan je razvio zanimljiv i donekle neobičan zvuk velikim delom zahvaljujući instrumentima koje sviramo: dve akustične gitare i ponekad električna, bas, đembe, kahon, harmonika i dva glasa, a ponekad i više glasova. Bojan Šević - Ševa je pisac pesama, pevač i svira akustičnu gitaru, Boris Davidović svira akustičnu i električnu gitaru, Branko Boras je na basu, Bojan Elez svira đembe i kahon, i ja sam drugi glas i harmonika. A ponekad svi zapevamo! Čast nam je bila što smo po drugi put pozvani da sviramo u okviru programa na koktel-žurki Humanitarne organizacije Mali svet Kanada u maju ove godine. Inspirisani podrškom ljudi koji su nas do sada čuli, počeli smo da radimo na stvaranju albuma, koji bi trebalo da izađe ove godine. Vežbamo i sviramo po Torontu. Čim ugovorimo sledeći nastup, javićemo vam!

Број коментара 0

Пошаљи коментар

Упутство

Коментари који садрже вређање, непристојан говор, непроверене оптужбе, расну и националну мржњу као и нетолеранцију било какве врсте неће бити објављени. Говор мржње је забрањен на овом порталу. Коментари се морају односити на тему чланка. Предност ће имати коментари граматички и правописно исправно написани. Коментаре писане великим словима нећемо објављивати. Задржавамо право избора и краћења коментара који ће бити објављени. Коментаре који се односе на уређивачку политику можете послати на адресу webdesk@rts.rs. Поља обележена звездицом обавезно попуните.

четвртак, 25. април 2024.
9° C

Коментари

Istina
Зашто морамо да славимо Осми март
Re: Ministarka zdravlja????
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
Мајка
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
Rad s ljudima
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
'Ako smo pali, bili smo padu skloni.'
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво